Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Da li je veštačko začeće prihvatljivo od Boga?

Da li je veštačko začeće prihvatljivo od Boga?

Šta kaže Biblija:

Da li je veštačko začeće prihvatljivo od Boga?

PRVI zabeležen primer ljudskog veštačkog začeća datira iz 1799. Londonski lekar Džon Hanter upotrebio je to sredstvo, da bi neka žena zatrudnela od semena svog muža. Ali tek u proteklim godinama veštačko začeće postalo je opšte poznato i kao rezultat toga rodilo se mnogo hiljada dece.

Bračni parovi se za veštačko začeće uglavnom odlučuju zbog muževog steriliteta i ime davaoca obično ostaje nepoznato.

Vekovima su ljudi kao preljubočiniocu smatrali ženu koja je postala majka detetu kome otac nije bio njen muž i na takvo potomstvo se gledalo kao na vanbračno, odnosno nezakonito. Određeni sudovi zauzeli su isto gledište i prema veštačkom začeću preko anonimnog darovaoca. Ali, gledišta su različita. Dok neke verske organizacije prigovaraju takvoj metodi začeća, druge je odobravaju.

Biblija kaže, da se „neki put učini čoveku prav, a kraj mu je put k smrti“ (Priče Solomunove 14:12). S obzirom na to, i zbog toga što je razmišljanje čoveka često neispravno, neko može s pravom da pita: Da li Bog odobrava veštačko začeće? Šta pokazuje njegova reč, Biblija?

Mnogo godina veštačko oplođivanje se upotrebljava prilikom rasplođivanja životinja. Bog je čoveku dao vlast nad takvim stvorenjima i dopustio da ih upotrebljava za hranu, odeću, itd. (1. Mojsijeva 1:28; 3:21; 9:2—4). Mozaitski zakon zabranjivao je ukrštanje životinja dve vrste ali nije ograničavao kako će čovek regulisati razmnožavanje životinja (3. Mojsijeva 19:19). Zato su neki hrišćani mislili, da Pismo ne zabranjuje veštačko oplođivanje životinja.

Ali, šta je sa ljudskim veštačkim oplođivanjem preko semena darovaoca? To je nešto sasvim drugo. Kao prvo, može da prouzrokuje bezbroj problema. Na primer: Tako rođeno dete može biti stalno, mučno podsećanje na nesposobnost muža da bude otac. Može se dogoditi da između muža i deteta postoji nedostatak poželjnih elemenata ili između žene i muža. Neki su muževi postali ’suludo ljubomorni’ na nepoznatog darovaoca a neke radoznale žene ukrale su zdravstvenu dokumentaciju, da bi saznale identitet detetovog oca. Nesigurnost u vezi roditeljstva može prouzrokovati emocionalne probleme kod deteta. Nadalje, to može delovati na savest majke i oca koji su usvojili to dete jer „žive u laži“ kad predstavljaju kao da je to njihovo vlastito potomstvo (Psalam 40:4).

Iako doduše udaljene, postoje i druge ozbiljne mogućnosti za probleme. Anonimni darovaoc može biti blizak rođak sa ženom i njegovo potomstvo može trpeti štetu telesnih ili duševnih posledica zbog krvnog srodstva. U vezi toga, zapazi šta se dogodilo pre nekoliko godina. Lekar je bio zaista šokiran kad je saznao da se dve mlade osobe žele venčati. Zašto? On je bio jedina osoba koja je znala, da su oni u stvari polubrat i polusestra. Taj lekar je oplodio njihove majke semenom isto donatora (Uporedi 3. Mojsijeva 18:9).

Ljudi drevnog Izraela nisu morali da se suočavaju sa problemom veštačkog začeća anonimnog davaoca jer se to tada nije činilo. Ali, verni među njima potpuno bi to izbegavali jer je Bog zapovedio: „Ne lijegaj sa ženom (ti ne smeš dati svoje seme ženi, NS) bližnjega svojega; od nje bi postao nečist.“ Kazna za neposlušnost bila je smrt (3. Mojsijeva 18:20, 29). Veštačko začeće udate žene sa semenom nekog davaoca a ne muža, učinilo bi je krivom zbog preljube, a to je greh prema Bogu (5. Mojsijeva 5:18). Hrišćani znaju da preljubočinci neće naslediti Božje carstvo i upozoreni su da će Bog nepovoljno „suditi kurvare i preljubočince“ (1. Korinćanima 6:9, 10; Jevrejima 13:4).

Pošto Bog ne odobrava veštačko začeće sa semenom davaoca, hrišćanski bračni par koji bi se za to ipak odlučio, mogao bi da bude isključen iz savremene skupštine Jehovinog naroda (Uporedi 3. Mojsijeva 20:10). Na kraju, muž koji je to dopustio dao je u stvari svoju ženu drugom čoveku, a i sama žena predala se toj drugoj osobi, da postane majka detetu sa čovekom, sa kojim nije bila povezana u bračnoj zajednici kako je to Bog uredio (Matej 19:4—6). Odsustvo direktnog telesnog kontakta i činjenica da suprug koji je to dozvolio usvaja dete, ne znači da nije došlo do preljubničkog postupanja (1. Korinćanima 5:1—13).

Nekim hrišćanskim supružnicima koji ne mogu da imaju decu, bilo je rečeno da mogu savladati taj problem ako muž da spermu koja bi se veštačkim putem stavila u matericu njegove žene. Ako su muž i žena u tome sasvim saglasni, to bi bila njihova lična stvar jer Božja reč o tome ništa ne kaže i nastalo potomstvo će biti njihovo vlastito; neće biti dete preljubnika. Uprkos tome moraće da reše sva lična pitanja u vezi prikladnosti načina dobijanja semena. Isto će snositi odgovornost ako se kod tog postupka pojave bilo kakve medicinske ili fizičke poteškoće.

Da li će venčani hrišćani usvojiš dete ili ne, isto je stvar lične odluke. Istina, mogu biti razočarani jer ne mgu da imaju svoju decu. Takvi pojedinci mogu biti uvereni, da će biti uslišene njihove iskrene molbe usmerene ka Jehovi Bogu za njegov sveti duh i pomoć u razvijanju takvih osobina kao što su mir i radost (Luka 11:13; Galatima 5:22, 23).

Mnogi su našli istinsku sreću u služenju Bogu iako nemaju decu. U starom Izraelu velike porodice bile su uobičajene i neplodne žene osećale su duboko razočarenje. Svejedno je Jeftina kćerka ispunila obećanje svog oca Bogu i do kraja svog života ostala neudata i bez dece. Da li je stalno bila utučena i nesrećna zbog toga? Ne, jer joj je Jehova dao radost kod služenja u njegovom hramu (Sudije 11:30—40). Zatim, i u tim „poslednjim danima“ mogu mnogi hrišćanski supružnici da gledaju na to da su bez dece kao na okolnost koja im omogućuje veću slobodu, da bi se trudili za interese Carstva.

Hrišćanski supružnici, koji bi želeli da imaju decu a nisu u mogućnosti, mogu dobiti utehu iz Jehovinog zasiguranja u Isaiji 56:3—7. U takvim okolnostima oba supružnika mogu biti uverena, da mogu, ako ostanu verni Bogu, još uvek da se veoma raduju jer ih Bog prihvata.