Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Paklena vatra — da li se rasplamsava ili se gasi?

Paklena vatra — da li se rasplamsava ili se gasi?

Paklena vatra — da li se rasplamsava ili se gasi?

PROTESTANTSKI propovednik Džonatan Edvards (Jonathan Edwards) imao je običaj da užasava srca kolonijalnih Amerikanaca 18. veka svojim slikovitim opisima pakla. Jednom je opisao scenu u kojoj je Bog njihao grešnike iznad plamena kao gadne pauke. Edvards je prekorio svoju skupštinu: „O grešniče, ti visiš na tankoj niti oko koje plamti vatra božanskog gneva i koja je spremna da je svakog trenutka pregori i prekine.“

Međutim, uskoro nakon što je Edvards održao tu poznatu propoved, plamen pakla počeo je, takoreći, da tinja i da se gasi. a Knjiga The Decline of Hell, od D. P. Vokera (D. P. Walker), primećuje da se „doktrina o večnom mučenju prokletih do četvrte dekade 18. veka javno osporavala“. U 19. veku, plamen pakla nastavio je da se gasi, a do sredine 20. veka Edvardsovo gledište o paklu kao ’vatrenoj peći u kojoj se njene žrtve intenzivno muče u svojim umovima i svome telu u svu večnost‘ prestalo je da bude tema razgovora. „Napadnute od strane modernog intelektualizma i prigušene plamenom Hirošime i holokausta“, zapaža novinar Džefri Šeler (Jeffery Sheler), „užasne slike pakla nisu više bile tako zastrašujuće.“

Mnogi propovednici takođe su izgubili svoju sklonost ka vatri i sumporu. Snažne propovedi o užasima pakla nestale su sa retoričke govornice tradicionalnih crkava hrišćanstva. Pakao je za većinu teologa postala tema previše zastarela za ozbiljnu učenost. Pre nekoliko godina, jedan crkveni istoričar istraživao je za univerzitetsko predavanje o paklu i proverio je indekse nekoliko naučnih časopisa. Nije mogao pronaći nijednu odrednicu za pakao. Prema časopisu Newsweek, taj istoričar je zaključio: „Pakao je nestao. A to niko nije primetio.“

Povratak pakla

Nestao? U stvari ne. Iznenađuje to što se poslednjih godina na nekim mestima doktrina o paklu ponovo rasplamsala. Ankete sprovedene u Americi pokazuju da je broj onih koji kažu da veruju u pakao porastao od 53 procenta 1981. na 60 procenata 1990. Dodajmo tome svetom rašireno razmnožavanje evanđeličkih pokreta koji propovedaju pakao i postaje očigledno da je ozbiljan povratak pakla u razmišljanju hrišćanstva zaista globalan fenomen.

Ali, da li to buđenje utiče samo na ljude u crkvenim klupama ili je ono dostiglo i sveštenstvo? Činjenica je da paklena vatra, kako ju je propovedao Džonatan Edvards pre 250 godina, nikad nije iščezla sa nekih konzervativnih propovedaonica hrišćanstva. Godine 1991, U.S.News & World Report je primetio: „Čak i među nekim tradicionalnim liberalnim denominacijama postoje znakovi da teolozi počinju ozbiljnije razmišljati o pojmu pakla nego što su to činili u prošlim decenijama.“ Očigledno je da se, nakon godina zanemarivanja, paklena vatra širom sveta vraća na religioznu kartu. Međutim, da li je ona zadržala svoja vatrena obeležja?

Otvorena pitanja

Teolog V. F. Volbreht (W. F. Wolbrecht) nije sumnjao: „Pakao je pakao i nijedna ljudska želja ili misao neće nimalo umanjiti večno prokletstvo.“ Mnogi posetioci crkve nisu tako sigurni. Iako ne sumnjaju u postojanje pakla, oni imaju pitanja o prirodi pakla. Jedan drugi teolog priznaje: „I za mene je pakao neosporna stvarnost, jasno objavljena u biblijskom svedočanstvu, ali problematična je njegova tačna priroda.“ Da, rastući broj teologa i laika danas se više ne pita: „Da li postoji pakao?“ već: „Šta je pakao?“

Kako bi ti odgovorio? Šta su ti rekli o prirodi pakla? I zašto iskrene hrišćane uznemiruje ta doktrina?

[Fusnota]

a Edvards je 8. jula 1741. održao propoved „Grešnici u rukama ljutitog Boga“.

[Izvor slike na 2. strani]

Doreova ilustracija meteža i bega za Danteovu Božanstvenu komediju

[Izvor slike na 3. strani]

Doreova ilustracija Đavola i Vergilija za Danteovu Božanstvenu komediju