Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Služenje s osećanjem hitnosti

Služenje s osećanjem hitnosti

Služenje s osećanjem hitnosti

ISPRIČAO HANS FAN FURA

Jednog jutra 1962, Paul Kušnir, nadglednik podružnice Društva Kula stražara u Holandiji, sreo me je u roterdamskoj lučkoj oblasti. Gledajući me preko stola u jednom slabo osvetljenom kafiću, on je rekao: „Ti znaš, Hans, da ako prihvatite tu dodelu, ti i tvoja žena ćete dobiti kartu samo u jednom pravcu?“

„DA, I ja sam sasvim siguran da će se i Suzi složiti s tim.“

„Pa, porazgovaraj o tome sa Suzi. Što pre mi kažeš vašu odluku to bolje.“

Sledećeg jutra dobio je naš odgovor: „Ići ćemo.“ Tako smo se 26. decembra 1962. oprostili od naših rođaka i prijatelja na amsterdamskom snegom pokrivenom aerodromu Skipol, i odleteli na netaknuto misionarsko područje — Holandsku Novu Gvineju (sada Zapadni Irijan, Indonezija) — zemlju Papuanaca.

Da li smo se dvoumili u vezi s prihvatanjem te izazovne dodele? Nimalo. Mi smo svoje živote celim srcem predali vršenju Božje volje, i uzdali smo se u to da će nas on podržati. Kad se osvrnemo na naše živote, možemo videti da naše pouzdanje u Jehovu nikad nije zatajilo. Ali, pre nego što ispričam šta se desilo u Indoneziji, dozvolite mi da vam ispričam o našim ranijim godinama.

Pouka u vreme rata

Kada je moju porodicu prvi put posetio hrabar Svedok Artur Vinkler 1940, imao sam samo deset godina. Moji roditelji su bili šokirani kada su otkrili šta Biblija govori o lažnim naukama hrišćanskog sveta. Pošto je Holandija tada bila okupirana od strane nacističke Nemačke a Jehovini svedoci su bili proganjani, moji roditelji su morali da odluče da li će se pridružiti jednoj zabranjenoj organizaciji. Odlučili su da to učine.

Posle toga, impresionirala me je hrabrost moje majke i njena spremnost da rizikuje slobodu pa čak i život. Jednom se odvezla svojim biciklom 11 kilometara i sačekala u mraku s torbom punom biblijskih traktata. U određeno vreme za početak specijalne akcije, ona je vozila bicikl što je brže mogla, stalno zavlačeći ruku u svoju torbu i bacajući traktate po ulicama. Jedan biciklista koji je vozio za njom konačno ju je pretekao i, jedva dišući, povikao: „Gospođo, gospođo, vi gubite nešto!“ Nismo mogli prestati da se smejemo kad nam je majka ispričala taj događaj.

Bio sam jako mlad, ali sam znao šta želim da učinim sa svojim životom. Tokom jednog našeg sastanka sredinom 1942, kada je voditelj pitao: „Ko želi da se krsti sledećom prilikom?“, ja sam podigao ruku. Moji roditelji su se upitnički pogledali, pitajući se da li ja razumem značenje jedne takve odluke. Ali, iako sam imao samo 12 godina, razumeo sam šta znači predanje Bogu.

Propovedanje od kuće do kuće s nacistima za petama zahtevalo je oprez. Da bismo izbegli domove onih koji bi mogli da nas izdaju, u danima kada su nacistički simpatizeri lepili plakate na svoje prozore, ja sam išao okolo biciklom i brzo beležio njihove adrese. Jednom me je jedan čovek primetio i povikao: „Dobro to činiš, moj mladiću. Zapiši ih — sve njih!“ Bio sam revan ali očigledno ne dovoljno oprezan! Na završetku rata 1945, radovali smo se izgledu za veću slobodu propovedanja.

Početak jedne karijere

Dana 1. novembra 1948, posle završetka školovanja, primio sam svoju prvu punovremenu propovedničku dodelu kao pionir. Mesec dana kasnije brat Vinkler je posetio porodicu kod koje sam stanovao. Mora biti da je došao da proceni kakav sam ja pošto sam kratko posle toga bio pozvan da radim u kancelariji podružnice Društva u Amsterdamu.

Kasnije sam zamoljen da posećujem skupštine Jehovinih svedoka kao pokrajinski nadglednik. Zatim, u jesen 1952, primio sam poziv da prisustvujem 21. razredu Biblijske škole Gilead Kule stražare u Njujorku da bih primio misionarsku pouku. Tako se, krajem 1952, osmoro nas iz Holandije ukrcalo na prekookeanski putnički brod Nju Amsterdam i otplovilo za Ameriku.

Pri kraju školovanja, Maksvel Frend, jedan od instruktora, rekao je: „Zaboravićete većinu stvari koje ste ovde naučili, ali se nadamo da će tri stvari ostati s vama: vera, nada i ljubav.“ U mom umu i srcu takođe su sačuvana dragocena sećanja na to kako Jehovina organizacija radi s osećanjem hitnosti.

Nakon toga, doživeo sam veliko razočarenje. Polovini naše holandske grupe — uključujući i mene — bilo je dodeljeno da se vrate u Holandiju. Iako razočaran, nisam bio uznemiren. Jedino sam se nadao da neću morati da čekam, kao Mojsije starog doba, 40 godina pre nego što primim stranu dodelu (Dela apostola 7:23-30).

Cenjena pomoćnica

Kada je Fric Hartstang, moj očinski prijatelj, čuo za moje planove o braku, on mi je poverljivo rekao: „Bolji izbor nisi mogao da napraviš.“ Suzin otac, Kejsi Stufe, bio je vodeći borac u Pokretu otpora protiv nacista tokom Drugog svetskog rata. Ali, kada je 1946. stupio u kontakt sa Svedocima, spremno je prihvatio biblijske istine. Uskoro su se on i troje od njegovih šestoro dece — Suzi, Marijan i Kenet — krstili. Sva ta deca su 1. maja 1947. počela s punovremenom službom kao pioniri. Godine 1948, Kejsi je prodao svoj posao, i takođe počeo s pionirskom službom. Kasnije je primetio: „Te godine su bile najsrećnije u mom životu!“

Upoznao sam se sa Suzi 1949, kada je bila pozvana da radi u Amsterdamskoj podružnici. Međutim, sledeće godine ona i njena sestra Marijan otišle su da prisustvuju 16. razredu Gileada i otplovile na svoju misionarsku dodelu — u Indoneziju. Februara 1957, nakon pet godina misionarske službe tamo, Suzi se vratila u Holandiju da bi se udala za mene. U to vreme, ja sam služio kao pokrajinski nadglednik, i tokom svih tih godina našeg braka, ona je uvek iznova pokazivala spremnost da napravi lične žrtve radi službe za Kraljevstvo.

Posle našeg venčanja, nastavili smo da posećujemo skupštine u različitim delovima Holandije. Suzanine godine misionarskog rada na teškim dodelama dobro su je pripremile za naša putovanja biciklom od jedne skupštine do druge. Bilo je to dok smo bili u putujućem delu 1962. kada nas je brat Kušnir posetio u Roterdamu i pozvao nas da se preselimo u Zapadni Irijan, u Indoneziji.

Misionarska služba u Indoneziji

Stigli smo u grad Manokvari — jedan potpuno različit svet! Bilo je tamo sablasnih zvukova tropskih noći i toplote i prašine. A zatim su tu bili Papuanci iz unutrašnjosti koji su nosili samo komad platna oko bedara, nosili mačete, i voleli da hodaju tik iza nas i da pokušavaju da dodirnu našu belu kožu — sve na šta nije bilo lako priviknuti se.

Nekoliko nedelja posle našeg dolaska, sveštenstvo je sa crkvenih propovedaonica pročitalo jedno pismo koje je upozoravalo na Jehovine svedoke, i predali su po primerak toga svima prisutnima. Čak je i lokalna radio stanica emitovala to pismo. Zatim su nas posetila tri sveštenika i zatražila da se preselimo u unutrašnjost da bismo radili među onima koje su oni nazivali „pagani“. Jedan viši oficir papuanske policije takođe nas je podsticao da odemo, a jedan član tajne policije rekao nam je da se planira naše ubistvo.

Ipak, nisu nam se svi protivili. Jedan politički savetnik Papuanaca, holandski državljanin koji se spremao da ode za Holandiju, upoznao nas je s nekoliko papuanskih poglavica. „Jehovini svedoci će doneti bolju vrstu hrišćanske religije od one koju poznajete“, rekao im je. „Zato treba da im izrazite dobrodošlicu.“

Kasnije, jedan vladin službenik je prišao Suzi na ulici i prošaputao: „Obavestili su nas da ste započeli neko novo delo ovde, i, zbog toga, ne možemo da vam dozvolimo da ostanete. Ali, ovaj... kad biste bar imali crkvu.“ Razumeli smo! Brzo smo srušili zidove u našoj kući, poređali klupe, namestili govornički podijum, i stavili sa spoljašnje strane natpis koji je glasio „Dvorana Kraljevstva“. Zatim smo tog službenika pozvali u posetu. Klimnuo je glavom, nasmejao se i lagano udario kažiprstom po slepoočnicama, kao da kaže, ’mudro, mudro‘.

Godinu i po nakon našeg dolaska, 26. juna 1964, bilo je kršteno prvih 12 Papuanaca od naših studenata Biblije. Kratko zatim, usledilo je još 10, i na našim sastancima bilo je u proseku prisutno 40 osoba. Poslata su dva indonežanska pionira da nam pomognu. Kad je skupština bila dobro utvrđena u Manokvariju, indonežanska podružnica Društva dodelila nam je, decembra 1964, još jedan propovednički zadatak.

Pre našeg odlaska, načelnik vladinog Odseka za odnose s javnošću pozvao nas je na stranu i rekao: „Žao mi je što odlazite. Svake nedelje sveštenstvo me je molilo da vas oteram jer su rekli da vi berete njihovo voće. Ali, ja sam im rekao: ’Ne, umesto toga, oni oplođuju vaše voćke.‘“ On je dodao: „Bilo kuda da odete, nastavite da se borite. Vi ćete pobediti!“

Usred državnog udara

Jedne noći septembra 1965, dok smo služili u glavnom gradu Džakarti, komunistički pobunjenici su pobili mnoge vojne vođe, zapalili Džakartu, i počeli nacionalnu borbu koja je konačno oborila predsednika države, Sukarna. Oko 400 000 osoba izgubilo je živote!

Jednom smo propovedali dok se u susednoj ulici pucalo i spaljivalo. Sledećeg dana smo čuli da se vojska spremala da uništi susednu komunističku zgradu. Stanari su nas uplašeno gledali dok smo im se približavali, ali, kada bi čuli našu biblijsku poruku opustili bi se i pozivali bi nas unutra. Osećali su se sigurnim kada smo bili s njima. Taj period je sve nas poučio da se uzdamo u Jehovu i da ostanemo uravnoteženi pod nepovoljnim okolnostima.

Pobeđeno daljnje protivljenje

Kasne 1966. preselili smo se u grad Ambon na lepim južnim Molučkim ostrvima. Tamo, među prijateljskim, otvorenim ljudima, našli smo mnogo duhovnog interesa. Naša mala skupština brzo je rasla, i broj prisutnih na sastanku približio se stotini. Tako su službenici crkve hrišćanskog sveta posetili Kancelariju za verske poslove da bi izvršili pritisak na njenog šefa da nas istera iz Ambona. Ali, tamo na šefovom stolu, videli su upadljivo izložene knjige Društva Kula stražara (Watch Tower Society)! Pošto nisu uspeli da promene šefovo mišljenje, oni su stupili u vezu sa službenicima Ministarstva za religiju u Džakarti, tražeći naše proterivanje ne samo iz Ambuna već takođe iz čitave Indonezije.

Ovog puta je izgledalo da su uspeli, jer je 1. februar 1968. bio utvrđen kao datum našeg proterivanja. Međutim, naša hrišćanska braća u Džakarti kontaktirala su s jednim visokim muslimanskim službenikom u Ministarstvu za religiju, i on je pomogao da se odluka ukine. Osim toga, promenila se ranija politika, i dozvoljen je ulaz i drugim misionarima.

Tako smo, tokom sledećih deset godina, u ambijentu veličanstvenih planina, šuma i jezera severne Sumatre, radili s misionarima iz Australije, Austrije, Nemačke, Filipina, Švedske i Sjedinjenih Američkih Država. Propovedničko delo je napredovalo, posebno među glavnom etničkom grupom tog regiona, Batak.

Međutim, religiozni spletkaroši konačno su uspeli da naše delo bude zabranjeno u decembru 1976, i sledeće godine većina misionara je otišla na dodele u druge zemlje. Konačno, 1979, i mi smo morali da odemo.

Za Južnu Ameriku

Sada smo imali oko 50 godina, i pitali smo se da li bismo mogli da se priviknemo na još neku zemlju. „Da li ćemo prihvatiti novu dodelu ili ćemo se umesto toga negde skrasiti?“, pitala je Suzi.

„Pa, Suzi“, odgovorio sam, „svuda gde nas je Jehova pozvao da idemo, on je brinuo za nas. Ko zna kakve daljnje blagoslove sprema budućnost?“ Tako smo stigli na našu novu dodelu, južnoameričku zemlju Surinam. Kroz dva meseca opet smo bili u putujućoj službi i uskoro smo se osećali kao kod kuće.

Osvrćući se na naših više od 45 godina u punovremenoj službi, Suzi i ja shvatamo koliko je bila važna podrška naših roditelja u pomaganju da istrajemo u misionarskom delu. Kada sam 1969. posle šest godina opet video svoje roditelje, moj otac me je poveo na stranu i rekao: „U slučaju da mama umre prva, ne morate da dolazite kući. Ostanite na svojoj dodeli. Ja ću se snaći. Ali, ako se desi obrnuto, moraćete da pitate mamu u vezi s tim.“ Majka je rekla to isto.

Suzini roditelji imali su isti nesebičan stav. Jednom je Suzi bila odvojena od njih 17 godina, a ipak joj nikad nisu napisali nijednu obeshrabrujuću reč. Naravno, da nije bilo nikakve druge pomoći za naše roditelje, mi bismo se vratili kući. Stvar je u tome što su naši roditelji na misionarsko delo gledali isto kao i mi i, sve do svoje smrti, služili su Jehovi sa istim osećanjem hitnosti koje su usadili u naša srca. (Uporedi 1. Samuelova 1:26-28.)

Takođe su nas hrabrili oni koji su nam redovno pisali pisma. Ima nekih koji nisu propustili da nam pišu nijedan mesec tokom više od 30 godina misionarske službe! Ali, iznad svega, imamo na umu našeg dragog nebeskog Oca, Jehovu, koji zna kako da podupre svoje sluge na zemlji. Zato, dok se sada približavamo vrhuncu događaja koje željno očekujemo, Suzi i ja želimo da držimo „čvrsto na umu prisutnost dana Jehovinog“ nastavljajući da služimo Jehovi sa osećanjem hitnosti (2. Petrova 3:12NW).

[Slika na 26. strani]

Venčani 1957.

[Slika na 29. strani]

Kakvo uzbuđenje — šestoro mladih kao pioniri!