Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

’Sejati sa suzama i žeti sa radosnim klicanjem‘

’Sejati sa suzama i žeti sa radosnim klicanjem‘

’Sejati sa suzama i žeti sa radosnim klicanjem‘

Ispričala Mijo Idei

„Ja umirem! Ja umirem! Pomozite mi!“ Moj je otac vikao s velikim naporom. Njegov glas je ispunjavao vazduh kada sam izjurila iz kuće. Bila je ponoć, a moj otac je imao srčani napad. Otrčala sam do svog ujaka, koji je živeo u blizini, ali kada smo se vratili, očev puls više nije mogao da se oseti.

TO SE dogodilo 14. decembra 1918. Ostala sam bez roditelja sa 13 godina. Majka mi je umrla kada sam imala sedam godina. Izgubivši oba roditelja na samom početku života, počela sam da se pitam: ’Zašto ljudi umiru? Šta se događa posle smrti?‘

Nakon što sam diplomirala na učiteljskoj školi, postala sam učiteljica u Tokiju i predavala sam u osnovnoj školi Šinagava. Kasnije me je jedan poznanik upoznao sa mladim Motohirom, s kojim sam se venčala kada sam imala 22 godine. U protekle 64 godine delili smo i ugodna i gorka životna iskustva. Uskoro smo se preselili u Tajvan, koji je bio pod upravom Japana. U to vreme nisam ni pomišljala da ću u toj zemlji pronaći razlog za radosno klicanje.

Upoznavanje istine

U proleće 1932, dok smo živeli u predgrađu Čiaija u unutrašnjosti Tajvana, posetio nas je čovek po imenu Saburo Očiai. Usmerio nam je pažnju na biblijska proročanstva koja uključuju obećanje o uskrsenju mrtvih (Jovan 5:28, 29). Kakav divan izgled! Tako sam želela da ponovo vidim svoju majku i oca. Sa logičnim zaključcima, razumnim objašnjenjima i čvrstim biblijskim dokazima, njegove su reči zvučale tako istinito. Taj dan, u kom smo razgovarali o Bibliji, protekao je brzo. Biblija je za mene iznenada postala tako zanimljiva knjiga.

Ubrzo je g. Očiai otišao na drugo mesto, a nama je ostavio knjige kao što su Stvaranje, Harfa Božja, Government (Vladavina), Prophecy (Proročanstvo), Light (Svetlost) i Reconciliation (Pomirenje), sve izdate od Watch Tower Bible and Tract Society. Zaokupila sam se čitanjem tih knjiga, i dok sam to činila, osetila sam unutrašnji podsticaj da drugima govorim o onome što sam čitala. Ako je Isus započeo svoju službu u svom rodnom gradu Nazaretu, zašto i ja ne bih započela tamo gde živim? Posetila sam susede koji su živeli do mojih vrata. Niko me nije poučio kako da propovedam, pa sam išla od kuće do kuće sa svojom Biblijom i knjigama koje sam pročitala, propovedajući što sam bolje mogla. Ljudi su povoljno reagovali i prihvatili su časopise. Zamolila sam Todaišu, kako su u to vreme u Japanu zvali Društvo Kula stražara, da mi pošalju 150 primeraka brošure Kingdom, the Hope for the World (Kraljevstvo, nada za svet), koje sam raspačala.

Jednog dana mi je osoba koja je prihvatila literaturu rekla da je odmah posle mog odlaska došla policija i zaplenila knjige. Ubrzo posle toga, kod mene su došla četiri detektiva i zaplenila sve moje knjige i časopise. Ostavili su samo Bibliju. Pet godina nisam srela nikoga od Jehovinog naroda, ali moja revnost i želja za istinom nisu se ugasili.

Tada je došao decembar 1937! Posetila su nas dva kolportera iz Japana. Zapanjeno sam ih upitala: „Kako ste nas pronašli?“ Rekli su: „Imamo vaša imena.“ Jehova nas se setio! Dva svedoka, Joriiši Oe i Jošiuči Kosaka prešli su na starim biciklima oko 240 kilometara od Tajpeja do Čiaija, sa svojim stvarima naslaganim pozadi. Dok su razgovarali s nama, osećala sam se kao etiopski evnuh koji je rekao: „Šta mi smeta da se krstim?“ (Dela 8:36). Te noći kada su stigli krstili smo se i moj suprug i ja.

Briga za zatvorenu braću

Godine 1939. širom Japana su neočekivano i brzo nastupila zatvaranja Jehovinih svedoka. Talas progonstva uskoro je dostigao Tajvan. U aprilu su bili zatvoreni i braća Oe i Kosaka. Dva meseca kasnije i mi smo bili zatvoreni. Pošto sam bila učiteljica, sledećeg dana sam oslobođena, ali je moj suprug zadržan u zatvoru četiri meseca. Kada je on bio oslobođen, preselili smo se u Tajpej. Pošto smo sada bili bliže zatvoru u kome su bila dva brata, to se pokazalo veoma dobrim.

Zatvor u Tajpeju bio je veoma dobro osiguran. Uzevši odeću i hranu, otišla sam da vidim braću. Najpre se pojavio brat Kosaka, zajedno sa stražarem i detektivom, iza 30 centimetara širokog prozora sa žičanom mrežom. Bio je bled, a usne su mu bile crvene kao sveže jagode. Dobio je tuberkulozu.

Zatim je izašao brat Oe sa osmehom na licu, zadovoljno ponavljajući: „Dobro je što si mogla doći.“ Zbog njegovog žutog i natečenog lica, pitala sam ga za zdravlje. „Sasvim sam dobro!“ odgovorio je. „Ovo je vrlo dobro mesto. Nema stenica ni vaši. Mogu da jedem čak i rezance od heljde. Ovde je kao u vili“, rekao je. Policajac i čuvar nisu mogli zadržati smeh, rekavši: „Ah, ovaj momak Oe je neuništiv.“

Ponovo u zatvoru

Oko ponoći 30. novembra 1941, nekoliko dana nakon što sam se vratila iz posete braći, neko je zalupao na vrata. Kroz pomično staklo na vratima videla sam gorostasne siluete sa šeširima. Izbrojala sam ih osam. Bili su to policajci. Upali su u kuću i prevrnuli svaki predmet — ali sve uzalud. Nakon sat vremena premetačine, zaplenili su foto-albume i rekli nam da pođemo s njima. Prisetila sam se da je i Isus uhvaćen oko ponoći (Matej 26:31, 55-57; Jovan 18:3-12). Zabavljala me je pomisao da je osam ljudi napravilo toliko buke zbog nas dvoje.

Odvedeni smo u nama nepoznatu veliku i tamnu zgradu. Kasnije smo otkrili da je to bio tajpeški zatvor Hičisei. Seli smo pred veliki pisaći sto i saslušavanje je započelo. Neprestano su pitali: „Koga poznajete?“ a oboje smo odgovorili: „Ne znam nikoga.“ Kako smo mogli znati braću iz Japana? Znali smo samo braću Oea i Kosaku i nismo govorili ni o jednom imenu koje smo možda posredno čuli.

Ubrzo je bilo pet sati ujutro i dva detektiva su me odvela u ćeliju. Prošlo je neko vreme dok se nisam navikla na novu sredinu. Po prvi put u životu, naišla sam na stenice. Ti mali insekti, zaokupljeni naslađivanjem novopridošlima, neprestano su mi dosađivali, ostavljajući dve druge žene u ćeliji na miru — uprkos tome što sam ubijala svaku koja mi je došla pod ruku. Konačno sam se predala i dozvolila im da se prilepe na moju kožu i sišu mi krv.

Naša hrana se satojala od posude polukuvane pirinčane kaše, ali bila sam potpuno uverena da je to sirovi pirinač. Uz kašu smo dobijali malo posoljenih listova japanske rotkve, daikona, na kojima je još uvek bilo tragova peska. U početku nisam mogla da jedem hranu, jer je imala loš miris i izgledala je prljavo, a druge zatvorenice su došle i jele. Naravno, postepeno sam se privikla kako bih preživela.

Život u zatvoru bio je potresan. Jednom prilikom čula sam čoveka koji je bio osumnjičen da je špijun, kako iz dana u dan vrišti zbog mučenja. Takođe sam videla kako osoba u susednoj ćeliji umire u mukama. Sa svim tim što se odvijalo pred mojim očima, snažno sam osećala da ovaj stari sistem mora da završi, a moja nada u Božja obećanja postala je jača nego ikad.

Saslušavanje

U zatvoru sam bila zadržana oko godinu dana i pet puta sam saslušavana. Jednog dana je po prvi put došao tužilac, a ja sam bila odvedena u vrlo malu sobu za saslušavanje. Najpre je rekao: „Ko je veći, Amaterasu Omikami [boginja-sunca] ili Jehova? Kaži mi!“ Malo sam promislila kako bih odgovorila.

„Reci mi ko je veći, ili ću te prebiti!“ Preteći me je pogledao.

Mirno sam odgovorila: „Na samom početku Biblije zapisano je: ’U početku stvori Bog nebo i zemlju‘.“ Osećala sam da ne treba da dodam ništa drugo. Samo se zabuljio u moje lice bez ijedne reči i promenio temu.

Konačno, iz kog sam razloga bila zadržana u zatvoru? Zapis o istrazi kaže: „Strahuje se da je možda zavodila javnost svojim govorom i postupcima.“ Zbog toga sam bila zatvorena bez suđenja.

Jehova je uvek bio uz mene dok sam proživljavala sve to. Jehovinom dobrohotnošću došla sam do džepnog izdanja Hrišćanskih grčkih spisa. Jednog dana detektiv ga je ubacio u ćeliju, govoreći: „Dozvoliću vam da imate ovo.“ Čitala sam svaki dan dok ne bih upamtila ono što sam pročitala. Odvažni primeri hrišćana iz prvog veka iz knjige Dela apostola postali su veliki izvor ohrabrenja. Takođe me je ojačalo 14 Pavlovih pisama. Pavle je doživeo teška progonstva, ali ga je uvek podržavao sveti duh. Takvi zapisi su me učvrstili.

Postala sam veoma mršava i krhka, ali Jehova me je podržavao, često na neočekivane načine. Jedne nedelje došao je detektiv koga nikada ranije nisam srela sa paketom umotanim u maramu. Otvorio je vrata ćelije i izveo me na dvorište. Kada smo došli do velikog drveta kamfora, otvorio je paket. Gle čuda! Unutra su bile banane i zemičke. Rekao mi je da ih tu pojedem. Detektiv je primetio: „Svi ste vrlo dobri ljudi. Ipak, prema vama moramo da postupamo kao s ostalima. Voleo bih da uskoro prestanem s ovim poslom.“ Tako su stražari i detektivi počeli ljubazno da postupaju sa mnom. Imali su pouzdanja u mene i dozvolili su mi da čistim njihove sobe i obavljam i druge različite prednosne poslove.

Krajem 1942, pozvao me je jedan od detektiva koji su nas uhapsili. „Iako zaslužujete smrtnu presudu, danas ćete biti oslobođeni“, objavio je. Moj se suprug vratio kući oko mesec dana pre nego što sam ja bila oslobođena.

Obnavljanje druženja sa Svedocima

Dok smo bili u zatvoru, Japan je ušao u drugi svetski rat. Zatim smo, 1945, čuli da je Japan izgubio rat, a u novinama smo pročitali da će politički zatvorenici biti oslobođeni. Znali smo da je brat Kosaka umro od bolesti u zatvoru, ali odmah sam poslala pisma zatvorima u Tajpeju, Hsinčuu i drugim gradovima i raspitala se gde se nalazi brat Oe. Međutim, nisam dobila nikakav odgovor. Kasnije sam saznala da je brat Oe bio pogubljen streljanjem.

Godine 1948. dobili smo neočekivano pismo iz Šangaja. Poslao ga je brat Stenli Džons, koji je bio poslat u Kinu iz Gileada, novoosnovane misionarske škole Jehovinih svedoka. Jehova nas se ponovo setio! Bila sam presrećna što na taj način mogu da stupim u vezu sa Jehovinom organizacijom. Prošlo je sedam godina otkako smo videli brata Oea. Iako sam sve to vreme bila potpuno izolovana od ostalih Svedoka, govorila sam drugima o dobroj vesti.

Kada nas je prvi put posetio brat Džons, bilo je to vreme radosti. Bio je veoma ljubazan. Iako ga nikad pre nismo sreli, osećali smo se kao da smo primili vrlo bliskog rođaka. Uskoro posle toga, brat Džons je otišao preko planina u Tajtung, s mojim suprugom kao prevodiocem. Vratili su se posle otprilike nedelju dana, u kojoj su održali jednodnevni sastanak i krstili oko 300 pripadnika plemena Amis na istočnoj obali.

Za mene je poseta brata Džonsa bila značajna iz još jednog razloga. Do tada sam propovedala sama. A sada su, za vreme posete brata Džonsa, bili kršteni naš vlasnik kuće i njegova žena. Od tada sam mnogo puta doživela radost stvaranja učenika, uz radost objavljivanja Kraljevstva. Kasnije smo se preselili u Hsinču, gde nas je brat Džons posetio tri puta, svaki put za dve sedmice. U potpunosti sam se radovala korisnom druženju. Poslednji put je rekao: „Sledeći put ću dovesti svog partnera, Herolda Kinga.“ Međutim, taj „sledeći put“ nikad nije došao, jer su uskoro posle toga obojica bili zatvoreni u Kini.

Na Tajvan su 1949. stigli Džozef MekGret i Siril Čarls, misionari iz 11. razreda Gileada. Oni su proširili delo na Tajvanu, koristeći naš dom kao centar aktivnosti. Njihovi primeri su me zaista ohrabrili. Međutim, politička situacija ih je prisilila da odu za Hong Kong. Nisam mogla da zadržim suze dok su odlazili s policajcem. „Nemoj plakati Mijo“, rekao je Džo. Dodao je: „Hvala ti“, i predao mi svoju istrošenu hemijsku olovku kao uspomenu.

Prihvatanje poučavanja deteta

Moj suprug i ja nismo imali dece, tako da smo usvojili nećakinju mog supruga kada je imala četiri meseca. Život njene majke bio je ugrožen astmom.

Brat Lojd Beri, koji je služio kao misionar u Japanu, posetio je Tajvan 1952. da bi zatražio zakonsko priznanje aktivnosti Jehovinih svedoka. Ostao je s nama i veoma nas ohrabrio. U to vreme naša je kćerka imala 18 meseci. Podigao ju je i rekao: „Koje je Božje ime?“ Iznenađena, zapitala sam ga: „Misliš da bi trebalo da je poučavamo dok je tako mlada?“ „Da“, odlučno je odgovorio. Zatim mi je govorio o važnosti poučavanja dece od najnežnijih godina. Njegove reči: „Ona je dar od Jehove tebi za utehu“, urezale su mi se u misli.

Odmah sam započela s poučavanjem svoje kćerke, Akemi, da spozna i voli Jehovu i da postane njegov sluga. Učila sam je fonetskim znakovima, počinjući sa tri: e, ho i ba, što čini reč „Ehoba“, ili Jehova na japanskom. Kada je imala dve godine mogla je da razume šta joj govorim. Tako sam joj svake večeri, pre nego što bi otišla u krevet, govorila biblijske priče. Slušala je sa zanimanjem i pamtila ih.

Kada je imala tri i po godine, ponovo nas je posetio brat Beri i dao Akemi Bibliju napisanu na govornom japanskom. Ona je hodala po sobi sa Biblijom, govoreći: „Akemina Biblija! Akemina Biblija!“ Zatim je posle nekoliko minuta bubnula: „Akemina Biblija nema Jehovu! Ne želim ovo!“ Bacila ju je na pod. Zapanjena, proverila sam sadržaj. Najpre sam otvorila 42. poglavlje Isaije, 8. stih. Tu je Jehovino ime bilo zamenjeno sa „Gospod“. Pogledala sam i druge stihove, ali nisam mogla naći Božje ime, Jehova. Akemi se smirila kada sam joj ponovo pokazala Jehovino ime u svojoj staroj Bibliji na arhaičnom japanskom.

Povratak u Japan

Godine 1958. vratili smo se u Japan i povezali sa skupštinom Sanomija u Kobeu. Imajući tako mnogo razloga da budem zahvalna Jehovi, želela sam tu zahvalnost da izrazim tako da postanem pionir — punovremeni sluga Jehovinih svedoka. Naprezala sam se u pionirskoj službi. Zbog toga sam bila u mogućnosti da vodim mnoge biblijske studije na domu i da doživim radost pomaganja 70 do 80 osoba da dođu u istinu. Jedno vreme sam čak imala prednost da služim kao specijalni pionir, radeći svaki mesec u službi propovedanja više od 150 sati, dok sam istovremeno vodila brigu za supruga i kćerku.

Dok smo više od 30 godina živeli u Tajvanu, život u Japanu doživeo je kulturni šok, tako da sam prošla kroz mnoga neugodna iskustva. U takvim trenucima Akemi je postala moja uteha i podrška, baš kao što mi je brat Beri rekao godinama ranije. Kada sam bila potištena, ona bi mi rekla: „Mama, ohrabri se. Jehova će pronaći izlaz.“ „Da, hoće, zar ne?“ odgovorila bih i čvrsto je zagrlila. Kakav izvor ohrabrenja! Nisam mogla a da ne zahvalim Jehovi!

Žrtvovanje kćerke Jehovi

Akemi je postala objavitelj sa 7 godina, a krstila se sa 12, u leto 1963. Nastojala sam s njom da provedem što je više moguće vremena (Deuteronom 6:6, 7). Bilo je teških trenutaka dok je odrastala, ali uz divne primere i ohrabrenje specijalnih pionira koji su bili poslati u našu skupštinu, Akemi je konačno sebi postavila za cilj pionirsku službu u novim područjima.

Na oblasnom kongresu 1968. igrala je ulogu Jeftine kćerke u biblijskoj drami. Dok sam gledala dramu odlučila sam, kao Jefte, da svoju jedinu kćerku, koju sam negovala sve do tada, žrtvujem Jehovi za punovremenu službu. Kakav će mi biti život bez kćerke? To je bio izazov, pošto sam već imala preko 60 godina.

Godine 1970. došlo je vreme da nas naša kćerka napusti. Dobila je dozvolu od mog supruga i otišla za Kjoto da služi kao pionir. Poznavajući naša osećanja, odlazak joj je bio bolan. Citirala sam Psalam 126:5, 6, kao oproštajni stih za nju: „Koji su u suzama sejali, neka pevajući žanju. Koji plačući ide kada nosi seme za sejanje, sa pesmom se vraća noseći snopove svoje.“ Te su reči i za mene bile ohrabrenje.

Kasnije se Akemi udala i nastavila sa suprugom specijalnu pionirsku službu. Od 1977, kada je njen suprug imenovan za pokrajinskog nadglednika, služili su u putujućem delu. Redovno širim kartu i po njoj „putujem“ sa svojom kćerkom. Radosna sam kada slušam njihova iskustva, a preko kćerke sam se upoznala s mnogim sestrama.

Imam već 86 godina. Dani koji su prošli izgledaju kao samo jedna straža u noći. Više ne mogu da radim tako mnogo kao pre, ali mi služba propovedanja još uvek donosi radost. Kada razmišljam o 60 godina koje su prošle otkako sam upoznala istinu, Božje umirujuće obećanje izvire iz mog srca. Da, Jehova, koji će postupati lojalno s lojalnima, omogućuje nam da žanjemo obilnu radost (Psalam 18:25).

[Slika Mije Idei na 10. strani]