Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Pitanja čitalaca

Pitanja čitalaca

Pitanja čitalaca

● Da li treba skupština da preduzme nešto ako svedok prihvati ljudski organ za transplantaciju, kao što je rožnjača oka ili bubreg?

Za transplantaciju (prenošenje, presađivanje) ljudskog tkiva ili kostiju od jednog na drugog čoveka, može se reći da je to stvar za savesnu odluku lično svakog Jehovinog svedoka. Nekim hrišćanima može da izgleda da je primanje tkiva ili delova tela nekog drugog čoveka ništa drugo nego lični kanibalizam (ljudožderstvo). Oni smatraju da je namena presađivanja u tome da transplantirani ljudski organ postane deo tela primaoca i da ga na taj način održi u životu ili funkciji. To za njih znači da taj postupak nije bitno drugačiji nego jedenje ljudskog mesa. Takvo gledište pojavilo se verovatno zbog toga što Bog nije načinio sasvim određen propis da li sme čovek da jede meso drugog čoveka, kao što je to slučaj sa životinjskim mesom, koje je pošto istekne krv (životodajna tečnost) iz životinje, ljudima dozvolio da jedu. Osim toga uzimaju kao argument primere ljudi iz biblijskih vremena koji su se hranili ljudskim mesom. Na primer, pogledaj izveštaj iz 2. Carevima 6:24—30:

„A poslije toga Ven—Adad car Sirski skupi! svu vojsku svoju, i izide i opkoli Samariju. I nasta velika glad u Samariji, jer gle, bješe opkoljena toliko da glava magareća bijaše za osamdeset sikala srebra, a četvrt kava golubinjega kala za pet sikala srebra. I kad car iđaše po zidovima, jedna žena povika k njemu govoreći: pomagaj, care gospodaru! A on reče: Gospod (Jehova) ti ne pomaže, kako ću ti ja pomoći? s gumna li, ili iz kace? Još joj reče car: što ti je? A ona reče: ova žena reče mi: daj sina svoga da ga pojedemo danas, a sjutra ćemo pojesti moga sina. I skuhasmo sina mojega i pojedosmo ga, a sjutradan rekoh joj: daj sina svojega da ga pojedemo. Ali ona sakri svoga sina. A kad car ču reči ženine, razdrije haljine svoje, i kad iđaše po zidu, vidje narod gdje kostrijet bijaše ozdo na tijelu njegovu“.

Zatim 5. Mojsijeva 28:53—57: „Te ćeš u tjeskobi i nevolji kojom će ti pritužiti neprijatelji tvoji jesti plod utrobe svoje, meso od sinova svojih i od kćeri svojih, koje ti da Jehova Bog tvoj. Čovek koji je bio mek i vrlo nježan među vama prozliće se prema bratu svojemu i prema miloj ženi svojoj i prema ostalijem sinovima, koji mu ostanu. Te neće dati nikome, između njih mesa od sinova svojih koje će jesti, jer neće imati ništa drugo u nevolji i tjeskobi, kojom će ti pritužiti neprijatelj svoj po svijem mjestima tvojim. Žena koja je bila meka i vrlo nježna među vama koja od mekote i nežnosti nije bila navikla stajati nogom svojom na zemlju, prozliće se prema milome mužu svom i prema sinu svom i prema kćeri svojoj. I posteljici, koja izide između nogu njezinijeh, i djeci koju rodi; jer će ih jesti krišom u oskudici svakoj od nevolje i od tjeskobe, kojom će ti pritužiti neprijatelj tvoj po svijem mjestima tvojim.“

I još Plač Jeremijin 2:20 i 4:10: „Pogledaj Gospode (Jehova) i vidi, kome si ovako učinio. Eda li žene jedu porod svoj, djecu koju nose u naručju eda li se ubija u svetinji Gospodnjoj (Jehovinoj) sveštenik i prorok? Svojim rukama žene žalostive kuhaše djecu svoju, ona im biše hrana u pogibli kćeri naroda mojega.“

U Jovanu 6:48—66, Isus je slikovito govorio o jedenju njegovog tela i o pijenju njegove krvi. Pošto su to čuli, a nisu shvatili duhovno značenje njegovih reči, neki jevrejski učenici su bili jako iznenađeni tako da su ga napustili i prestali da budu njegovi sledbenici. Ovi izveštaji ne govore kako se osećaju neki ljudi kada se govori o jedenju ljudskog mesa.

Ostali pak iskreni hrišćani mogu da osete da se u Bibliji ne isključuje definitivna medicinska transplantacija ljudskih organa. Zaključuju da u nekim slučajevima ljudski organ ve postaje stalni deo primaočevog tela. Naime, tvrdi se da se ćelije tela zamene u potpunosti za oko svakih sedam godina, a to je isto i u slučaju bilo kog dela ljudskog tela, koji se transplantuje. Oni mogu da navedu sledeću tvrdnju kojom mogu da dokažu razliku između transplantacije i kanibalizma, a to je da se „davalac“ ne ubija da bi se dobila hrana. U nekim slučajevima čak osobe na samrti izraze želju da organi njihovog tela posle smrti posluže za transplantaciju. Naravno, u slučaju da se transplantira tuđa krv, bez sumnje bi to bilo u suprotnosti sa Božjom zapovesti iz Dela apostolskih 15:19, 20.

Jasno je da se lično gledište i savesnost osećaja razlikuju u vezi dozvoljavanja transplantacije. Dobro ja poznato da upotreba ljudskih materijala u medicini varira od sitnih elemenata kao što su hormoni i rožnjača, oka pa do velikih kao što su bubrezi i srce. Dok se u Bibliji naročito zabranjuje uzimanje krvi, nema pak s druge strane oštre zabrane uzimanje tuđeg (ljudskog) tkiva. Zbog toga svaki pojedinac suočen sa odlukom u vezi sa ovom temom mora pažljivo i uz molitvu Jehovi da razmotri stvari i tada da savesno odluči šta može ili šta ne može da učini pred Bogom. To je stvar lične odluke (Galatima 6:5). Skupštinski pravni odbor neka ne preuzima korake (ili disciplinske mere) prema onome ko je prihvatio transplantaciju organa.