Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Potrebna nam je Jehovina organizacija

Potrebna nam je Jehovina organizacija

Potrebna nam je Jehovina organizacija

DA LI si ikada čuo kad neko kaže: „Verujem u Boga, ali ne verujem u organizovanu religiju?“ Slična gledišta iznose oni koji su nekada s puno entuzijazma odlazili u crkvu, a onda im je oduševljenje splasnulo jer im njihova religija nije zadovoljila duhovne potrebe. Iako su ih religiozne organizacije uopšte izneverile, mnogi i dalje čvrsto žele da obožavaju Boga. Međutim, oni veruju da je bolje da ga obožavaju na svoj način nego da to rade u povezanosti s nekom crkvom ili drugom organizacijom.

Šta o tome kaže Biblija? Da li Bog želi da hrišćani budu povezani s nekom organizacijom?

Ranim hrišćanima je koristilo to što su bili organizovani

Na Pentekost 33. n. e., Jehova nije svoj sveti duh izlio na nekoliko izolovanih vernika, već na grupu muškaraca i žena koji su se zajedno okupili „na istom mestu“, naime, u jednoj gornjoj sobi u Jerusalimu (Dela apostolska 2:1). Tada je osnovana hrišćanska skupština koja je prerasla u jednu međunarodnu organizaciju. To se pokazalo kao pravi blagoslov za te rane učenike. Zašto? Jedan od razloga je da su dobili jedan važan zadatak — da propovedaju dobru vest o Božjem Kraljevstvu na kraju i „po celoj nastanjenoj zemlji“ (Matej 24:14). U skupštini su novoobraćenici mogli da od iskusnih suvernika uče kako da obavljaju delo propovedanja.

Uskoro se vest o Kraljevstvu proširila daleko van zidova Jerusalima. Između 62. i 64. n. e., apostol Pavle je napisao svoje prvo pismo hrišćanima koji su bili ’rasejani po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji‘, što je sve u današnjoj Turskoj (1. Petrova 1:1). Takođe je bilo vernika i u Palestini, Libanu, Siriji, na Kipru, u Grčkoj, na Kritu i u Italiji. Dobra vest se „propovedala u celom stvarstvu koje je pod nebom“, kao što je Pavle 60-61. n. e. napisao Kološanima (Kološanima 1:23).

Druga korist iz povezanosti sa organizacijom bila je ohrabrenje koje su hrišćani mogli da pružaju jedni drugima. Kad su bili povezani sa skupštinom, hrišćani su mogli da čuju nadahnute govore, da zajedno proučavaju Sveto pismo, dele iskustva koja jačaju veru i zajedno sa suvernicima učestvuju u molitvi (1. Korinćanima, 14. poglavlje).

Kao članovi skupštine, hrišćani su takođe upoznavali jedni druge — i tako se zavoleli. Ne samo što rani hrišćani nisu osećali da je povezanost sa skupštinom teret, već ih je ta povezanost izgrađivala i jačala (Dela apostolska 2:42; 14:27; 1. Korinćanima 14:26; Kološanima 4:15, 16).

Još jedan razlog zbog čega je bila potrebna jedna ujedinjena svetska skupština, to jest organizacija, jeste unapređivanje jedinstva. Hrišćani su učili da ’složno govore‘ (1. Korinćanima 1:10). To je bilo od životnog značaja. Članovi skupštine su došli s različitim stepenom obrazovanja i socijalnom pozadinom. Govorili su drugačije jezike i očigledno su se razlikovali u karakternim crtama (Dela apostolska 2:1-11). Ponekad su postojala dobronamerna neslaganja u mišljenjima. Međutim, hrišćanima je pomagano da takva neslaganja rešavaju u okviru skupštine (Dela apostolska 15:1, 2; Filipljanima 4:2, 3).

Ozbiljna pitanja koja nisu mogli da reše lokalne starešine, upućivana su zrelim putujućim nadglednicima, kao što je bio Pavle. Bitne doktrinarne stvari upućivale su se centralnom vodećem telu koje se nalazilo u Jerusalimu. Vodeće telo su u početku sačinjavali apostoli Isusa Hrista, ali je ono kasnije prošireno i na starešine skupštine u Jerusalimu. Svaka skupština je priznavala autoritet koji je Bog dao tom vodećem telu i njegovim predstavnicima da organizuju službu, naimenuju osobe na mesta službe i donose odluke u pogledu doktrinarnih stvari. Kada bi vodeće telo rešilo neku stvar, skupštine bi prihvatile tu odluku i ’obradovale se ohrabrenju‘ (Dela apostolska 15:1, 2, 28, 30, 31).

Da, Jehova je u prvom veku koristio organizaciju. Ali kako je danas?

I danas nam je potrebna organizacija

Kao i njihov uzor iz prvog veka, Jehovini svedoci danas ozbiljno uzimaju opunomoćenje da propovedaju dobru vest o Kraljevstvu. Jedan od načina na koji oni izvršavaju ovo delo jeste distribucijom Biblija i pomagala za proučavanje Biblije, a za to je potrebna organizacija.

Hrišćanske publikacije moraju da se pažljivo pripreme, da se proveri njihova tačnost, da se štampaju i onda isporuče skupštinama. Sem toga, ta literatura mora da se odnese onima koji žele da je čitaju, a hrišćani se ponaosob dobrovoljno stavljaju na raspolaganje. Na ovaj način je poruka o Kraljevstvu došla do miliona ljudi. Objavitelji dobre vesti se trude da svoju propovedničku delatnost izvršavaju na jedan organizovan način, zasiguravajući da nijedan deo područja ne bude previše obrađivan dok bi drugi bio zapostavljen. Za sve to je potrebna organizacija.

Budući da „Bog nije pristran“, Biblija i biblijska literatura moraju da se prevedu (Dela apostolska 10:34). Trenutno je ovaj časopis dostupan na 132 jezika, a propratni Probudite se! izlazi na 83 jezika. Za to su potrebni dobro organizovani prevodilački timovi širom sveta.

Članovi skupštine primaju ohrabrenje kada posećuju hrišćanske sastanke i veće skupove. Tamo oni čuju podstičuće biblijske govore, zajedno proučavaju Pismo, dele izgrađujuća iskustva i udružuju se sa suobožavaocima u molitvi. I, poput svoje braće iz prvog veka, oni uživaju kad ih ljubazni putujući nadglednici posećuju da bi im jačali veru. Tako danas hrišćani formiraju „jedno stado pod jednim pastirem“ (Jovan 10:16).

Naravno, Jehovini svedoci nisu savršeni, kao što nisu bili ni njihovi rani uzori. Međutim, oni nastoje da rade zajedno u jedinstvu. Kao ishod toga, delo propovedanja o Kraljevstvu vrši se širom sveta (Dela apostolska 15:36-40; Efešanima 4:13).

[Slika na 31. strani]

Hrišćani danas formiraju „jedno stado pod jednim pastirem“