Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Od teške sirotinje do najvećeg bogatstva

Od teške sirotinje do najvećeg bogatstva

Od teške sirotinje do najvećeg bogatstva

ISPRIČAO MANUEL DE ŽEZUŠ ALMEIDA

Rodio sam se u oktobru 1916, kao najmlađi od 17 dece. Devetoro moje starije braće i sestara umrlo je usled bolesti i neishranjenosti, tako da ih nikada nisam upoznao. Nas osmoro preostalih, živeli smo s roditeljima u jednom malom selu blizu Portoa u Portugalu.

NAŠ skromni dom sastojao se od male dnevne sobe i spavaće sobe. Vodu za piće donosili smo sa izvora udaljenog oko pola kilometra, a uslovi za kuvanje bili su primitivni.

Čim su moja starija braća stasala, počela su da rade na kukuruznim poljima. Njihova zarada obezbeđivala je porodici nešto malo hrane. Uz njihovu pomoć, bio sam jedino dete koje je moglo malo da se školuje. Iako je naš život bio težak, bili smo veoma verni katoličkoj crkvi, nadajući se da će nam to na neki način pomoći u životu.

Tokom meseca maja, crkva je održavala novenu. Devet dana zaredom, odlazili smo u crkvu pre svitanja. Tamo smo se molili, verujući da će nam to doneti Božji blagoslov. Takođe smo mislili da je sveštenik svetac, Božji predstavnik. Međutim, s vremenom se naše mišljenje promenilo.

Potraga za nečim boljim

Kada nismo mogli da platimo crkveni porez, sveštenik nije bio uviđavan zbog naših velikih finansijskih poteškoća. To nas je obeshrabrivalo. Moji utisci o crkvi iz korena su se promenili, tako da sam sa 18 godina odlučio da ostavim svoju porodicu i potražim nešto bolje u životu a ne da samo radim na poljima i prepirem se s crkvom. Godine 1936, stigao sam u Lisabon, glavni grad Portugala.

Tamo sam upoznao Edminiju. Iako sam se osećao prevarenim od religije, držali smo običaje i venčali se u katoličkoj crkvi. Tada, 1939, počeo je Drugi svetski rat. Za vreme rata, nadzirao sam 18 skladišta i slali bismo u jednom jedinom danu i do 125 kamiona natovarenih ratnim materijalom.

Bio sam veoma potresen grozotama rata u koje je bila umešana i katolička crkva. Pitao sam se: ’Da li Bog zaista brine o čovečanstvu? Kako bi trebalo da ga obožavamo?‘ Godinama kasnije, 1954, jedan stariji gospodin, Jehovin svedok, odgovorio mi je na pitanja koja sam imao. Taj razgovor je promenio sav moj život.

Zadivljen biblijskom nadom

Ovaj ljubazni čovek, Džošua, objasnio mi je da je Božje Kraljevstvo jedino rešenje za svetske probleme i da će mir i sigurnost biti ostvareni samo pomoću vladavine Kraljevstva (Matej 6:9, 10; 24:14). Oduševilo me je to što je rekao, međutim, nerado sam prihvatio njegova objašnjenja zbog onog šta sam ranije doživeo od religije. Kada se ponudio da proučava sa mnom Bibliju, prihvatio sam samo pod uslovom da ne traži novac i ne govori o politici. Složio se, uveravajući me da je ono što nudi besplatno (Otkrivenje 22:17).

Brzo je raslo moje poverenje u Džošuu. Zatražio sam od njega nešto što sam još od svoje mladosti želeo. „Da li je moguće da imam svoj primerak Biblije?“ Nakon što sam ga dobio, koliko sam samo bio ushićen kada sam prvi put iz Reči našeg Stvoritelja čitao obećanja, kao što su: „Sam Bog biće s njima [ljudima]. On će otrti svaku suzu od očiju njihovih i smrti neće više biti, ni žalosti ni vike, ni bolesti neće više biti, jer prvih stvari nestade“! (Otkrivenje 21:3, 4).

Naročito su bila utešna biblijska obećanja o odstranjenju siromaštva i bolesti. Verni čovek Elijuj rekao je o Bogu: „Daje hrane izobila“ (Jov 36:31). O vremenu pod pravednom vladavinom Božjeg Kraljevstva, Biblija kaže: „Niko od žitelja ne govori: Bolestan sam!“ (Isaija 33:24). Kako je samo Jehova Bog s ljubavlju zainteresovan za čovečanstvo! Koliko je samo poraslo moje zanimanje za njegova obećanja!

Dana 17. aprila 1954, prisustvovao sam prvom sastanku Jehovinih svedoka. Bio je to poseban sastanak — Memorijal Hristove smrti. Od tada pa nadalje, redovno sam bio na sastancima. Uskoro sam počeo drugima da govorim o dobrim stvarima koje sam naučio. U to vreme u Portugalu smo svakog meseca odlazili na piknik blizu plaže i tamo se krštavali. Sedam meseci nakon što je Džošua prvi put razgovarao sa mnom, predao sam se Jehovi Bogu i simbolizovao svoje predanje krštenjem u vodi, u okeanu.

Početkom 1954, bilo je svega oko stotinu Svedoka u celom Portugalu. Stoga je bila velika potreba za muškarcima koji bi predvodili u delu propovedanja. Brzo sam duhovno napredovao i uskoro dobio odgovornosti unutar skupštine. Godine 1956, bio sam naimenovan za skupštinskog slugu, kako se tada zvao predsedavajući nadglednik, u drugoj po redu skupštini Jehovinih svedoka u Lisabonu. Danas u tom gradu i njegovom predgrađu postoji više od stotinu skupština.

Koristi od gostoprimstva

Iako smo Edminija i ja finansijski slabo stajali, naša vrata su uvek bila otvorena za našu hrišćansku braću. Godine 1955, jedan pionir, kako se nazivaju punovremeni jevanđelizatori Jehovinih svedoka, zaustavio se u Portugalu dok je bio na putu od svoje kuće iz Brazila do međunarodnog kongresa „Trijumfalno Kraljevstvo“, u Nemačkoj. Zbog problema s prevozom, ostao je kod nas mesec dana, i koliko nam je samo u duhovnom smislu pomogla njegova poseta!

Drugi gosti u našoj kući u to vreme bili su i članovi betelske porodice iz centrale Jehovinih svedoka u Bruklinu, u Njujorku, Hjugo Rimer i njegov cimer Čarls Ajker. Oni su ručali s nama i održali govore portugalskoj braći. Poput novoizleglih pilića sa otvorenim kljunovima, čekali smo sočne duhovne poslastice koje su nam takve osobe pružale.

Putujući nadglednici Jehovinih svedoka takođe su bili gosti u našoj kući tokom svojih skupštinskih poseta. Jedan znamenit posetilac 1957. godine, bio je Alvaro Berekočea, nadglednik podružnice iz Maroka, koji je bio dodeljen da poseti Portugal i ohrabri braću. On je posetio studij knjige u našoj kući a mi smo insistirali na tome da ostane s nama do kraja svoje posete Portugalu. Bili smo veoma blagoslovljeni i duhovno ugojeni tokom njegove posete od mesec dana, tokom koje se brat Alvaro doslovno gojio zahvaljujući dobrom kuvanju moje drage Edminije.

Teška sirotinja, kakvu sam ja tokom detinjstva doživeo, može ostaviti duboki trag na čoveku. Ipak, shvatio sam da što više dajemo Jehovi i njegovim vernim slugama, to nas on više blagosilja. Uvek iznova, oduševljavala me je ova činjenica dok smo iskazivali gostoprimstvo svakome kome smo god mogli.

Na našem kongresu u Portu 1955. godine, dato je obaveštenje da će se 1958. održati međunarodni kongres Jehovinih svedoka na Jenki stadionu u Njujorku. U svim Dvoranama Kraljevstva u zemlji — kojih je u to vreme bilo veoma malo — bile su postavljene kutije za priloge kako bi se pružila finansijska pomoć za slanje portugalskih delegata na taj kongres. Možete li zamisliti našu radost kada smo moja žena i ja bili izabrani da budemo među tim delegatima? Kakva je radost bila posetiti i svetsku centralu Jehovinih svedoka u Bruklinu, dok smo se nalazili na kongresu u Sjedinjenim Državama!

Izdržati progonstva

Godine 1962, delo propovedanja Jehovinih svedoka bilo je zabranjeno u Portugalu, a misionari — uključujući i Erika Britena, Domenika Pikonea, Erika Beveridža i njihove supruge — bili su proterani. Nakon toga, više nam nije bilo dozvoljeno da održavamo naše sastanke u Dvoranama Kraljevstva, pa smo ih održavali u privatnim domovima, a i više nije bilo moguće održavati velike kongrese u Portugalu. Tako sam imao odgovornost da organizujem prevoz za našu hrišćansku braću i sestre kako bi prisustvovali kongresima u drugim zemljama.

Nije bilo lako organizovati da veliki broj Svedoka putuje u druge zemlje. Međutim, ako uzmemo u obzir veličanstvene duhovne blagoslove koje su portugalska braća dobila, trud se isplatio. Kakvo je izgrađujuće iskustvo bilo za njih da prisustvuju kongresima u Švajcarskoj, Engleskoj, Italiji i Francuskoj! Takvi kongresi takođe su im pružili priliku da unesu literaturu u zemlju. Tokom tih godina, puno puta smo podneli molbu da nas priznaju za religioznu organizaciju u Portugalu, međutim, svi ti zahtevi bili su odbijeni.

Nakon što su početkom 1962, misionari bili proterani, tajna policija je počela da jača svoju kampanju kako bi zaustavila delo propovedanja. Mnoga braća i sestre bili su uhapšeni i izvedeni pred sud. Dokumentovani izveštaji o mnoštvu takvih događaja objavljivani su u ovom časopisu i njegovom propratnom časopisu, Probudite se! a

Među onima koji su bili zatvoreni zbog propovedanja bio je i jedan pionir kome sam ja preneo dobru vest o Božjem Kraljevstvu. Pošto je policija pronašla moju adresu među njegovim stvarima, bio sam priveden i ispitivan.

Kasnije su dva policijska agenta došla u moj dom. Konfiskovali su moja pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, kao i 13 primeraka Biblije. Nastavili su i dalje sa svojim uznemiravanjem, navraćajući ukupno sedam puta u različito vreme kako bi pretresali naše prostorije. Svaki put bi nas zasipali pitanjima.

Nekoliko puta bio sam pozvan da svedočim u odbranu Svedoka tokom suđenja. Iako nisam imao mnogo svetovnog obrazovanja, Jehova mi je dao ’mudrost kojoj se nisu mogli protiviti ni odgovoriti svi protivnici‘ (Luka 21:15DK). Jednom prilikom sudija je bio toliko zadivljen mojim svedočenjem da me je pitao kakvu sam školu završio. Svi su se u sudnici smejali kada sam rekao da nisam pohađao više od četiri razreda.

Što se progonstvo pojačavalo, to je rastao broj onih koji su se povoljno odazivali na poruku o Kraljevstvu. Stoga, 1962, broj nešto malo manji od 1 300 Svedoka u Portugalu, porastao je do 1974, na preko 13 000! U međuvremenu, u maju 1967, bio sam pozvan da služim kao putujući nadglednik. U ovom svojstvu posećivao sam skupštine Jehovinih svedoka da bi ih duhovno jačao.

Uživati u najvećem bogatstvu

Decembra 1974, imao sam tu prednost da učestvujem u zakonskom priznanju dela Jehovinih svedoka u Portugalu. Naredne godine, moja žena i ja postali smo članovi betelske porodice Jehovinih svedoka u Eštori. Takođe sam bio imenovan da služim kao član odbora Portugalske podružnice.

Kakva je radost bila videti kako delo propovedanja napreduje u Portugalu i u područjima pod nadzorom naše podružnice! Tu su uključeni Angola, Azorska ostrva, Zelenortska ostrva, Madeira i San Tome i Prensipe. Tokom godina bilo je uzbudljivo videti kako se iz Portugala šalju misionari u te zemlje, gde je bilo ogromno interesovanje za poruku o Kraljevstvu. Zamisli našu radost što imamo više od 88 000 objavitelja Kraljevstva u tim mestima, uključujući i više od 47 000 u Portugalu! Broj prisutnih na Memorijalu 1998. u tim zemljama dostigao je najveći broj od 245 000, za razliku od onih manje od 200 prisutnih kada sam 1954. postao Svedok.

Edminija i ja se celim srcem slažemo s biblijskim psalmistom koji je rekao da je ’bolji jedan dan u dvorima [Jehovinim] od hiljada na drugome mestu‘ (Psalam 84:11). Kada se samo setim svojih skromnih početaka i ako ih uporedim s duhovnim bogatstvom koje od tada uživam, osećam se poput proroka Isaije koji je rekao: „Jehova, ti si Bog moj, uzvišivaću te, ime ću tvoje slaviti, jer si velika dela učinio... Jer si slabom utočište bio, utočište nevoljnome [„siromahu“, NW] u teskobi njegovoj“ (Isaija 25:1, 4).

[Fusnota]

a Vidi Probudite se! od 22. maja 1964. (engl.), strane 8-16, i Kulu stražaru od 1. oktobra 1966. (engl.), strane 581-92.

[Slike na 24. strani]

Gore: brat Almeida u Lisabonu obaveštava da će se slati delegati na kongres u Njujorku 1958.

U sredini: prikaz sastanka sa slugama na Međunarodnom kongresu „Mir na zemlji“, u Parizu

Dole: iznajmljeni autobusi spremni za polazak na oblasni kongres u Francuskoj

[Slika na 25. strani]

Vođenje jutarnjeg obožavanja u Portugalskoj podružnici

[Slika na 25. strani]

Portugalska podružnica, posvećena 1988.

[Slika na 26. strani]

Veoma nas je ohrabrio govor brata Hjuga Rimera iz bruklinskog Betela kad je bio kod nas u poseti

[Slika na 26. strani]

S mojom ženom