Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Težnja za slobodom u Senegalu

Težnja za slobodom u Senegalu

Težnja za slobodom u Senegalu

UZ SAMU obalu nasuprot Dakru, modernom glavnom gradu Senegala, leži malo ostrvo Gore. Na njemu stoji kruti podsetnik na tamni deo istorije — kuća robova izgrađena 1776.

To je jedna od mnogih takvih kuća u kojima je i do tri meseca u bednim uslovima bilo zatvoreno od 150 do 200 robova pre nego što su bili otpremljeni na udaljena mesta. Porodice su bile razdeljene, a njihovi članovi nikad više nisu videli jedan drugog; otac je mogao biti poslan u Luizijanu u Severnoj Americi, majka u Brazil ili Kubu, a deca u Haiti, Gvajanu ili Martinik. Kakvo potcenjivanje ljudske slobode! To je takođe snažan podsetnik da je sloboda dragocena prednost koja nije uvek bila posed svih ljudi.

To sam saznao iz turističke brošure koju sam čitao u avionu koji je leteo za Senegal, najzapadniju zemlju na velikoj izbočini Zapadne Afrike. Savansko područje Senegala leži između pustinja na severu i istoku i gustih džungli na jugu. Tu možeš pronaći veličanstveno, dugovečno drveće baobaba, sa svojim zanimljivim plodovima nazvanim majmunski hleb, iz kog se pravi vinska kiselina. To je takođe zemlja majmuna, raznobojnih ptica i starinskih sela smeštenih u šumarcima mangovog drveća.

Opustio sam se na sedištu i razmišljao o svojoj dugo očekivanoj poseti toj kapiji Zapadne Afrike. Danas se Senegal, sa svojih sedam miliona stanovnika iz mnogih različitih etničkih sredina, raduje potpunoj slobodi. Ali zar osoba ne može biti slobodna u fizičkom pogledu, a ipak robovati običajima i praznoverju koje ga lišava prave slobode? Željno i nestrpljivo sam očekivao susret sa svojom duhovnom braćom da iz prve ruke saznam kako u tom delu sveta napreduje istina koja oslobađa ljude (Jovan 8:32).

’Jehova želi da imate tu zgradu‘

Najpre sam planirao posetu podružnici Društva Kula stražara i misionarskom domu u Dakru. Kada smo stigli do modernog zdanja u tihom predgrađu, na pročelju sam primetio veliko slovo J. Moje prvo pitanje prilikom obilaska podružnice bilo je šta označava slovo J.

„To je veoma zanimljivo“, objasnio je moj vodič. „Kada smo 1985. tražili veće objekte za podružnicu, posetili smo ovu zgradu koja je tada bila u izgradnji. Ali, smatrali smo da je prevelika za naše potrebe. Kada je vlasnik čuo da smo Jehovini svedoci, uporno je želeo da nam iznajmi zgradu, jer je znao za naše poštenje. ’Siguran sam da vaš Bog, Jehova, želi da imate ovu zgradu‘, rekao je. ’Pa, gledajte! Tu je čak i veliko J na pročelju! Kada sam ga stavio tu, mislio sam da treba označavati moje ime Džon (John), ali sam sada siguran da je to za Božje ime, Jehova!‘ Srećni smo što smo u poslednjih pet godina u ovoj divnoj zgradi.“

Kao sledeće, želeo sam da saznam kako je u Senegalu započelo delo propovedanja.

„Oslobađajuće vode istine bile su dovedene u Senegal početkom 1950-ih preko jednog od Jehovinih svedoka iz Francuske koji je došao na temelju radnog ugovora. U Dakru je 1965. otvoren ured podružnice koji se brinuo o delu u zemljama sa francuskim govornim područjem, Senegalu, Maliju i Mauritaniji, kao i u zemlji sa engleskim govornim područjem, Gambiji. Od 1986. brinuli smo se i za delo u Gvineji Bisao, gde se govori portugalski.“

Svestan činjenice da 90 posto stanovništva na tom području čine nehrišćani, upitao sam kakav je napredak postignut. „Tačno je da mnogi ljudi u tim zemljama nisu upoznati sa Biblijom“, rekao je moj vodič, „ali delo stalno napreduje. U januaru 1991. bili smo srećni zbog 596 objavitelja Kraljevstva. To pokazuje da su lokalna braća i misionari radili veoma istrajno.“

„Pretpostavljam da ovde rade mnogi misionari“, primetio sam.

„Da, imamo ih oko 60 koji su dodeljeni područjima za koja mi brinemo, a oni dolaze iz 13 zemalja. Oni naporno rade i u velikoj su meri doprineli tome da delo dobije čvrste temelje. Taj duh odražavaju lokalna braća svojom ljubavlju i revnošću za istinu. Iako se suočavaju sa problemima kao što su nezaposlenost i veoma ograničena materijalna sredstva, mnoga braća svakog meseca provode 15 i više sati u službi propovedanja. Nadamo se da ćeš prilikom svoje posete sresti neke od tih revnih radnika.“

Željno sam to očekivao.

U službi propovedanja sa misionarima

Margaret (koja je sve do svoje nedavne smrti bila u misionarskoj službi više od 20 godina) ponudila se da me povede na svoje područje u centru grada. Uzeli smo car rapide (brza kola) da okusimo nešto od mesnog života. To je u stvari bio mali autobus koji često zastaje. On prevozi 25 putnika i ako su svi oni vitki, to putovanje može biti gotovo ugodno. Dve gospođe koje su sa mnom delile klupu uopšte nisu bile vitke, ali ja sam uz osmeh prihvatio takvu situaciju.

„Na mom području u poslovnom centru grada možeš videti mnoge zanimljive stvari“, objasnila je Margaret kada smo stigli do našeg odredišta. „Vidiš li one raznobojne sandale?“ upitala je, pokazujući na neke tezge uz trotoar. „Napravljene su od obojene kože ovaca ili koza.“ Prišli smo izrađivačima sandala, a Margaret je započela svoju ponudu na njihovom volof jeziku. Pažljivo su slušali i bili su zadivljeni crtežima Adama i Eve u brošuri u boji.

Uskoro su nam prišli ulični prodavači, ovde poznati kao bana-bana ljudi, nudeći nam beskonačnu raznolikost stvari. Neki su imali metle; drugi su nudili odeću, brave, lekove, ženske torbice, narandže, pa čak i žive ptice. Jedan je želeo da mi proda koru, žičani instrument načinjen od pola tikve, sa gudalom za vrat instrumenta; svirao se sa obe ruke. Primetio sam da je na poleđini bio mali kip u obliku maske oblikovan od štavljene kože, roga jarca i malih školjki „za sreću“. Objasnili smo da nećemo kupiti ništa što je ukrašeno znakovima koji mogu biti povezani sa vračanjem ili nehrišćanskim običajima. Na naše iznenađenje, bana-bana čovek se složio, ukazujući da je i sam musliman. Sakrio je koru u svoj dugi naborani ogrtač, ili bubu, i pažljivo slušao dok je Margaret nudila brošuru, napisanu na arapskom. Bio je tako oduševljen da je uzeo brošuru i počeo odmah da je čita. Nakon što nam se duboko zahvalio, otišao je sa brošurom i neprodanom korom. Bili smo sigurni da će kod kuće proučiti brošuru.

Kasnije sam razgovarao sa Džonom, koji je takođe bio misionar preko 20 godina.

„Ovdašnji ljudi su veoma prijateljski raspoloženi, tako da možete razgovarati gotovo sa svakim koga sretnete“, rekao mi je Džon. „Narodni pozdrav ’asalam alikum‘ znači ’mir s tobom‘, a većina ljudi je miroljubiva. Ovo je zemlja terange, ili gostoljubivosti, a izražena je dobrohotnošću, ljudskom srdačnošću i vedrinom.“ Sada sam mogao lakše da uvidim zašto mnogi mladi Jehovini svedoci iz drugih zemalja mogu napustiti svoje porodice i prijatelje da bi služili na ovom misionarskom području.

Oslobođeni da teže za punovremenom službom

Misionarski duh je imao veliki uticaj na lokalne Svedoke. To je posebno očigledno iz činjenice da velika nezaposlenost čini prihvatanje punovremene pionirske službe stvarnim izazovom. Marsel i Lusijan, koji su učenjem biblijske istine bili oslobođeni mnogih štetnih navika, objašnjavaju:

„Želeli smo da pokažemo svoje cenjenje prihvatanjem pionirske službe. Ali bilo je teško pronaći posao sa skraćenim vremenom. Pokušali smo sa vrtlarstvom, ali nije išlo. Pranje i peglanje odeće oduzimalo nam je previše vremena. Sada se bavimo pekarstvom i neke su nam trgovine stalne mušterije, tako da posao ide dobro.“ Zaista im je trebalo jako puno vere i domišljatosti, zajedno sa iskrenim naporima, ali to dokazuje da je moguće ući u punovremenu službu čak i kada su ekonomski uslovi otežani.

Kada su Jehovini svedoci započeli da proučavaju Bibliju s Mišelom, on je pohađao univerzitet u Dakru. „Bio sam potišten zbog duha nemorala koji su gajili mnogi studenti, a progonila su me i zamršena pitanja“, priča on. „Zašto je čovek u ropstu tako štetnim običajima i uslovima? Biblija mi je pružila odgovore. Bilo je to kao da mi je sa ramena skinut težak teret. Iako su moji roditelji bili uporni da nastavim studije, uključio sam se u pomoćnu pionirsku službu, a zatim sam služio kao opšti pionir ostatak vremena koje je trebalo da provedem na univerzitetu. Ustanovio sam da mi najveću radost donosi prenošenje dobre vesti drugima kao pionir, a ne težnja za karijerom u sistemu koji će uskoro završiti.“ Danas Mišel služi kao specijalni pionir u M’Buru.

Poligamija nasuprot hrišćanskoj monogamiji

Lokalni običaji nisu uvek u skladu sa hrišćanskim načelima, što može predstavljati jedinstveni izazov. Aliun, predsedavajući nadglednik u jednoj od šest skupština Jehovinih svedoka na području Dakra, navodi: „Kada sam prvi put čuo oslobađajuću istinu, imao sam dve žene. Kao aktivnom muslimanu, moja mi je religija dozvoljavala da ih imam još i više. Moj otac je imao četiri, a većina mojih prijatelja imala ih je više. To je prihvatljivo ovde u Africi.“ Ali, šta je bila posledica takvog načina života?

„Ako imate više od jedne žene, mogu nastati mnogi problemi“, objasnio je Aliun, „posebno kada se uzmu u obzir deca. Imao sam desetero dece s prvom i dvoje s drugom ženom. U takvim porodicama, otac je za svoju decu često stranac, tako da nemaju velike koristi od njegove pomoći i stege. Osim toga, poligamija me nije zaštitila ni od preljube, nego je to učinilo samosavladavanje, plod Božjeg duha.“ I šta je Aliun učinio?

„Svoju drugu ženu sam poslao kući njenih roditelja“, nastavio je, „i taktično joj objasnio da na njoj nisam našao ništa nedopadljivo, nego da to činim kako bih se pridržavao Božjih zahteva. Načinio sam posebne pripreme kako bih se brinuo materijalno i duhovno za svu svoju decu. Zahvalan sam da danas i ona služe Jehovi. Od devetoro njih koji su objavitelji, petoro ih je kršteno, dvoje služe kao specijalni pioniri, a ostalo troje kao opšti i pomoćni pioniri. Istina me je zaista oslobodila mnogih problema povezanih sa podizanjem dece.“

Obožavanje idola nasuprot pravom obožavanju

Sledeći cilj mog putovanja bilo je područje Kazamans na jugu. Bio sam impresioniran time kako je sve izgledalo sveže i zeleno. Dobro snabdeveno vodom snažne reke Kazamans duge oko 300 kilometara, to područje obiluje pirinčem, kukuruzom i kikirikijem. Raspršene širom seoskog područja, nalaze se kružne, dvospratne barake, sa slamnatim krovovima u obliku levka za prikupljanje kišnice u sušnom periodu. Glavni grad, Ziginšor, izgrađen je u zaklonu ogromne šume palmi. Bio sam srećan što sam tamo sreo revnu skupštinu Jehovinih svedoka.

Dominik, misionar koji radi u Ziginšoru i okolini, rekao mi je da delo propovedanja na tom području napreduje veoma dobro. „Pre samo deset godina“, rekao je, „u skupštini Ziginšor bilo je 18 objavitelja. Danas ih ima 80. Da bismo vodili brigu o tom velikom porastu, izgradili smo divnu novu Kraljevsku dvoranu, koristeći crvenu glinu koju smo pronašli baš na mestu za dvoranu. Projekat se pokazao kao veliko svedočanstvo za društvo. Oni koji su videli kako ljudi iz tako mnogo različitih plemena zajedno rade u miru, dali su povoljne primedbe. Na nedavnom pokrajinskom sastanku bilo je ukupno prisutno 206 osoba, a četvoro je bilo kršteno.“

Mnogi ljudi u tom delu Senegala još uvek slede animistička verovanja svojih predaka, obožavajući idole iako tvrde da su hrišćani ili muslimani. Pažljivo sam slušao priču koju je ispričao Viktor, starešina u skupštini Ziginšor.

„Rođen sam u Gvineji, u velikoj porodici koja je obožavala idole. Moj me je otac prilikom rođenja posvetio određenom duhu, ili demonu. Da bih dobio njegovu naklonost, redovno bih uzimao crni kofer ispod kreveta, postavljao mali žrtvenik i prinašao krvne žrtve na rog koji je predstavljao mog demona zaštitnika. Čak i nakon što sam postao katolik, još uvek sam osećao da sam rob demona. Nakon što sam se preselio u Senegal, Jehovini svedoci su počeli sa mnom da proučavaju Bibliju. Moja žena i ja smo naučili da više ne možemo ’jesti za stolom Jehovinim i stolom demona‘ (1. Korinćanima 10:21New World Translation). Ali kada sam prestao da prinosim žrtve, demoni su počeli da nas napadaju. Bojao sam se da bacim kofer sa svim demonskim predmetima, jer sam poznavao čoveka koji je poludeo kada je to učinio.“ U kakvoj je samo očajnoj situaciji bio Viktor!

„Konačno su nam reči iz Rimljanima 8:31, 38, 39 dale potrebnu snagu da odbacimo sve što je povezano sa obožavanjem idola. Otkako smo svoje pouzdanje položili u Jehovu, bili smo zaista oslobođeni. Celi moj dom ima divnu nadu u večni život u zemaljskom Raju, gde će celo čovečanstvo biti oslobođeno uticaja zlih demona.“

I konačno, bilo je vreme da odem. Dok sam pakovao torbe, prisećao sam se svoje nezaboravne posete Senegalu. Kako mi je samo ojačalo veru to što sam sreo i razgovarao sa tako mnogo onih koji su bili oslobođeni ropstva zloupotrebe droge, nemorala i praznoverja i koji se sada raduju pravoj slobodi. Uprkos teškim ekonomskim uslovima, oni nalaze radost i zadovoljstvo u služenju Jehovi, koji im je dao sigurnu nadu u večni život na rajskoj Zemlji. Kako smo mu samo zahvalni što je omogućio da se ta dobra vest objavljuje ne samo u Senegalu, nego po celom svetu tokom ’godine Jehovine naklonosti‘! (Isaija 61:1, 2NW). (Prilog dopisnika)

[Mapa na 8. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

SENEGAL

Sen Luj

Luga

Ties

Dakar

Kaolak

GAMBIJA

Bandžul

[Slike na 9. strani]

Oslobađajuće vode istine slobodno pritiču u sela

Misionarski dom i kancelarija podružnice Jehovinih svedoka u Dakru, Senegal

[Slika na 10. strani]

I Senegalci uz obalu čuju hrišćansku vest