Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Šta te može učiniti srećnim?

Šta te može učiniti srećnim?

Šta te može učiniti srećnim?

POLITIČARI koje ljudi biraju nastoje da takve ljude učine srećnim. Konačno, njihov posao zavisi od toga. Ali, jedne novine govore o „razočaranom i otuđenom biračkom telu“ u Poljskoj. Jedan novinar objašnjava da su Sjedinjene Američke Države društvo „puno nepoverenja u formalnu politiku“. Jedan drugi pisac nam govori o „rastućoj političkoj ravnodušnosti u Francuskoj“. Takva rasprostranjena ravnodušnost i nezadovoljstvo — što nikako nije ograničeno na te tri zemlje — sugeriše da političari ne uspevaju u svojim nastojanjima da učine ljude srećnim.

Religiozne vođe takođe obećavaju sreću, ako ne u ovom životu, onda bar u budućem. Oni to obećanje temelje na pretpostavci da ljudi imaju besmrtnu dušu ili dušu koja se seli — ideja koju mnogi ljudi odbacuju iz različitih razloga, i koju Biblija jasno pobija. Prazne crkve i članske liste koje se smanjuju pokazuju da milioni ljudi više ne smatraju religiju bitnom za sreću. (Uporedi Postanje 2:7, 17; Ezekjel 18:4, 20).

Nezadovoljni srebroljupci

Ako se sreća ne može naći ni u politici ni u religiji, gde se onda može naći? Možda u oblasti trgovine? I ona tvrdi da može pružiti sreću. Ona iznosi argumente u svoju korist kroz medije reklamiranja, jasno govoreći: Sreća proizilazi iz posedovanja svih materijalnih dobara i usluga koje se mogu kupiti novcem.

Broj ljudi koji traže sreću na ovaj način izgleda da se povećava. Pre nekoliko godina izvešteno je da je svako drugo domaćinstvo u Nemačkoj bilo u ozbiljnim dugovima. Zato nije čudo što su ugledne nemačke novine Die Zeit predskazale da „mnoga [od njih] nemaju ni najmanje šanse da ikada izađu iz dugova“. One objašnjavaju: „Tako je lako prekoračiti bankovni račun do granice koju vam banka neprestano nudi — a tako teško izvući glavu iz torbe.“

Situacija u drugim visokoindustrijalizovanim zemljama je slična. Pre nekoliko godina, Dejvid Kaplovic (David Caplovitz), sociolog na Njujorškom gradskom univerzitetu, procenio je da je u Sjedinjenim Američkim Državama, između 20 miliona i 25 miliona domaćinstava bilo u ozbiljnim dugovima. „Ljudi su u dugovima preko glave“, rekao je on, „i to narušava njihove živote.“

Teško da to zvuči kao sreća! Ali, treba li da očekujemo da svet trgovine bude u stanju da ostvari ono što druga dva (politika i religija) očigledno ne mogu? Bogati kralj Solomon jednom je pisao: „Ko novac ljubi, neće se novca nasititi, a ko bogatstvo ljubi, nema koristi od njega. I to je opet taština“ (Propovednik 5:9 [5:10, DK]).

Traženje sreće u materijalnim posedima je kao zidanje kula u vazduhu. Može biti uzbudljivo da ih zidaš, ali imaćeš problema ako pokušaš da živiš u njima.

Sreća je dostižna, ali kako?

Apostol Pavle naziva Jehovu ’srećnim Bogom‘ (1. Timoteju 1:11NW). Stvarajući ljude po svom sopstvenom obličju, srećan Bog im je takođe dao sposobnost da budu srećni (Postanje 1:26). Ali, trebalo je da njihova sreća zavisi od njihovog služenja Bogu, kao što je pokazao psalmista: „Blago narodu čiji je Bog Gospod [„Srećan je narod čiji Bog je Jehova“, NW]!“ (Psalam 144:15b). Šta naša služba Bogu uključuje i kako naše služenje njemu vodi do prave sreće može se bolje razumeti ako osmotrimo nekoliko od 110 mesta u prevodu New World Translation gde se pojavljuju reči „srećan“ i „sreća“.

Prepoznati duhovne potrebe

Isus Hrist, Sin Božji, rekao je u svojoj čuvenoj Propovedi na gori: ’Blaženi siromašni duhom [„Srećni su oni koji su svesni svoje duhovne potrebe“, NW]!‘ (Matej 5:3). Komercijalni svet pokušava da nas navede na pomisao da je pribavljanje raskoši dovoljno za sreću. On nam kaže: da je sreća imati kućni kompjuter, video kameru, telefon, auto, najmoderniju sportsku opremu, modernu odeću. Ono što nam ne kaže je to da desetine miliona ljudi u svetu nemaju te stvari a ipak nisu neminovno nesrećni. Iako možda život čine udobnijim i lagodnijim, te stvari nisu od bitne važnosti za sreću.

Kao što je to učinio Pavle, oni koji su svesni svoje duhovne potrebe kažu: ’I kad imamo hranu i odeću, treba s ovim da smo zadovoljni‘ (1. Timoteju 6:8). Zašto? Zato što je zadovoljavanje duhovnih potreba ono što vodi do večnog života (Jovan 17:3).

Ima li ičeg lošeg u radovanju dobrim stvarima ako imamo novca da ih kupimo? Verovatno ne. Ipak, ako naučimo da se ne odajemo svakom hiru ili da ne kupujemo nešto samo zato što to sebi možemo priuštiti, to jača našu duhovnost. Mi tako učimo da ostanemo zadovoljni i da sačuvamo sreću, kao što je to činio Isus, iako njegova ekonomska situacija nije bila baš najbolja prema svetskim standardima (Matej 8:20). Ni Pavle nije izražavao nesreću kada je pisao: „Jer se navikoh biti zadovoljan s onim u čemu sam, umem da živim u poniženju, a umem da živim i u izobilju. U svemu i svuda navikoh i nasititi se i gladovati, i izobilovati i oskudevati“ (Filipljanima 4:11, 12).

Pouzdanje u Jehovu

Svesnost nečije duhovne potrebe ukazuje na spremnost da ima pouzdanje u Boga. To doprinosi sreći, kao što je kralj Solomon objasnio: „Srećan je ko se u Gospoda uzda“ (Poslovice 16:20).

Ali, zar nije činjenica da mnogi ljudi stavljaju veće pouzdanje u novac i posede nego u Boga? Gledajući s tog stanovišta, teško da postoji neprikladnije mesto za izražavanje devize „U Boga se uzdamo“ nego na novcu, mada se taj izraz pojavljuje na novčanicama SAD.

Kralj Solomon, kome nije nedostajalo ništa od dobrih stvari koje se mogu kupiti novcem, shvatio je da pouzdanje u materijalne posede ne vodi do trajne sreće (Propovednik 5:12-15). Novac u banci može biti izgubljen kroz bankrotstvo ili zbog inflacije. Nepokretna imovina može biti uništena jakim olujama. Osiguravajuća društva, iako delimično nadoknađuju materijalne gubitke, nikada ne mogu nadoknaditi emocionalne gubitke. Akcije i obveznice mogu postati bezvredne preko noći u iznenadnom slomu na tržištu. Čak i dobro plaćeni posao može — iz mnogih razloga — danas biti a sutra ga nema.

Iz tih razloga onaj ko se uzda u Jehovu vidi mudrost u slušanju Isusovog upozorenja: „Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gde moljac i rđa kvare, i gde lupeži obijaju i kradu; nego sabirajte sebi blago na nebu, gde ni moljac ni rđa ne kvari, i gde lupeži ne obijaju i ne kradu“ (Matej 6:19, 20).

Kakav veći osećaj sigurnosti i osećanje sreće može postojati od toga da neko stavi svoje pouzdanje u Svemoćnog Boga, koji se uvek brine? (Psalam 94:14; Jevrejima 13:5, 6).

Prihvatanje božanskog ukora

Savet, pa čak i ukor, dobrodošao je kada ga u duhu ljubavi daje pravi prijatelj. Navodni prijatelj Božjeg sluge Jova jednom mu je, po svom ubeđenju pravično, rekao: „Blažen [„Srećan je“, NW] čovek koga Bog pokara!“ Mada je ta izjava istinita, ono na šta je Elifas aludirao tim rečima — da je Jov bio kriv za ozbiljan zločin — nije bilo istina. Kakav ’nemili tešilac‘! Međutim, kada je Jehova kasnije ukorio Jova na ljubazan način, Jov je ponizno prihvatio ukor i postavio se na put veće sreće (Job 5:17; 16:2; 42:6, 10-17).

Danas Bog ne govori svojim slugama direktno, kako je to činio s Jovom. Umesto toga, on ih ukorava pomoću svoje Reči i svoje duhom vođene organizacije. Međutim, hrišćani koji slede materijalističke interese često nemaju ni vremena, ni snage, ni sklonosti da redovno studiraju Bibliju i da posećuju sve sastanke za koje se brine Jehovina organizacija.

Čovek koga Bog ukorava, u skladu s Poslovicama 3:11-18, shvata mudrost prihvatanja takvog ukora: „Blažen [„Srećan je“, NW] čovek koji mudrost nađe, čovek koji pamet ima; jer korist njena bolja je od srebra i dobitak njen skuplji je od zlata. Dragocenija je od bisera, skupocenija od svakog adiđara. Dug je život u desnici njenoj, bogatstvo i slava u levici njenoj. Putevi su njeni mili i sve staze njene mirne; drvo je života onim što je drže, i srećan je onaj ko je ima“.

Biti čisti i miroljubivi

Isus je srećne osobe opisao kao „čistog srca“ i ’miroljubive‘ (Matej 5:8, 9). Ali, u svetu koji ohrabruje na materijalistički način života, kako je samo lako da u našim srcima uhvate koren sebične, možda čak nečiste želje! Ako nismo vođeni božanskom mudrošću, kako je samo lako da budemo navedeni da tražimo finansijsku dobrobit uz pomoć sumnjivih sredstava koja bi uništila mirne odnose s drugima! Biblija nas ne upozorava bez razloga: „Jer je koren sviju zala srebroljublje [„ljubav prema novcu“, NW], kome neki, predavši se, zađoše od vere i navukoše na sebe muke velike“ (1. Timoteju 6:10).

Ljubav prema novcu unapređuje egoistički stav koji pothranjuje nezadovoljstvo, nezahvalnost i pohlepu. Da bi sprečili da razviju takav pogrešan duh, neki hrišćani pre donošenja velikih finansijskih odluka postavljaju sebi pitanja kao što su: Da li mi je to zaista potrebno? Da li je meni ta skupa stvar ili taj dobro plaćeni posao koji guta vreme potrebniji nego milionima drugih ljudi koji moraju da žive bez toga? Da li bih možda mogao da bolje trošim svoj novac i svoje vreme u proširenju svog učešća u pravom obožavanju, podupirući svetsko propovedničko delo, ili u pomaganju ljudima manje srećnim od mene?

Pokazivanje ustrajnosti

Jedno od iskušenja koje je Jov bio prisiljen da podnese bilo je lišavanje ekonomskih sredstava (Job 1:14-17). Kao što njegov primer pokazuje, istrajnost se zahteva u svakom području života. Neki hrišćani moraju istrajati pod progonstvom; neki pod iskušenjem; drugi pak, pod ne baš idealnim ekonomskim uslovima. Međutim, Jehova će nagraditi istrajnost svake vrste, kao što je hrišćanski učenik Jakov pisao osvrćući se na Jova: „Blažene nazivamo [„proglašavamo srećnima“, NW] one koji mirno trpiše“ (Jakov 5:11).

Zanemarivanje duhovnih interesa da bismo poboljšali našu ekonomsku situaciju može doneti privremeno ekonomsko olakšanje, ali da li će to pomoći da sačuvamo svetlom svoju viziju trajnog ekonomskog olakšanja pod Božjim Kraljevstvom? Da li vredi preuzimati takav rizik? (2. Korinćanima 4:18).

Pronalaženje sreće sada i zauvek

Neki ljudi očigledno osporavaju Jehovino gledište o tome šta ljude može učiniti srećnim. Previđajući važnije dugoročne koristi, oni ne vide trenutne lične koristi u činjenju onoga što Bog savetuje. Propuštaju da shvate da je pouzdanje u materijalne stvari ispraznost i da vodi do frustracije. Biblijski pisac ispravno pita: „Gde je mnogo blaga, mnogo je onih koji ga jedu; i koja je korist od toga gospodaru, osim da to svojim očima gleda?“ (Propovednik 5:10 [5:11, DK]; vidi takođe Propovednik 2:4-11; 7:12). Kako samo brzo interes izbledi i stvari za koje smo mislili da smo baš morali da ih imamo završe na polici gde samo zauzimaju prostor i skupljaju prašinu!

Pravi hrišćanin neće sebi nikad dozvoliti da potpadne pritisku da ’drži korak s drugima‘ u materijalnom pogledu. On zna da se prava vrednost meri, ne po onome što neko ima, već po onome što neko jeste. U njegovom umu nema sumnje u vezi s tim šta osobu može učiniti srećnom — istinski srećnom: radovanje dobrom odnosu s Jehovom i ostajanje zaposlenim u Njegovoj službi.

[Slika na 20. strani]

Same materijalne stvari ne mogu nikada doneti trajnu sreću

[Slika na 22. strani]

Biblija kaže: „Srećni su oni koji su svesni svoje duhovne potrebe“