Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Religija — zašto pomanjkanje interesa?

Religija — zašto pomanjkanje interesa?

Religija — zašto pomanjkanje interesa?

„ČOVEK bez religije je kao kuća bez prozora.“ Tako je jedan Japanac svom sinu Mitsuu objasnio potrebu verskog prosvećenja. Međutim, Mitsuo nije ozbiljno shvatio reči svog oca. Sličan stav ima sve veći broj ljudi u Japanu, kao i u drugim zemljama. Oni su zadovoljni da budu ’kuće bez prozora‘, sa vrlo malo interesa da dopuste religioznom svetlu da zasja u njihovim životima.

Zbog toga, kad je Japan radio na istraživanju nacionalnog karaktera, 69 posto njegovih građana izjasnilo se da se ne smatra religioznim. Među mladima je taj broj bio čak i veći. Slično je i u nekad bogobojaznoj budističkoj zemlji Tajlandu, gde 75 posto stanovnika gradskih područja više ne ide u budističke hramove. U Engleskoj je u proteklih 30 godina zbog neupotrebe zatvorena skoro jedna osmina anglikanskih crkvi.

Uz sve to, u Japanu je religiozna raskoš još jako prisutna. Ali, ona se poput skupocenog porculana iznosi samo u retkim prilikama — kao što su venčanja ili sprovodi. Religija se ceni više zbog svoje uloge u sačuvanju lokalne kulture i porodičnog nasleđa nego zbog duhovnog prosvetljenja. Mnogi na religiju gledaju jedino kao na placebo za slabe i unesrećene; oni od nje ne vide nikakve druge stvarne koristi. ’Religija je dobra ako za nju imaš vremena ili za nju osećaš potrebu‘, kažu neki, ’ali ti treba da veruješ u samog sebe da bi mogao da živiš i plaćaš račune‘.

Šta se krije iza te ravnodušnosti. Mogu se navesti razni razlozi. U prvom redu, tu je socijalna okolina. Mnogi mladi su slabo ili nikako religiozno pučavani. Nije, dakle, veliko čudo što mnogi od onih koji žive u društvu, u kom se vrlo visoko ceni materijalistička težnja, izrastaju u materijalistički orijentisane osobe.

U nekim je zemljama skandalozno ponašanje pohlepnih i nemoralnih televizijskih propovednika i drugih istaknutih religioznih vođa takođe odvratilo ljude od religije, kao što je to učinilo i mešanje religije u političke afere i ratna trvenja. To se može videti u primeru šintoističke religije u Japanu. „Kad je u avgustu 1945. porazom završio rat [II svetski rat], šintoistička svetišta su se suočila sa teškom krizom“, stoji u delu Encyclopædia of the Japanese Religions. Šintoizam, koji je raspirivao žestinu rata i obećavao pobedu, razočarao je ljude. Brzo se proširila filozofija da Bog ili Buda ne postoji.

Ali, treba li stvarno da budemo zadovoljni sa sebičnim stavovima koji su kratkog veka — ovde i sada? Većina ljudi postavlja pitanja. Oni bi želeli da znaju odakle potiču, kuda idu, zašto žive i kako da žive. Oni se raduju nadi. Odbacivanje u stranu pitanja o životu, ili njihovo potiskivanje idejom „da su te stvari nesaznatljive“, ne zadovoljava. Čak je i ateist Bertrand Rasel govorio da ima „čudni neobuzdani bol — traganje za nečim iza onoga što je u svetu“. Prava religija bi mogla da reši to traganje. Ali kako? Postoji li dokaz da ijedna religija zaslužuje tako ozbiljan pristup?