Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Nosilac svetla mnogim narodima

Nosilac svetla mnogim narodima

Životna priča

Nosilac svetla mnogim narodima

PRIČA O DŽORDŽU JANGU ISPRIČALA RUT JANG NIKOLSON

„Zašto onda ovakva tišina za našim propovedaonicama?... Kakvi bismo to ljudi bili ako bismo ćutali nakon što nam se dokazalo da su ove stvari o kojima pišem istinite? Nemojmo držati ljude u neznanju već objavljujmo istinu, ali ne na apologetički ili tajnoviti način.“

OVE reči su bile deo očevog pisma od 33 strane kojim je tražio da se njegovo ime ukloni iz crkvene arhive. Bilo je to 1913. godine. Od tada je započeo jedan dinamičan život u kojem je služio kao nosilac svetla mnogim narodima (Filipljanima 2:15). Još kao devojčica, od rođaka i iz istorijskog štiva skupljala sam priče o očevim iskustvima, a prijatelji su mi pomogli da delove njegovog života sastavim u jednu celinu. U mnogim pogledima očev život me podseća na život apostola Pavla. Kao i taj „apostol nacijama“, tako je i otac uvek bio spreman da putuje da bi govorio o Jehovinoj poruci ljudima svih zemalja i ostrva (Rimljanima 11:13; Psalam 107:1-3). Dozvolite mi da vam ispričam o mom ocu, Džordžu Jangu.

Rane godine

Otac je bio najmlađi sin Džona i Margaret Jang, škotskih prezbiterijanaca. Rodio se 8. septembra 1886, ubrzo nakon što se porodica iz Edinburga (Škotska) preselila u Britansku Kolumbiju, u zapadnom delu Kanade. Njegova tri starija brata — Aleksander, Džon i Malkom — rodili su se u Škotskoj nekoliko godina ranije. Marion, mlađa sestra ovih dečaka, koju su iz milošte zvali Neli, bila je dve godine mlađa od oca.

Deca su uživala dok su odrastala na farmi u Saniču, nedaleko od Viktorije (Britanska Kolumbija). U isto vreme, naučila su da na sebe preuzimaju odgovornosti. Tako, kada bi se roditelji vratili s puta u Viktoriju, vanjski poslovi su već bili završeni a kuća čista.

S vremenom su se otac i njegova braća zainteresovali za rudarstvo i trgovinu drvnom građom. Braća Jang su stekla dobru reputaciju kao izviđači za drvnu građu (ljudi koji ispituju šumu radi potencijalne drvne građe), i kao kupci i prodavci drvne građe. Otac je baratao finansijskim transakcijama.

U jednom periodu je sklonost prema duhovnim stvarima navela oca da se odluči da postane prezbiterijanski sveštenik. Međutim, nekako u to vreme su novinske propovedi Čarlsa Tejza Rasela, prvog predsednika Zion’s Watch Tower Tract Societyja, duboko uticale na njegov život. Ono što je otac saznao potaklo ga je da sastavi i pošalje pismo istupanja spomenuto na početku.

Otac je ljubazno ali jasno upotrebio biblijske stihove da bi opovrgnuo crkvena učenja da je ljudska duša besmrtna i da će Bog večno mučiti ljudske duše u paklu. Takođe je raskrinkao doktrinu o Trojstvu, dokazujući da je ona nehrišćanskog porekla i da uopšte nema potvrdu u Pismu. Od tada je on obavljao hrišćansku službu po ugledu na Isusa Hrista i ponizno koristio sve svoje sposobnosti i snagu na Jehovinu slavu.

Pod upravom Watch Tower Societyja, otac je 1917. počeo da služi kao pilgrim, kako su se putujući predstavnici Jehovinih svedoka tada zvali. Po gradovima i mestima širom Kanade držao je predavanja i prikazivao film i dijapozitive s poznatim naslovom „Foto-drama Stvaranja“. Prilikom očevih poseta pozorišta su bila krcata. Raspored za njegove pilgrimske posete pojavljivao se u Kuli stražari sve do 1921. godine.

Novine iz Vinipega izvestile su da je jevanđelista Jang govorio pred 2 500 ljudi i da još mnogi nisu mogli da uđu jer je sala bila prepuna. U Otavi je govorio na temu „Do pakla i nazad“. Tu je jedan stariji čovek rekao: „Kada je bilo gotovo, Džordž Jang je pozvao ceo red sveštenika na podijum da s njim razgovaraju o toj temi, ali nijedan se od njih nije ni makao. Tada sam znao da sam pronašao istinu.“

Otac je pokušao da u svoje pilgrimske posete utisne što je moguće više duhovnih aktivnosti. Zatim bi žurio da uhvati voz za sledeću stanicu koja bi mu bila na rasporedu. Kada bi putovao kolima, često je mnogo pre doručka već bio na putu ka sledećem zadatku. Pored toga što je bio revan, otac je bio na glasu po svojoj obzirnosti, hrišćanskim delima i darežljivosti.

Među mnogim prvim kongresima kojima je prisustvovao, jedan koji je posebno vredan sećanja održan je u Edmontonu (Alberta) 1918. godine. Cela porodica je bila tamo jer se Neli krštavala. Bio je to takođe zadnji put da su momci bili zajedno. Dve godine kasnije, Malkom je umro od upale pluća. Poput njegova tri brata i oca, i Malkom je gajio nadu za nebeski život, i svi su oni ostali verni Bogu do svoje smrti (Filipljanima 3:14).

Na daleka strana polja

Kada je otac u septembru 1921. godine završio propovedničko putovanje po Kanadi, Džozef F. Raterford, tadašnji predsednik Watch Tower Societyja uputio ga je da produži za Karipska ostrva. Gde god je otac prikazivao, „Foto-dramu stvaranja“ ona je bila dobro primljena. Iz Trinidada je pisao: „Mesto je bilo krcato, te je veliki broj ljudi bio vraćen. Sledeće veče zgrada je bila preplavljena ljudima.“

Zatim je 1923. otac dobio dodelu za Brazil. Tamo je govorio pred velikim auditorijumima, ponekad unajmljujući prevodioce. Kula stražara od 15. decembra 1923. rekla je: „Od 1. juna do 15. septembra brat Jang je održao 21 javni sastanak, na kojem je ukupno bilo prisutno 3 600; 48 sastanaka razreda sa 1 100 prisutnih; podelio je ukupno 5 000 primeraka besplatne literature na portugalskom.“ Mnogi su se sa interesom odazvali kada je otac održao govor „Milioni koji sada žive neće nikada umreti“.

Kada su 8. marta 1997. posvećeni novi objekti Brazilske podružnice, u brošuri koja je tada izašla rečeno je: „1923: Džordž Jang stiže u Brazil. Organizuje kancelariju podružnice u centru Rio de Žaneira.“ Iako je biblijska literatura bila dostupna na španskom, za njom je postojala potreba i na portugalskom, glavnom jeziku u Brazilu. Tako je 1. oktobra 1923. počela da se štampa Kula stražara na portugalskom.

Otac je u Brazilu uspostavio mnoge kontakte vredne spomena. Jedan je uspostavio sa imućnim Portugalcem Žasintom Pimentelom Kabralom koji je ponudio svoj dom za održavanje sastanaka. Žasinto je ubrzo prihvatio biblijsku istinu i kasnije postao član osoblja podružnice. Drugi kontakt je uspostavio s Manuelom da Silva Žordaoom, mladim portugalskim baštovanom. On je čuo očevo javno predavanje koje ga je motivisalo da se vrati u Portugal da bi služio kao kolporter, kako su se u to vreme zvali Jehovini svedoci u punovremenoj službi.

Otac je dosta putovao železnicom po celom Brazilu i uspevao je da pronađe zainteresovane osobe. Na jednom takvom putovanju je sreo Boni i Katarinu Grin i ostao kod njih oko dve nedelje, objašnjavajući im Pismo. Najmanje sedmoro iz te porodice je tada simbolizovalo svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi.

Još jedan kontakt je uspostavio 1923. godine sa Sarom Belonom Ferguson. Ona se 1867. kao devojka, zajedno sa svojim bratom Erasmusom Fultonom Smitom i ostatkom porodice iz Sjedinjenih Država preselila u Brazil. Od 1899. redovno je poštom dobijala časopis Kulu stražaru. Očeva dugoočekivana poseta je za Saru, njeno četvoro dece i još jednu osobu koju je otac zvao tetka Sali, bila prilika da se krste. Bilo je to 11. marta 1924.

Nije prošlo mnogo kada je otac propovedao i u drugim zemljama Južne Amerike. Iz Perua je 8. novembra 1924. napisao: „Upravo sam završio s deljenjem 17 000 traktata u Limi i Kaljaou.“ Zatim je otišao u Boliviju da i tamo distribuiše traktate. Što se tiče te posete napisao je: „Naš Otac blagosilja napore. Jedan Indijanac mi je pomogao. Njegova kuća je u gornjem toku Amazona. Sa sobom odnosi 1 000 traktata i nekoliko knjiga.“

Očevim naporom, seme biblijske istine posejano je u mnogim zemljama Srednje i Južne Amerike. Kula stražara od 1. decembra 1924. je izvestila: „Džordž Jang je u Južnoj Americi već više od 2 godine... Ovaj dragi brat je imao prednost da odnese poruku istine do Punta Arense na Magelanovom prolazu.“ Otac je takođe predvodio i u propovedničkom delu u Kostariki, Panami i Venecueli. Terao je tako iako je navukao malariju i zdravlje mu bilo narušeno.

Zatim za Evropu

U martu 1925. otac je krenuo za Evropu u nadi da će u Španiji i Portugalu podeliti 300 000 biblijskih traktata i da će urediti da brat Raterford održi tamo javna predavanja. Međutim, kada je stigao u Španiju otac je ispoljio rezervisanost prema tome da brat Raterford održi tamo predavanja zbog postojeće atmosfere religiozne netolerancije.

U odgovoru je brat Raterford napisao reči iz Isaije 51:16: „Ja ti metnuh u usta riječi svoje i sjenom ruke svoje zaklonih te, da utvrdim nebesa i osnujem zemlju, i rečem Sionu: ti si moj narod“ (DK). Tako je otac zaključio: „Sigurno je Gospodova volja da nastavim, a rezultate prepustim njemu.“

Brat Raterford je u pozorištu Novedadesu u Barseloni, 10. maja 1925, održao svoj govor posredstvom prevodioca. U publici je bilo više od 2 000 ljudi uključujući i jednog vladinog službenika i jednog posebnog čuvara na bini. Slična procedura usledila je u Madridu sa 1 200 prisutnih. Interes koji su ovi govori izazvali doveo je do osnivanja kancelarije podružnice u Španiji koja je bila uređena, kako to Godišnjak Jehovinih svedoka za 1978. kaže, „po uputstvima Džordža Janga“.

Trinaestog maja 1925. brat Raterford je govorio u Lisabonu (Portugal). I tamo je njegova poseta imala velikog uspeha uprkos pokušajima sveštenstva da prekinu sastanak vičući i lomeći stolice. Nakon predavanja brata Raterforda u Španiji i Portugalu, otac je nastavio da prikazuje „Foto-dramu“ i takođe je uredio da se na ovim mestima štampa i distribuiše biblijska literatura. Godine 1927. je izvestio da je dobra vest „objavljena u svakom španskom gradu i mestu“.

Propovedanje u Sovjetskom Savezu

Očeva sledeća misionarska dodela bio je Sovjetski Savez, gde je stigao 28. avgusta 1928. Pismo s datumom od 10. oktobra 1928. delimično kaže:

„Otkako sam stigao u Rusiju, mogu zaista svom snagom srca da molim ’Carstvo tvoje neka dođe‘. Učim jezik ali sporo ide. Moj prevodilac je izuzetan čovek, Jevrejin, ali veruje u Hrista i voli Bibliju. Imam neka interesantna iskustva ali ne znam koliko dugo će mi dozvoliti da ostanem. Prošle nedelje sam dobio obaveštenje da za 24 časa otputujem, ali stvar se rešila tako da mogu da ostanem duže.“

Došao je u kontakt s nekim Istraživačima Biblije u Harkovu, koji je sada veliki grad u Ukrajini, i prilikom tog susreta potekle su im suze radosnice. Svake noći je do ponoći održavan mali kongres. Pišući kasnije o tom susretu s braćom, otac je zabeležio: „Sirota braća, njihovih nešto malo knjiga je konfiskovano a vlasti su neprijateljski raspoložene, pa ipak su srećni.“

Očeva služba u Sovjetskom Savezu bila je istaknuta u posebnoj brošuri koja je bila obezbeđena za one koji su prisustvovali posvećenju novih objekata podružnice u Sankt Peterburgu (Rusija), 21. juna 1997. Brošura kaže da je otac bio poslat u Moskvu i izveštava da je dobio dozvolu „da za distribuciju po Rusiji napravi 15 000 primeraka brošurica Sloboda za sve ljude i Gde su mrtvi?“

Kada se vratio iz Rusije, ocu je dodeljeno da radi kao pilgrim u Sjedinjenim Državama. U Južnoj Dakoti je posetio dom Neline i Verde Pul, telesnih sestara koje su godinama kasnije postale misionarke u Peruu. One su izrazile naklonost i cenjenje za očevu neumornu službu i zapazile: „Braća su u tim starim vremenima definitivno imala pionirski duh pošto su išla na strana područja s malo dobara ovoga sveta, ali sa srcem punim ljubavi za Jehovu. To ih je pokretalo da ostvare ono što su ostvarili.“

Brak i drugo putovanje

Otac se godinama dopisivao s Klarom Hjubert sa ostrva Manitulin (Ontario). Oboje su 26. jula 1931. prisustvovali kongresu u Kolumbusu (Ohajo), kada su Istraživači Biblije prihvatili ime Jehovini svedoci (Isaija 43:10-12). Nedelju dana kasnije su se venčali. Uskoro je otac ponovo bio van kuće, na svom drugom misionarskom putovanju po Karipskim ostrvima. Tamo je pomogao da se organizuju sastanci i obuče drugi za službu od kuće do kuće.

Majka je primala slike, razglednice i pisma iz Surinama, Sv. Kitsa, i mnogih drugih mesta. U pismima je izveštavao o napretku propovedničkog dela i ponekad je tu bilo i nešto o pticama, životinjama i biljkama iz zemlje u kojoj je bio. Juna 1932. otac je završio svoju dodelu na Karibima, i putujući na međupalubi kao i obično, vratio se u Kanadu. Potom su on i majka učestvovali u punovremenom propovedničkom delu zajedno provodeći zimu 1932/33. u području Otave s jednom velikom grupom drugih punovremenih slugu.

Kratak porodični život

Godine 1934. rodio se moj brat, Dejvid. Kao dečkić, stajao bi na maminoj kutiji za šešire i vežbao svoja „predavanja“. Celog života je pokazivao revnost za Jehovu kao i njegov otac. Dok su posećivali skupštine od istočne do zapadne obale Kanade, njih troje su putovali kolima, sa opremom za ozvučenje vezanom na krovu. Ja sam se rodila 1938. dok je otac služio u Britanskoj Kolumbiji. Dejvid pamti kako me otac stavio u krevet i kako su onda otac, majka i Dejvid klekli a otac se pomolio i zahvalio za mene.

U zimu 1939. živeli smo u Vankuveru dok je otac posećivao skupštine na tom području. Među mnogim pismima koje smo godinama sakupljali bilo je i jedno od 14. januara 1939. koje je napisao tokom boravka u Vernonu (Britanska Kolumbija). Otac ga je adresirao na Klaru, Dejvida i Rut, i rekao: „Samo mali poljubac i zagrljaj.“ U njemu je bila poruka za svakog od nas. Pričao je kako je tamo žetva velika ali je radnika malo (Matej 9:37, 38).

Nedelju dana kasnije nakon povratka u Vankuver otac se srušio na sastanku. Dijagnoza utvrđena nakon toga otkrila je da ima kancerozni tumor na mozgu. Prvog maja 1939. završio je svoj zemaljski put. Imala sam devet meseci a Dejvid je imao skoro pet godina. Naša draga majka koja je takođe imala nebesku nadu ostala je verna Bogu sve do smrti 19. juna 1963.

Ono što je otac mislio o svojoj prednosti da dobru vest nosi u mnoge zemlje lepo je dočarano u jednom pismu koje je poslao mami. On je delimično rekao: „Jehova mi je milostivo dopustio da kao svetlo idem u ove zemlje da nosim poruku o Kraljevstvu. Neka se njegovo sveto ime hvali. Kroz nemoć i nesposobnost i slabost, njegova slava sjaji.“

Sada deca Džordža i Klare Jang, kao i njihova unučad i praunučad takođe služe ljubaznom Bogu Jehovi. Rekli su mi da je otac često citirao Jevrejima 6:10, gde kaže: „Bog nije nepravedan da zaboravi vaše delo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu.“ Mi takođe nismo zaboravili očev rad.

[Slika na 23. strani]

Otac, desno, sa svojom braćom

[Slike na 25. strani]

Otac (stoji) s braćom Vudvortom, Raterfordom i Makmilanom

Ispod: Otac (skroz levo) u grupi s bratom Raselom

[Slike na 26. strani]

Otac i majka

Ispod: Na dan venčanja

[Slika na 27. strani]

S Dejvidom i majkom nekoliko godina nakon očeve smrti