Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

ŽIVOTNA PRIČA

Jehova nas je jačao i dok je besneo rat i kad je nastupio mir

Jehova nas je jačao i dok je besneo rat i kad je nastupio mir

Pol: U novembru 1985. En i ja smo bili na putu za Liberiju, u zapadnoj Africi, gde smo poslati da služimo kao misionari. Jedva smo čekali da stignemo! Kad se naš avion zaustavio u Senegalu, En je ushićeno rekla: „Za samo sat vremena bićemo u Liberiji!“ A onda smo čuli obaveštenje: „Svi putnici za Liberiju moraju da napuste avion. Nije moguće sleteti u tu zemlju zbog državnog udara.“ Narednih deset dana proveli smo sa misionarima u Senegalu, slušajući vesti o kamionima punih leševa i policijskom času, za čije nepoštovanje je sledila smrtna kazna.

En: Mi baš i nismo neki avanturisti. U stvari, još od najranijeg detinjstva imam nadimak „Plašljiva Eni“. Unervozim se čak i kad treba da pređem ulicu. Ali nismo želeli da odustanemo od zadatka koji smo dobili.

Pol: I En i ja smo rođeni na zapadu Engleske, gotovo u istom kraju. Delilo nas je samo osam kilometara. Roditelji su me podsticali na punovremenu službu, a isti podsticaj je i En dobila od svoje majke. Zato smo oboje počeli sa pionirskom službom odmah nakon srednje škole. Oni su bili presrećni što smo izabrali takav način života. Kad sam imao 19 godina, pozvan sam u Betel, a En mi se pridružila kad smo se venčali, 1982.

Na dan uručivanja diploma u Galadu, 8. septembra 1985.

En: Voleli smo službu u Betelu, ali oduvek smo želeli da služimo tamo gde je veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Saradnja sa nekim bivšim misionarima u Betelu samo je još više rasplamsala tu želju. Tri godine smo se svako veče konkretno molili za to. Bili smo presrećni kad smo 1985. dobili poziv za 79. razred Biblijske škole Galad. Nakon škole smo poslati u Liberiju.

JAČALA NAS JE LJUBAV BRAĆE I SESTARA

Pol: Čim je to bilo moguće, ukrcali smo se na prvi avion za Liberiju. Policijski čas je još uvek bio na snazi i osećala se napetost u vazduhu. Ljudi su živeli u strahu. Dovoljno je bilo da nešto pukne iz auspuha nekog automobila pa da se stvori panika i da se svi razbeže. Da bismo sačuvali mir, svako veče smo čitali Psalme. Ali i pored svega toga, bili smo srećni što možemo da služimo u Liberiji. En je bila misionar, a ja sam služio u Betelu, gde sam sarađivao sa bratom Džonom Čarukom a. Mnogo toga sam naučio od njega jer je on već dugo služio na tom području, imao je puno iskustva i dobro je razumeo okolnosti braće i sestara.

En: Zašto smo tako brzo zavoleli Liberiju? Zbog tamošnje braće i sestara. To su srdačni i otvoreni ljudi, koji verno služe Jehovi. Brzo smo se zbližili s njima – postali su nam kao porodica. Njihovi saveti i ohrabrenje su nam mnogo značili. Služba je bila san snova. Dešavalo se da se stanari uvrede ako prebrzo odemo od njih. Ljudi ovde imaju običaj da čak i na ulici diskutuju o biblijskim temama. Nije ništa neobično da im se samo pridružimo u tom razgovoru. Toliko mnogo ljudi je želelo da proučava Bibliju da jednostavno nismo stizali da proučavamo sa svima njima. Bile su to slatke muke.

JEHOVA NAS JE JAČAO KAD NAS JE OBUZEO STRAH

Izbeglice koje su potražile sklonište u Betelu u Liberiji 1990.

Pol: Nakon četiri godine relativnog mira, 1989. je izbio građanski rat. Pobunjeničke trupe su 2. jula 1990. zauzele područje na kom se nalazio Betel. Tri meseca nismo imali nikakav kontakt sa spoljnim svetom – ni sa porodicom, ni sa našim glavnim sedištem. Vladala je anarhija, nije bilo dovoljno hrane i mnoge žene su bile silovane. Rat je zahvatio celu zemlju i trajao je čitavih 14 godina.

En: Pripadnici nekih plemena su se borili protiv pripadnika drugih plemena i ubijali ih. Pobunjenici u čudnoj odeći, naoružani do zuba, tumarali su ulicama i pljačkali sve odreda. Neki od njih su o ubijanju ljudi govorili kao o „klanju pilića“. Oko kontrolnih punktova ležale su gomile mrtvih tela, a neki od tih punktova su bili blizu Betela. Ubijena su i neka naša braća i sestre, a među njima i dva nama draga misionara.

Braća i sestre su rizikovali svoje živote da bi sakrili suvernike iz plemena koja su bila na meti pobunjenika. Misionari i članovi betelske porodice su takođe krili suvernike. Pojedina braća i sestre koji su morali da pobegnu potražili su zaklon u Betelu. Neki od njih su spavali po hodnicima i kancelarijama u prizemlju, a neki čak sa nama u našim sobama. Na primer, mi smo u svoju sobu primili jednu sedmočlanu porodicu.

Pol: Pobunjenici su svakog dana pokušavali da uđu u Betel da vide da li nekoga krijemo. Kad god bi se to desilo, dvojica braće bi izašla na kapiju da razgovaraju s njima, a jedna sestra i jedan brat bi sve to posmatrali s prozora. Ako bi braća na kapiji držala ruke ispred sebe, to bi značilo da je sve u redu, a ako bi stavila ruke iza leđa, to je bio znak da su pobunjenici agresivni i da odmah treba javiti ostalima da sakriju ugroženu braću i sestre.

En: Jednog dana je došla jedna baš nasilna grupa pobunjenika i ništa nije moglo da ih spreči da uđu unutra. Zaključala sam se sa jednom sestrom u kupatilu. Tu smo držali ormar sa lažnim dnom, koji je imao mali prostor za skrivanje u kom se ta sestra stisnula. Pobunjenici sa automatskim puškama su dotrčali na sprat i počeli besno da lupaju na vrata kupatila. Pol je pokušao da ih nekako zadrži rekavši: „Moja žena je u kupatilu.“ Zatvaranje prostora u kom se sestra krila stvaralo je buku, a trebalo mi je i vremena da vratim sve police i stvari na mesto, zbog čega bi pobunjenici mogli da se pitaju šta toliko dugo radim u kupatilu. Počela sam da se tresem od glave do pete. Pomislila sam: „Kako da im uopšte i otvorim u takvom stanju.“ U sebi sam preklinjala Jehovu za pomoć. Otvorila sam vrata i nekako sam uspela da ih smireno pozdravim. Jedan od njih me je odgurnuo, uleteo u kupatilo pravo do ormara, otvorio ga i počeo da pretura po njemu. Nije mogao da veruje da nikog nije pronašao. Onda su krenuli da pretražuju druge sobe i tavan, ali ni tamo nikoga nisu našli.

TRAČAK SVETLA U MRAKU

Pol: Često nismo imali šta da jedemo. Bilo je dana kada je jedini „doručak“ koji smo imali bio jutarnji biblijski program. Ali on nam je davao unutrašnju snagu da istrajavamo iz dana u dan.

Dešavalo se da ostanemo bez hrane i vode. Tada je trebalo da izađemo da to nabavimo, ali plašili smo se da će braća i sestre koju smo skrivali ostati nezaštićeni ako mi izađemo iz podružnice. Međutim, Jehova se često baš u takvim trenucima na neki neverovatan način pobrinuo da imamo ono što nam je bilo neophodno. On je stvarno brinuo o nama i pomagao nam da ostanemo staloženi.

Dok je situacija u zemlji bivala sve gora, sve jasnije smo videli kako istina iz Biblije svetli. Naša braća i sestre su uvek iznova morali da beže da bi spasli svoj život, ali sačuvali su veru i dostojanstvo. Neki od njih su rekli da im je sve to što su doživeli tokom rata „pomoglo da se pripreme za veliku nevolju“. Hrabre starešine i mlada braća su radili sve što su mogli da bi pomogli svojim suvernicima. Braća i sestre koji su morali da napuste svoj dom uvek su se držali zajedno, propovedali su ljudima u svom okruženju i održavali sastanke u improvizovanim Dvoranama Kraljevstva u šumi. Sastanci su za njih bili poput sigurne luke u tom moru očaja, a propovedanje im je davalo snagu da istrajavaju. Kad smo delili humanitarnu pomoć, dirnulo nas je to što je mnogoj braći i sestrama bilo važnije da dobiju torbu za službu nego odeću. Napaćeni i istraumirani ljudi rado su slušali dobru vest. Divili su se tome kako su Svedoci uspeli da sačuvaju radost i optimizam. Naša braća i sestre su sijali poput svetla u tom mračnom periodu (Mat. 5:14-16). Njihova revnost u službi dovela je do toga da čak i neki okrutni pobunjenici postanu naša braća.

JEHOVA NAS JE JAČAO I KAD NAM SE SRCE CEPALO

Pol: Tokom tih 14 godina, nekoliko puta smo morali da napustimo zemlju. Tri puta je to bilo na kraće vreme, a dva puta smo čitavih godinu dana bili van zemlje. Da bih opisao kako smo se tada osećali, poslužio bih se rečima jedne misionarke. Ona je rekla: „U Galadu su nas učili da širom otvorimo srce za našu braću i sestre u zemlji u kojoj smo došli da služimo. To smo i uradili. Zato nam se srce i cepalo što smo morali da ih napustimo kad smo im bili najpotrebniji.“ Na svu sreću, i dalje smo mogli da pomažemo braći u Liberiji i da podupiremo propovedanje iz obližnje zemlje u kojoj smo se trenutno nalazili.

Srećni što se vraćamo u Liberiju 1997.

En: U maju 1996. nas četvoro je u jedno betelsko vozilo spakovalo važnu dokumentaciju i krenulo u drugi, sigurniji kraj grada, 16 kilometara od Betela. Međutim, na putu smo naleteli na pobunjenike. Oni su pucali u vazduh, zaustavili naša kola, nas troje izvukli iz njih, a onda su se odvezli našim kolima dok je Pol još uvek bio unutra. Mi smo ostali tako da stojimo zaleđeni od straha. A onda smo odjednom videli Pola kako se probija kroz mnoštvo dok mu krv curi niz lice. U svoj toj pometnji pomislili smo da je upucan, ali onda smo shvatili da ne bi mogao da hoda da su ga upucali. Kasnije smo saznali da ga je zapravo jedan od pobunjenika udario, a zatim izbacio iz kola. Na svu sreću, bila je to samo manja povreda.

U blizini se nalazio jedan vojni kamion krcat preplašenim ljudima koji je upravo kretao. Pošto nismo mogli da uđemo u njega, uhvatili smo se sa spoljašnje strane za šta god smo mogli i čvrsto smo se držali. A onda je vozač dao gas i skoro smo pali. Preklinjali smo ga da uspori, ali on je bio i suviše uplašen da bi nas poslušao. Nekako smo uspeli da stignemo do odredišta. A kad smo sišli sa kamiona, celo telo nam se treslo od straha i iscrpljenosti.

Pol: Stajali smo tako u toj prljavoj i pocepanoj odeći i u neverici gledali jedni druge, pitajući se kako smo uopšte ostali živi. Tu noć smo prespavali pod vedrim nebom pored helikoptera koji je bio toliko star i izrešetan mecima da je izgledalo kao da će se svakog časa raspasti. Njime je sutradan trebalo da letimo do Sijera Leonea. Bili smo presrećni što smo živi stigli u Sijera Leone, ali bili smo i zabrinuti za braću i sestre koje smo ostavili za sobom u Liberiji.

KAD SU NAIŠLI NOVI PROBLEMI, DOBILI SMO NOVU SNAGU

En: Kad smo stigli u Betel u Fritaunu, u Sijera Leoneu, bili smo na sigurnom i braća su dobro brinula o nama. Ali onda su odjednom počele da mi u mislima naviru strašne scene rata. Tokom dana bih stalno bila na oprezu i u strahu. Sve mi je nekako bilo mutno. Noću bi me oblio hladan znoj i sva sam drhtala. Imala sam osećaj da će se nešto strašno desiti. Jedva sam disala. Pol bi me zagrlio i molio se sa mnom. Pevali bismo teokratske pesme sve dok ne bih prestala da drhtim. Imala sam osećaj da gubim razum i da više neću moći da služim kao misionar.

Nikad neću zaboraviti šta se tada desilo. Upravo te sedmice smo dobili dva časopisa. Jedan je bio Probudite se! od 8. juna 1996, u kojem je bio članak „Boriti se s napadima panike“. Tada sam razumela šta mi se to dešava. Drugi je bio Stražarska kula od 15. maja 1996. sa člankom „Odakle dobijaju snagu?“. U tom časopisu je bila slika povređenog leptira. U članku je objašnjeno da leptir kojem su krila ozbiljno oštećena i dalje može da se hrani i leti. Isto tako, i mi uz Jehovinu pomoć i dalje možemo da pomažemo drugima, iako smo u emotivnom pogledu slomljeni. Ti časopisi su došli u pravi čas i shvatila sam da mi je Jehova preko te duhovne hrane dao novu snagu (Mat. 24:45). Mnogo mi je značilo to što sam skupljala članke koji su govorili o toj temi i proučavala ih. S vremenom su moji simptomi posttraumatskog stresa postajali sve blaži.

JEHOVA NAM JE DAO SNAGU DA PRIHVATIMO NOVI ZADATAK

Pol: Svaki put kad bismo se vratili kući u Liberiju, bili smo tako srećni. Do kraja 2004, sveukupno smo skoro 20 godina služili tamo. Do tada se rat već završio i planirani su neki građevinski radovi na podružnici. A onda smo sasvim neočekivano dobili novi zadatak.

Nije nam bilo nimalo lako da ga prihvatimo. Toliko smo zavoleli braću i sestre u Liberiji da su nam postali kao porodica. Zato nam je bilo teško da se rastanemo od njih. Ali već smo videli kako nas je Jehova blagoslovio jer smo bili spremni da ostavimo svoje porodice da bismo otišli u Galad. Razmišljanje o tome nam je pomoglo da prihvatimo i ovaj zadatak. Tako smo se ubrzo preselili u obližnju Ganu.

En: Prolili smo mnogo suza kad smo odlazili iz Liberije. Iznenadilo nas je ono što nam je rekao Frenk, jedan mudar stariji brat. „Morate zaboraviti na nas.“ Zatim je objasnio šta je time mislio: „Naravno, znamo da nas nikada nećete zaboraviti, ali sada treba da širom otvorite svoje srce za braću i sestre u Gani. Jehova vas je poslao tamo. Zato se posvetite braći i sestrama u toj zemlji.“ Te reči su nam dale snagu da krenemo od nule u zemlji u kojoj nas je malo njih znalo i u kojoj je tek trebalo da sklapamo nova prijateljstva.

Pol: Ali vrlo brzo smo zavoleli braću i sestre u Gani i zbližili se s njima. Tamo je bilo mnogo Svedoka. Toliko toga smo naučili od naših novih prijatelja koji su čvrsti u istini i imaju jaku veru. Služili smo 13 godina u Gani, a onda je usledilo još jedno iznenađenje. Zamoljeni smo da služimo u Keniji, u podružnici za istočnu Afriku. Iako su nam mnogo nedostajali prijatelji iz Liberije i Gane, vrlo brzo smo sklopili prijateljstva i sa braćom i sestrama u Keniji. Još uvek služimo u Keniji gde postoji velika potreba za objaviteljima Kraljevstva.

Sa novim prijateljima iz istočne Afrike 2023.

KRATAK OSVRT NA GODINE U PUNOVREMENOJ SLUŽBI

En: Kad se osvrnem na svoj život, mogu reći da sam često bila u situacijama kada sam drhtala od straha. Takve opasne i stresne situacije mogu ostaviti traga na fizičko i emotivno zdravlje. Mi kao Jehovine sluge nismo na neki čudesan način zaštićeni od toga. Kad god čujem pucanj iz vatrenog oružja, nešto me preseče u stomaku i ruke mi se oduzmu. Ali naučila sam da crpim snagu iz svega što nam Jehova pruža. Braća i sestre su mi velika podrška, pravi dar od Jehove. Shvatila sam koliko je važno da se redovno molim, proučavam, idem na sastanke i u službu, jer nam na taj način Jehova pomaže da istrajemo na svojim zadacima.

Pol: Ponekad nas ljudi pitaju: „Da li vam se sviđa zemlja u kojoj služite?“ Neke zemlje su stvarno lepe. Ali vrlo lako se može desiti da situacija u zemlji postane nestabilna i da se odjednom nađete u životnoj opasnosti. U kojoj god zemlji da služimo, ono što zapravo u njoj najviše volimo jesu naša draga braća i sestre. Bez obzira na razlike u poreklu i kulturi, ujedinjuje nas ljubav prema Jehovi. Mislili smo da smo mi poslati da ojačamo njih, a zapravo su oni ojačali nas.

Svaki put kada se negde preselimo, vidimo jedno savremeno čudo – braću i sestre među kojima vlada ljubav i jedinstvo. Sve dok smo deo skupštine, imaćemo porodicu i osećaćemo se kao kod kuće. Ako se i dalje oslanjamo na Jehovu, sigurni smo da će nam on davati snagu da podnesemo bilo šta što bi nas moglo snaći (Fil. 4:13).

a Videti životnu priču Džona Čaruka „Zahvalan sam Bogu i Hristu“, u Stražarskoj kuli od 15. marta 1973. (engl.).