Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Pitanja čitalaca

Pitanja čitalaca

Pitanja čitalaca

Da li bi za hrišćanina bilo umesno da uđe u poslovno partnerstvo s nekim nevernikom, pošto nam Biblija kaže: „Ne vucite jaram s nevernicima“? (DS).

Taj savet nalazimo u 2. Korinćanima 6:14-16: „Ne vucite tuđeg jarma s nevernicima. Jer šta ima pravda zajedničkog s bezakonjem? ili kakvu zajednicu ima svetlost s tamom? Kako da se slaže Hristos s Belijalom? ili kakav udeo ima vernik s nevernikom?, ili kako se slaže hram Božji s idolima?“

Ne postoji razlog za verovanje da je apostol Pavle pružio ovaj savet s namerom da utvrdi posebne zabrane, kao što je zabrana da hrišćanin bude u poslu s nevernikom. Pa ipak, njegov savet se svakako odnosi na to, kao i na druga područja života.

Pavle je pisao taj savet svojoj hrišćanskoj braći u drevnom Korintu. Pošto su živeli u gradu koji je bio posebno iskvaren, svakodnevno su morali da se bore protiv moralnih i duhovnih opasnosti. Ako ne bi bili pažljivi, izlaganje nezdravim uticajima moglo bi postepeno da oslabi njihovu odlučnost da budu zaseban narod, „izabran rod, kraljevsko sveštenstvo, sveti narod, narod stečen“ (1. Petrova 2:9).

Pre pisanja onoga što stoji u 2. Korinćanima 6:14-16, Pavle se bavio ozbiljnim problemom među svojom korintskom braćom. Oni su dozvolili da u njihovoj sredini postoji jedan slučaj teškog nemorala, tako da ih je Pavle uputio da isteraju, ili isključe, tog nepokajničkog grešnika (1. Korinćanima 5:1). Greh tog čoveka je pokazao da loše društvo ili neoprezno upuštanje u svetsku moralnu klimu može da utiče na hrišćane.

Korintski hrišćani su morali da izbegavaju društvo isteranog čoveka, ali da li je to značilo da je trebalo da se potpuno odvoje od nevernikâ? Da li je trebalo da izbegavaju praktično sve kontakte ili saobraćanje s nehrišćanima, postajući neka vrsta monaške sekte, kao što su bili Jevreji koji su se povukli u Kumran blizu Mrtvog mora? Neka Pavle odgovori: „Pisah vam u poslanici da se ne mešate s bludnicima. Ja to ne rekoh u opšte za bludnike ovoga sveta... jer biste inače morali izići iz sveta“ (1. Korinćanima 5:9, 10).

Implikacija ovih reči je jasna. Pavle je shvatio da su hrišćani još uvek na ovoj planeti, da žive među nevernicima i da imaju skoro svakodnevni kontakt s nevernicima čiji je moral nizak i čija su merila drugačija. Pošto je to u osnovi neizbežno, hrišćani treba da budu oprezni s obzirom na opasnosti od takvih kontakata.

Osmotrimo sada opet Pavlovo drugo pismo Korinćanima. On je istakao da su pomazani hrišćani osposobljeni kao Božje sluge, poslanici koji zamenjuju Hrista. Rekao im je da se čuvaju svakog razloga za spoticanje koji bi mogao da baci loše svetlo na njihovu službu (2. Korinćanima 4:1-6:3). Pavle je direktno podsticao svoju korintsku braću, koja su bila poput njegove duhovne dece, da se rašire u svojoj naklonosti (2. Korinćanima 6:13). Nakon toga on je podstakao: „Ne vucite jaram s nevernicima.“ On je upotrebio seriju retoričkih kontrasta da bi podvukao tu stvar.

Taj kontekst pokazuje da Pavle nije ukazivao na neko posebno područje života, kao što je posao ili zaposlenje, i postavljao neko formalno pravilo koje je trebalo primeniti u tom pogledu. Umesto toga, on je pružio širok, zdrav, koristan savet braći koju je jako voleo.

Da li bi se taj savet primenio, na primer, u slučaju hrišćanina koji je zainteresovan za brak? Svakako. U svom prvom pismu, apostol je savetovao Korinćanima koji su želeli da stupe u brak da to čine „samo u Gospodu“ (1. Korinćanima 7:39). On je naglasio mudrost tih reči onim što je kasnije napisao, kako stoji u 2. Korinćanima 6:14-18. Kad bi hrišćanin nameravao da se oženi nekim ko nije Jehovin sluga i nije sledbenik Hrista, on ili ona bili bi smatrani osobom koja se vezuje za nevernika. (Uporedi Levitik 19:19; Deuteronom 22:10.) Jasno je da bi osnovno neslaganje povećalo verovatnost problema, uključujući duhovne probleme. Na primer, nevernik možda sledi obožavanje nekog lažnog boga, ili će to činiti u budućnosti. Pavle je rezonovao: „Kako da se slaže Hristos s Belijalom?“

Međutim, kako je s jednim drugim područjem života — ulaženjem u posao s nevernikom? U nekim slučajevima hrišćanin bi mogao smatrati da zarađivanje za život i briga za njegovu porodicu zahteva ulaženje u poslovni odnos s nekim ko nije suhrišćanin (1. Timoteju 5:8). Osmotrimo ono što predstavlja samo primere:

Hrišćanin možda želi da započne neki posao prodavanja određene vrste robe, ali jedini način za to bio bi da prihvati partnerstvo s nekim čovekom koji ima pristup potrebnim proizvodima ili fondovima. Drugi hrišćanin želi da se bavi poljoprivredom (ili da gaji određenu vrstu stoke); ali nema zemlje na raspolaganju, tako da bi to morao da radi udruženo s nekim ko je spreman da mu iznajmi zemlju za određeno učešće u profitu. Možda drugi hrišćanin ne može da uđe u vodoinstalaterski posao zato što Cezar daje samo mali broj dozvola, a one su već uzete; jedini način za njega bio bi da se udruži s nekim rođakom koji nije vernik a koji ima dozvolu (Marko 12:17).

Ovo su samo ilustracije. Ne pokušavamo da iscrpemo mogućnosti, niti dajemo bilo kakvu izjavu o odobravanju ili neodobravanju. Ali, s ovim primerima na umu, zar ne možeš videti zašto savet iz 2. Korinćanima 6:14-18 ne treba da se ignoriše?

Neki hrišćanin koji je ušao u posao s nevernikom, bilo da je rođak ili ne, može i te kako da se suoči s neočekivanim problemima i kušnjama. Možda taj partner zaključi da je način za sticanje razumnog profita da prijavi manju zaradu od stvarne ili da zaposli radnike na crno, čak i ako se to kosi s vladinim zakonima. On bi mogao biti spreman da plati dostavljaču ispod ruke za robu koja nije navedena na službenoj fakturi. Da li bi hrišćanin imao ikakvo učešće u takvom ili sličnom nepoštenju? I šta bi hrišćanin uradio kada za obojicu od njih dođe vreme da potpišu papire za porez ili druge zakonske dokumente o tome kako posluju? (Izlazak 23:1; Rimljanima 13:1, 7).

Ili bi poslovni partner koji je nevernik mogao želeti da drži stvari koje su povezane s paganskim praznicima, da šalje praznične čestitke u ime preduzeća, i da dekoriše trgovinu za religiozne praznike. Pavle je pitao: „Kako se slaže hram Božji s idolima? Jer smo mi hram Boga živoga.“ Kako je podesan komentar: „Zato, ’iziđite od njih, odvojite se od njih, govori Gospod, ne dirajte što je nečisto, i ja ću vas primiti‘“ (2. Korinćanima 6:16, 17). Primenjujući ovaj mudar savet, mnogi hrišćani izabiraju vrste svetovnog posla koji će ih izložiti što je moguće manjem broju potencijalnih problema (Jevrejima 13:5, 6, 18).

Skupština nema zadatak da pazi ili ispituje sve što hrišćani rade na svom svetovnom poslu, bilo kao radnici ili vlasnici poslova. Naravno, ako se sazna da je hrišćanin učesnik u prestupu, kao što je unapređivanje krivog obožavanja ili neki oblik laganja ili krađe, skupština će morati da preduzme korake za očuvanje Jehovinih merila.

Međutim, ključna stvar je da Pavlov nadahnuti savet, „Ne vucite jaram s nevernicima“, može pomoći hrišćanima da izbegnu probleme i bilo koju potrebnu pravnu akciju. Mudri hrišćani uzeće taj savet k srcu i neće izabrati da dođu u situacije gde će biti pod dodatnim pritiskom da kompromituju biblijska načela. Ako neko smatra da mora da uđe u posao s nekim nevernikom, drugi ne treba da budu brzi da ga osuđuju ili kritikuju, shvatajući da će on morati da snosi odgovornost za svoj izbor. U osnovi, Pavle nije postavljao neko formalno pravilo, koje se primenjuje protiv ulaska u posao s nevernikom. Pa ipak, njegov savet ne treba ignorisati. Taj savet je nadahnuo Bog i dao je da se zapiše u Bibliji za našu korist. Mudro je da ga sledimo.