Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Za prijateljstvo s Bogom nikad nije kasno

Za prijateljstvo s Bogom nikad nije kasno

Za prijateljstvo s Bogom nikad nije kasno

Ispričao Olavi J. Matila

„Da li ste ikada razmišljali o tome da je moguće saznati istinu o Stvoritelju?“ Ovo pitanje, koje mi je postavio jedan Jehovin svedok, bacilo me je u duboko razmišljanje. Tada sam imao više od 80 godina. U svom životu upoznao sam mnoge ugledne ljude, a među njima i neke političke vođe. Međutim, da li je bilo moguće da u svojim poznim godinama, kada sam čuo pomenuto pitanje, upoznam Boga i postanem njegov prijatelj?

ROĐEN sam u oktobru 1918, u gradu Hivinke u Finskoj. Još kao mali, obavljao sam razne poslove na farmi. Moja porodica je držala krave, konje, kokoške i guske. Naučio sam da naporno radim i da budem ponosan na svoja dostignuća.

Dok sam odrastao, roditelji su želeli da steknem visoko obrazovanje, te sam se nakon završetka srednje škole odselio od kuće i otišao na fakultet. Takođe sam počeo da se bavim atletikom i tako sam se upoznao s tadašnjim predsednikom Atletskog saveza Finske, Urhom Kekonenom. Nisam ni slutio da će on postati finski premijer, a kasnije i predsednik, i da će na tim položajima biti oko 30 godina. Štaviše, nisam mogao ni da zamislim koliki će uticaj on imati na moj život.

Prestiž i moć

Godine 1939, između Finske i Sovjetskog Saveza izbio je sukob. U novembru te godine, pozvan sam u vojsku. U početku sam obučavao rezerviste, a kasnije sam bio komandant jednog mitraljeskog voda. Rat se vodio na granici između Finske i Sovjetskog Saveza, na području poznatom kao Karelija. U leto 1941, za vreme borbi blizu grada Viborga, bio sam ozbiljno povređen šrapnelom i prebačen u jednu vojnu bolnicu. Zbog tih rana povučen sam s fronta.

U septembru 1944. godine, bio sam otpušten iz vojske nakon čega sam se vratio na fakultet. Nastavio sam da se bavim atletikom kao i pre. Tri puta sam bio državni šampion — dvaput u štafetnoj trci i jednom u trci s preponama. Osim toga, diplomirao sam tehnologiju i ekonomiju.

U međuvremenu je Urho Kekonen postao veoma uticajna ličnost u politici. Godine 1952, za vreme njegovog mandata na mestu premijera, ponudio mi je posao diplomate u Kini. Tamo sam upoznao nekoliko predstavnika tamošnje vlasti, uključujući i kineskog predsednika Mao Cedunga. Ali najvažnija osoba koju sam tamo upoznao bila je Aniki, jedna prelepa mlada žena, koja je radila u Ministarstvu spoljnih poslova Republike Finske. Ona je postala moja supruga 1956. godine.

Naredne godine, premešten sam u finsku ambasadu u Argentini. Tokom našeg boravka u toj zemlji, dobili smo dva sina. Kasnije smo se u januaru 1960. vratili u Finsku. Nedugo zatim, dobili smo i ćerkicu.

Na najvišim položajima vlasti

Iako do tada nikada nisam bio član neke partije, u novembru 1963. predsednik Kekonen mi je ponudio posao ministra spoljne trgovine. Narednih 12 godina, bio sam na visokim položajima u šest kabineta, a dva puta sam bio ministar spoljnih poslova. Tada sam čvrsto verovao da čovek svojom dovitljivošću može rešiti svetske probleme. Ali vrlo brzo sam shvatio koliko su ljudi nezasiti kada je vlast u pitanju. Svojim očima sam video kakve posledice po čoveka imaju zavist i nepoverenje (Propovednik 8:9).

Naravno, bilo je i mnogih koji su se iskreno trudili da ostvare neki boljitak. Međutim, na kraju čak ni vođe s najboljim namerama nisu uspevale da ostvare svoje ciljeve.

U leto 1975, predstavnici 35 država okupili su se u Helsinkiju kako bi prisustvovali Konferenciji o evropskoj bezbednosti i saradnji (KEBS). U tom periodu sam bio ministar spoljnih poslova i bliski savetnik predsednika Kekonena. Bio sam zadužen da organizujem taj događaj i upoznao sam sve državnike koji su tu prisustvovali.

Moje diplomatske sposobnosti bile su u narednih nekoliko dana ispitane do krajnjih granica. Napraviti raspored sedenja koji će svakome od njih odgovarati bio je samo jedan od izazova. Pa ipak, primetio sam da je ta konferencija, zajedno sa svim sastancima koji su sledili, doprinela poboljšanju u pogledu ljudskih prava i tolerantnijim odnosima između velesila.

Postajem svestan svojih duhovnih potreba

Godine 1983. otišao sam u penziju, a potom smo se preselili u Francusku, gde je moja ćerka živela. A onda su počele da nas snalaze nesreće. U novembru 1994, Aniki je saznala da ima rak dojke. Te iste godine sam uložio investicije u nešto što se kasnije ispostavilo kao nepošteno. Celog života sam naporno radio da bi sačuvao dobro ime, a onda samo jedna loša procena i moj ugled je bio ukaljan.

Više puta sam u životu nailazio na Jehovine svedoke. Iako sam cenio njihove posete i uzimao njihove časopise, bio sam veoma zauzet i nisam imao vremena za duhovne stvari. Godine 2000. sam se brinuo o svojoj supruzi, koja je i dalje vodila borbu sa svojom bolešću. Jednog dana u septembru 2002, posetio me je jedan Jehovin svedok. Postavio mi je pitanje pomenuto na početku ovog članka. Pomislio sam: ’Da li je zaista moguće saznati istinu o Bogu? Da li je moguće postati njegov prijatelj?‘ Pronašao sam svoju Bibliju koja je do tada samo skupljala prašinu i od tada sam sa Svedocima redovno razgovarao na temelju Pisma.

Moja draga žena je u junu 2004. preminula, a ja sam ostao sam. Naravno, deca su mi bila prava podrška. Međutim, i pored toga mučila su me pitanja u vezi s tim šta se dešava s nama nakon smrti. Ta pitanja sam postavio dvojici luteranskih sveštenika. Oni su samo rekli: „Hm, to su teška pitanja.“ Nisam bio zadovoljan tim odgovorom. Sve više sam postajao svestan svojih duhovnih potreba.

Dok sam proučavao Bibliju sa Svedocima, počeo sam da shvatam istinu za kojom sam toliko tragao. Na primer, u Bibliji stoji da je smrt stanje nesvesnosti, poput sna, i da mrtvi mogu ponovo živeti na zemlji (Jovan 11:25). Ovo obećanje mi je dalo nadu i utešilo me.

Ubrzo sam pročitao celu Bibliju. Jedan od stihova kojim sam se oduševio nalazi se u Miheju 6:8, gde stoji: „Da li Jehova, Bog tvoj, traži od tebe išta osim da postupaš pravedno, da voliš dobrotu i da skromno hodiš sa njim?“ Privukla me je mudrost i jednostavnost ovih reči. One takođe govore o tome da je Jehova Bog pun ljubavi i da je pravedan.

Nada za budućnost

Dok sam saznavao istinu o Bogu, moja vera i pouzdanje u njega su rasli. Razvijao sam pravo prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem. Impresionirale su me njegove reči zapisane u Isaiji 55:11: „Tako će se ispuniti i reč koja izlazi iz mojih usta. Neće se vratiti k meni prazna, nego će učiniti ono što želim i izvršiće ono zbog čega sam je poslao.“ Bog je dosad uvek ispunjavao svoja obećanja, i nastaviće da to čini i u budućnosti! On će ostvariti ono što nijedna ljudska vlada ni mnoge političke konferencije nisu uspeli. Na primer, u Psalmu 46:9 za njega se kaže: „Prekida ratove do kraja zemlje.“

Prisustvovanje sastancima Jehovinih svedoka mnogo mi koristi. Tamo imam priliku da vidim šta je prava hrišćanska ljubav koja krasi Isusove sledbenike (Jovan 13:35). Ta ljubav prevazilazi nacionalizam, i ne može se naći u svetu politike i trgovine.

Najveća čast

Sada imam preko 90 godina i smatram da je to što sam Jehovin svedok najveća čast koju sam ikada imao. Moje duhovne potrebe su u potpunosti zadovoljene. Srećan sam što znam šta je svrha života i šta je istina o Bogu.

Takođe, srećan sam što čak i u poznim godinama mogu učestvovati u hrišćanskim aktivnostima. Iako sam tokom života upoznao mnoge uticajne ljude i nosio mnoge velike odgovornosti, ništa se ne može uporediti s tom privilegijom da čovek može upoznati Stvoritelja, Jehovu Boga, i postati njegov prijatelj. Jako sam mu zahvalan i želim da mu odajem hvalu što imam priliku da budem jedan od njegovih ’saradnika‘ (1. Korinćanima 3:9). Za prijateljstvo sa Stvoriteljem, Jehovom Bogom, nikad nije kasno!

[Slika na 25. strani]

S predsednikom Kekonenom i predsednikom Sjedinjenih Država, Fordom, tokom konferencije u Helsinkiju 1975.

[Slika na 25. strani]

S predsednikom Kekonenom i sovjetskim liderom Brežnjevim

[Slika na 26. strani]

Rado učestvujem u hrišćanskim aktivnostima

[Izvori slika na 25. strani]

Dole levo: Ensio Ilmonen/Lehtikuva; dole desno: Esa Pyysalo/Lehtikuva