Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Verni i neustrašivi uprkos nacističkom tlačenju

Verni i neustrašivi uprkos nacističkom tlačenju

Verni i neustrašivi uprkos nacističkom tlačenju

Vilhelmina, kraljica Holandije, uputila je 17. juna 1946. poruku saučešća jednoj porodici Jehovinih svedoka u Amsterdamu. Tom porukom je izrazila svoje divljenje sinu te porodice, Jakobu van Benekomu, kojeg su ubili nacisti za vreme Drugog svetskog rata. Pre nekoliko godina, gradsko veće Dutinhema, grada u istočnom delu Holandije, odlučilo je da jedna ulica nosi ime po Bernardu Polmanu, takođe Jehovinom svedoku koji je pogubljen za vreme rata.

ZAŠTO su nacisti bili protiv Jakoba, Bernarda i drugih Jehovinih svedoka u Holandiji tokom Drugog svetskog rata? I šta je omogućilo ovim Svedocima da ostanu verni tokom godina svirepog progonstva i da na kraju steknu poštovanje i divljenje svojih sunarodnika i kraljice? Da bismo to saznali, podsetimo se nekih događaja koji su vodili do sukoba tipa David i Golijat, između male grupe Jehovinih svedoka i divovske nacističke ratne mašinerije.

Zabranjeni — ali aktivniji nego ikad ranije

Nacistička vojska je 10. maja 1940. napala Holandiju. Pošto je literatura koju su distribuisali Jehovini svedoci razotkrivala zlodela nacizma i zastupala Božje Kraljevstvo, nacisti su smesta pokušali da zaustave aktivnost Svedoka. Za manje od tri nedelje nakon što su okupirali Holandiju, nacisti su izdali tajni ukaz kojim se zabranjuju Jehovini svedoci. Jedan novinski izveštaj je 10. marta 1941. objavio zabranu, optužujući Svedoke da vode kampanju „protiv svih državnih i religioznih institucija“. Zbog toga se progon svedoka pojačavao.

Iako je ozloglašeni Gestapo, to jest tajna policija, držao pod prismotrom sve crkve, zanimljivo je da je samo jednu hrišćansku organizaciju okrutno progonio. „Progonstvo do smrti, napad samo na jednu religioznu grupu — Jehovine svedoke“, ističe holandski istoričar dr Lui de Jong (Kraljevina Holandija tokom Drugog svetskog rata/Het Koninkrijk der Nederlanden in de Tweede Wereldoorlog/).

Gestapo je sarađivao s holandskom policijom da bi pronašao i uhapsio Jehovine svedoke. Uz to je još i jedan putujući nadglednik, koji je podlegao strahu i postao otpadnik, davao nacistima informacije o nekadašnjim suvernicima. Do kraja aprila 1941. uhapšeno je 113 Svedoka. Da li je ovaj žestoki napad zaustavio delo propovedanja?

Odgovor nalazimo u Meldungen aus den Niederlanden (Izveštaju iz Holandije), jednom poverljivom dokumentu nemačke Sicherheitspolizei (službe bezbednosti), koji je pripremljen u aprilu 1941. Taj izveštaj o Jehovinim svedocima kaže sledeće: „Ova zabranjena sekta i dalje energično deluje po čitavoj zemlji, održava ilegalne sastanke i rastura letke sa sloganima kao što su ’Proganjanje Božjih svedoka je zločin‘ i ’Jehova će kazniti progonioce večnim uništenjem‘.“ Dve nedelje kasnije, isti izvor je izvestio da „uprkos tome što je služba bezbednosti preduzela još strože mere protiv delovanja Istraživača Biblije, oni su sve aktivniji“. Da, i pored toga što su bili u opasnosti da budu uhapšeni, Svedoci su i dalje obavljali svoje delo, podelivši u javnosti više od 350 000 primeraka literature, samo tokom 1941. godine!

Šta je ovoj maloj, ali rastućoj grupi od svega nekoliko stotina Svedoka dalo hrabrosti da se suprotstavi zastrašujućim neprijateljima? Poput Isaije, vernog proroka iz starog doba, Svedoci se boje Boga, a ne čoveka. Zašto? Zato što su primili k srcu Jehovine ohrabrujuće reči upućene Isaiji: „Ja sam, ja sam onaj koji vas teši. Ko si ti pa da se smrtnoga čoveka bojiš?“ (Isaija 51:12).

Neustrašivost iziskuje poštovanje

Do kraja 1941, broj Svedoka koji su bili uhapšeni povećao se na 241. Međutim, malo njih je podleglo strahu od čoveka. Vili Lages, ozloglašeni član nemačke tajne policije, citiran je kako kaže da je „90 posto Jehovinih svedoka odbilo da otkrije bilo šta, dok je samo mali procenat pripadnika drugih religioznih grupa imao snage da ćuti“. Jedno zapažanje holandskog sveštenika Johanesa J. Buskesa, koji je bio u zatvoru s nekim Svedocima, potvrđuje Lagesovu izjavu. Buskes je 1951. napisao:

„Tada sam razvio veliko poštovanje prema njima zbog njihovog pouzdanja i snage vere. Nikada neću zaboraviti tog mladića — nije mogao imati više od 19 godina — koji je rasturao letke koji su predskazivali propast Hitlera i Trećeg rajha... Mogao je biti oslobođen u roku od pola godine ako obeća da više neće učestvovati u tome. To je veoma odlučno odbio i bio je osuđen na neograničen prinudni rad u Nemačkoj. Znali smo vrlo dobro šta to znači. Sledećeg jutra kad su ga odvodili i kada smo se opraštali s njim, rekao sam mu da ćemo misliti na njega i moliti se za njega. Samo je rekao: ’Ne brinite za mene. Božje Kraljevstvo će sigurno doći.‘ Tako nešto se ne zaboravlja, čak i ako imate sve moguće primedbe protiv učenja Jehovinih svedoka.“

Uprkos okrutnom protivljenju, broj Svedoka se i dalje povećavao. Iako ih je neposredno pred Drugi svetski rat bilo oko 300, 1943. godine broj se popeo na 1 379. Nažalost, te godine, od 350 Svedoka koji su bili uhapšeni 54 je umrlo u različitim koncentracionim logorima. Godine 1944, u mnogim koncentracionim logorima je još uvek bio 141 Jehovin svedok iz Holandije.

Poslednja godina nacističkog progonstva

Nakon dana D, 6. juna 1944, nastupila je poslednja godina progonstva Jehovinih svedoka. U vojnom smislu, nacisti i njihovi saveznici su bili priterani uza zid. Neko bi pomislio da će u toj situaciji nacisti odustati od proganjanja nedužnih hrišćana. Ali baš tokom te godine uhapšeno je 48 Svedoka, a još 68 od onih koji su bili zatvoreni je stradalo. Jedan od njih bio je malopre spomenuti Jakob van Benekom.

Osamnaestogodišnji Jakob je bio među 580 osoba koje su se 1941. godine krstile kao Jehovini svedoci. Ubrzo posle toga je napustio prilično unosan posao, jer se od njega zahtevalo da kompromituje hrišćansku neutralnost. Zaposlio se kao dostavljač i počeo da služi kao punovremeni sluga. Dok je prevozio biblijsku literaturu bio je uhvaćen i uhapšen. Avgusta 1944, 21-godišnji Jakob pisao je svojoj porodici iz zatvora u Roterdamu:

„U veoma sam dobrom stanju i prepun radosti... Do sada sam bio ispitivan četiri puta. Prva dva puta su bili vrlo okrutni i strašno su me isprebijali, ali zahvaljujući snazi i nezasluženoj dobroti Gospoda, do sada ništa nisam otkrio. ... Već sam bio u prilici da održim sveukupno šest govora, a 102 njih je slušalo. Neki od njih su bili veoma zainteresovani i obećali su da će čim budu oslobođeni nastaviti s tim.“

Jakob je 14. septembra 1944. odveden u koncentracioni logor u holandski grad Amersfort. Nastavio je čak i tamo da svedoči. Kako? Jedan čovek koji je s njim bio u zatvoru priseća se: „Zatvorenici su upotrebljavali opuške koje su stražari bacali i koristili su listove Biblije kao papir za cigarete. Jakob je nekad uspevao da pročita nekoliko reči s lista Biblije koji se koristio za uvijanje cigarete. Odmah bi nam na osnovu tih reči propovedao. Ubrzo smo mu dali nadimak Jakob ’Biblijaš‘.“

U oktobru 1944, Jakob je bio među jednom velikom grupom zatvorenika kojima je naređeno da kopaju protivtenkovske rovove. Jakob nije hteo to da radi jer mu savest nije dozvoljavala da podržava ratna nastojanja. Iako su mu stražari neprestano pretili, nije popustio. Jedan oficir ga je 13. oktobra izveo iz samice i vratio na posao. I ovaj put je Jakob ostao čvrst. Na kraju mu je naređeno da sam sebi iskopa grob i zatim je ubijen.

Progon Svedoka se nastavlja

Odvažan stav Jakoba i drugih razbesneo je naciste i izazvao daljni progon Svedoka. Jedna od njihovih meta bio je 18-godišnji Evert Ketelarej. U početku je Evert bežao i skrivao se, ali kasnije su ga uhvatili i okrutno isprebijali kako bi ga naterali da im da informacije o drugim Svedocima. Odbio je to i poslat je u Nemačku na prinudni rad.

Istog tog meseca, oktobra 1944, policija je tragala za Evertovim zetom, Bernardom Luimesom. Kad su ga našli bio je s još dvojicom Svedoka — Antoniom Rehmejerom i Albertusom Bosom. Albertus je već proveo 14 meseci u koncentracionom logoru. Ipak je posle svog oslobođenja revno nastavio s propovedanjem. Nacisti su prvo nemilosrdno pretukli ova tri čoveka, a zatim ih ubili. Tek kad je rat završen pronašli su njihova tela i sahranili ih. Ubrzo posle rata nekoliko lokalnih novina je pisalo o njihovom pogubljenju. Jedne novine su napisale da su ova tri Svedoka dosledno odbijala da za naciste izvrše bilo kakav posao koji se suprotstavljao Božjem zakonu, i još su dodale da su „zbog toga morali da plate životom“.

U međuvremenu, 10. novembra 1944, ranije pomenuti Bernard Polman je uhapšen i poslat da radi na jednom vojnom projektu. Bio je jedini Svedok među tim prinudnim radnicima i jedini koji je odbio da radi taj posao. Stražari su pokušavali na različite načine da ga navedu na kompromis. Nisu mu uopšte davali da jede. Takođe su ga okrutno tukli toljagama, lopatama i kundacima. Osim toga, terali su ga da gazi kroz hladnu vodu duboku do kolena i zatim su ga zatvorili u jedan vlažan podrum gde je morao da provede noć u mokroj odeći. Uprkos svemu tome, Bernard nije popustio.

Tokom tog vremena, dvema Bernardovim sestrama koje nisu Jehovini svedoci bilo je dozvoljeno da ga posete. One su ga nagovarale da se predomisli, ali to ga ni na koji način nije poljuljalo. Kada su ga pitale da li mogu da urade nešto za njega, on im je predložio da idu kući i proučavaju Bibliju. Njegovi progonioci su zatim dopustili da ga poseti njegova žena koja je bila trudna, nadajući se da će ona slomiti njegov otpor. Ali njeno prisustvo i ohrabrujuće reči samo su ojačali Bernardovu odlučnost da ostane veran Bogu. Petorica njegovih mučitelja su ga streljala 17. novembra 1944, dok su ostali prinudni radnici to posmatrali. Iako je Bernard bio već mrtav, izrešetali su mu telo mecima, a nadležni oficir se toliko razbesneo da je potegao svoj revolver i pucao Bernardu u oba oka.

Mada je ovo svirepo postupanje potreslo Svedoke koji su saznali za pogubljenje, ostali su verni i neustrašivi i nastavili su s hrišćanskim aktivnostima. Jedna mala skupština Jehovinih svedoka koja se nalazila blizu područja gde je Bernard ubijen, ubrzo nakon njegovog pogubljenja je saopštila: „Ovoga meseca, uprkos olujnom vremenu i preprekama koje nam postavlja Satana, uspeli smo da budemo još aktivniji. Broj sati provedenih na terenu povećao se sa 429 na 765. ... Dok je propovedao, jedan brat je naišao na čoveka kome je mogao dati dobro svedočanstvo. Čovek ga je pitao da li je to ista vera koje je bio onaj čovek koji je ubijen. Kad je čuo da jeste, uzviknuo je: ’Kakav čovek, kakva vera! To ja zovem herojskom verom!‘“

Jehova ih pamti

U maju 1945. nacisti su poraženi i proterani iz Holandije. Uprkos nemilosrdnom progonstvu tokom rata, broj Svedoka se povećao s nekoliko stotina na preko 2 000. Govoreći o tim Svedocima iz ratnog perioda, istoričar dr De Jong potvrđuje: „Velika većina njih se nije odrekla vere uprkos pretnjama i mučenju.“

Zato se s dobrim razlogom neki svetovni autoriteti sećaju Jehovinih svedoka po hrabrom stavu koji su zauzeli uprkos nacističkoj vladavini. Međutim, daleko važnije je to što izuzetan dosije ovih Svedoka iz ratnog perioda pamte Jehova i Isus (Jevrejima 6:10). Tokom predstojeće Hiljadugodišnje vladavine Isusa Hrista, ti verni i neustrašivi Svedoci koji su dali život u Božjoj službi biće podignuti iz spomen-grobova sa izgledom da večno žive na rajskoj zemlji! (Jovan 5:28, 29).

[Slika na 24. strani]

Jakob van Benekom

[Slika na 26. strani]

Isečak iz novina gde je objavljena naredba da se zabrane Jehovini svedoci

[Slike na 27. strani]

Desno: Bernard Luimes; niže: Albertus Bos (levo) i Antonio Rehmejer; dole: Kancelarija Zajednice u Hemstedu