Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Snagu i radost imamo jer prianjamo uz Jehovin put

Snagu i radost imamo jer prianjamo uz Jehovin put

Životna priča

Snagu i radost imamo jer prianjamo uz Jehovin put

ISPRIČAO LUIĐI D. VALENTINO

„To je put, idite njim“, savetuje Jehova (Isaija 30:21). Od svog krštenja, pre 60 godina, cilj mi je bio da sledim ovaj savet. Postavio sam ga još ranije zbog primera mojih roditelja, imigranata iz Italije, koji su se 1921. godine nastanili u Klivlendu (Ohajo, SAD). Tamo su podigli troje dece — mog starijeg brata Majka, mlađu sestru Lidiju i mene.

RODITELJI su ispitivali različite religije, ali su na kraju odustali razočarani. A onda je jednog dana 1932. tata slušao neku radio-emisiju na italijanskom. Emitovali su je Jehovini svedoci i tati se svidelo ono što je čuo. Pisao je za još informacija, pa nas je tako posetio jedan Svedok Italijan iz sedišta Jehovinih svedoka u Bruklinu (Njujork). Nakon živog razgovora koji je trajao do zore roditelji su bili uvereni da su pronašli pravu religiju.

Tata i mama su počeli da posećuju hrišćanske sastanke i svoj dom otvorili za putujuće nadglednike. Iako sam bio još dečak, ovi ljudi su me vodili sa sobom u propovedanje i podstakli me na razmišljanje o punovremenom služenju Jehovi. Jedan od tih posetilaca bio je Keri V. Barber, sada član Vodećeg tela Jehovinih svedoka. Nakon kratkog vremena, februara 1941, krstio sam se u 14. godini, a 1944. sam počeo da služim kao pionir u Klivlendu. Majk i Lidija su takođe pošli na put biblijske istine. Majk je služio Jehovi do svoje smrti, a Lidija je uz svog muža Harolda Vajdnera 28 godina bila u putujućoj službi. Danas služe kao specijalne punovremene sluge.

Zatvor produbljuje moju rešenost da prionem

Početkom 1945. završio sam u Čilikotskom federalnom zatvoru u državi Ohajo, jer sam zbog svoje na Bibliji školovane savesti postupio u skladu sa Isaijom 2:4, gde se govori o prekivanju mačeva u raonike. Jedno vreme su zatvorske vlasti dozvoljavale Svedocima u zatvoru da imaju samo nešto malo od biblijske literature Jehovinih svedoka. Međutim, u pomoć su pritekli Svedoci iz jedne obližnje skupštine. Ponekad bi pobacali nekoliko publikacija po poljima blizu zatvora. Sledećeg jutra su zatvorenici, dok su vođeni na svoja radna mesta, tražili ove publikacije i onda ih nekako unosili u zatvor. U vreme kada sam ja stigao u zatvor bilo je dozvoljeno da imamo više literature. Pa ipak, naučio sam više nego ikada da cenim duhovnu hranu koju Jehova obezbeđuje — to je lekcija koje se još uvek sećam svaki put kad primim novo izdanje Kule stražare ili Probudite se!

Nakon nekog vremena dozvolili su nam da u zatvoru održavamo skupštinske sastanke, ali onima koji nisu bili Svedoci pristup je bio zabranjen. Pa ipak su neki zatvorski službenici i drugi zatvorenici tajno prisustvovali, a nekoliko njih je čak prihvatilo istinu (Dela apostolska 16:30-34). Posete brata A. H. Makmilana bile su izvor neizmerne utehe. Uvek nas je uveravao da vreme koje provodimo u zatvoru nije uzaludno, jer se time pripremamo za naše buduće zadatke. Taj dragi stariji brat dirnuo mi je srce i produbio moju rešenost da hodim Jehovinim putem.

Nalazim saputnika

Drugi svetski rat se završio, kapije zatvora su se otvorile i ja sam ponovo počeo s pionirenjem, s punovremenom službom. Ali 1947. moj otac je umro. Da bih izdržavao porodicu, zaposlio sam se i obučio se i za masera — što je veština koja će mi pomoći tokom teškog perioda s kojim ćemo se moja supruga i ja suočiti nekih 30 godina kasnije. Ali ne idem po redu. Dozvolite mi prvo da vam ispričam o svojoj ženi.

Jednog popodneva 1949. dok sam bio u Dvorani Kraljevstva zazvonio je telefon. Podigao sam slušalicu i čuo neki slatki glas kako kaže: „Zovem se Kristina Genčur. Jehovin svedok sam. Preselila sam se u Klivlend da bih pronašla posao i želim da se priključim nekoj skupštini.“ Naša Dvorana Kraljevstva je bila daleko od mesta gde je ona živela, ali mi se svideo njen glas pa sam je uputio na našu dvoranu i ohrabrio je da dođe te nedelje — na dan kada je trebalo da držim javno predavanje. U nedelju sam prvi stigao u Dvoranu Kraljevstva, ali nepoznata sestra se još nije pojavila. Tokom govora stalno sam gledao prema ulazu, ali niko nije došao. Sledećeg dana sam je pozvao i ona je rekla da su joj još uvek nepoznate autobuske linije. Zato sam se ponudio da se nađemo da joj sve to lepo objasnim.

Saznao sam da su se njeni roditelji, imigranti iz Čehoslovačke, počeli družiti sa Istraživačima Biblije nakon što su pročitali brošuricu Gde su mrtvi? Oni su se krstili 1935. Godine 1938. Kristinin otac je postao sluga grupe (sada je to predsedavajući nadglednik) u skupštini Jehovinih svedoka u Klajmeru (Pensilvanija, SAD), a 1947. Kristina se krstila u svojoj 16. godini. Brzo sam se zaljubio u ovu lepu, duhovno nastrojenu sestru. Venčali smo se 24. juna 1950. i od tada je Kristina moj verni partner, uvek voljna da na prvo mesto stavi interese Božjeg Kraljevstva. Zahvalan sam Jehovi što je ovaj vredan saputnik pristao da svoj život pridruži mom (Poslovice 31:10).

Veliko iznenađenje

Prvog novembra 1951. počeli smo zajedno da pionirimo. Dve godine kasnije, na kongresu u Toledu (Ohajo), braća Hjugo Rimer i Albert Šroder govorili su jednoj grupi pionira zainteresovanoj za misionarsku službu. I mi smo bili među njima. Bili smo ohrabreni da nastavimo s pionirenjem u Klivlendu, ali već sledećeg meseca doživeli smo veliko iznenađenje — stigao je poziv da prisustvujemo 23. razredu Biblijske škole Gilead Watchtower-a, koja je počinjala u februaru 1954!

Dok smo vozili ka školi Gilead, koja je tada bila u Južnom Lansingu (Njujork), Kristina je bila toliko nervozna da mi je non-stop govorila: „Uspori!“ Rekao sam joj: „Kristina, ako još usporim, potpuno ćemo stati.“ Međutim, nakon dolaska brzo smo se osećali lagodno. Brat Natan Nor je poželeo dobrodošlicu našoj grupi studenata i poveo nas u obilazak. Takođe nam je objasnio kako da štedimo vodu i struju, naglašavajući da je štedljivost vrlina kada je reč o staranju za interese Kraljevstva. Taj nam se savet urezao u misli. Još uvek živimo po njemu.

Let za Rio

Uskoro smo diplomirali i 10. decembra 1954. u hladnom Njujorku ukrcali smo se na avion, uzbuđeni što letimo na našu novu dodelu u sunčani Rio de Žaneiro (Brazil). Piter i Bili Karbelo, još jedan par misionara, putovali su s nama. Trebalo je da let traje 24 sata s kratkim prekidima u Portoriku, Venecueli i Belemu u severnom Brazilu. Međutim, zbog problema s motorom, putovanje je trajalo 36 sati dok ispod nas nismo ugledali Rio de Žaneiro. Ali kakav veličanstveni pogled! Svetla grada blistala su poput vatrenih dijamanata na baršunastom tepihu, a mesečeva srebrna svetlost svetlucala je na vodama zaliva Gvanabara.

Nekoliko članova betelske porodice čekalo nas je na aerodromu. Nakon što su nas srdačno pozdravili odvezli su nas u podružnicu, i oko tri sata ujutru sručili smo se u krevet. Nekoliko časova kasnije zvono za buđenje nas je podsetilo da je naš prvi misionarski dan započeo!

Prva lekcija

Uskoro smo naučili jednu važnu lekciju. Jedne večeri bili smo u kući jedne porodice Svedoka. Kada smo hteli da se vratimo u podružnicu domaćin se usprotivio: „Ne, ne možete da odete; pada kiša“, i insistirao je da prenoćimo. „Kiša pada i tamo odakle smo došli“, rekao sam odbacujući njegove reči uz smeh. I onda smo otišli.

Zbog planina oko Rija kišnica brzo naraste i otiče u grad, često prouzrokujući poplave. Uskoro smo gazili kroz vodu duboku do kolena. U blizini podružnice ulice su se pretvorile u besne reke duboke do naših prsa. Bili smo skroz mokri kada smo konačno stigli do Betela. Sledećeg dana Kristina se osećala loše i obolela je od trbušnog tifusa, zbog čega je dugo vremena bila bolešljiva. Bespotrebno je da kažem da je trebalo da kao novi misionari poslušamo savet iskusnih lokalnih Svedoka.

Prvi koraci u misionarskom i putujućem delu

Nakon ovog nezgrapnog starta jedva smo čekali da započnemo s našom službom propovedanja. Čitali smo prezentaciju na portugalskom svakome koga bi sreli i činilo nam se da podjednako napredujemo. Jedan stanar bi rekao Kristini: „Vas razumem, ali ne mogu da razumem njega“, pokazujući na mene. Drugi neki stanar bi rekao meni: „Razumem vas, ali ne nju.“ Ipak, bili smo oduševljeni što smo tokom tih prvih nekoliko nedelja uspostavili više od 100 pretplata na Kulu stražaru. U stvari, nekoliko naših studenata Biblije krstilo se tokom naše prve godine u Brazilu pružajući nam time predukus toga koliko će plodna biti ova misionarska dodela.

Sredinom 1950-ih mnoge skupštine u Brazilu nisu imale redovne posete pokrajinskih nadglednika zbog nedostatka kvalifikovane braće. Zato mi je 1956. dodeljeno pokrajinsko delo u državi Sao Paulo, mada sam još uvek učio jezik i još uvek nisam bio održao javno predavanje na portugalskom.

Pošto prva skupština koju smo posetili nije dve godine imala posetu pokrajinskog nadglednika, svako je imao velika očekivanja od javnog predavanja. Da bih pripremio taj govor isekao sam odlomke iz Kule stražare na portugalskom i prilepio isečke na papir. Te nedelje je Dvorana Kraljevstva bila prepuna. Ljudi su čak sedeli na bini, iščekujući veliki događaj. Počeo sam s govorom, ili bolje rečeno s čitanjem. Povremeno bih digao pogled i na svoje zaprepašćenje video da se niko nije pomerio, čak ni deca. Svi su piljili u mene širom otvorenih očiju. Pomislio sam: „Moj Valentino, kako se tvoj portugalski poboljšao! Ovi ljudi te pažljivo slušaju.“ Godinama kasnije kada sam ponovo posetio tu skupštinu, jedan brat koji je bio na toj prvoj poseti rekao je: „Da li se sećaš tog javnog predavanja koje si držao? Nismo ni reč razumeli.“ Priznao sam da ni ja nisam nešto mnogo razumeo od tog govora.

Te prve godine u pokrajinskom delu često sam čitao Zahariju 4:6. Reči ’ne snagom, nego duhom mojim‘ podsećale su me da je Jehovin duh bio jedini razlog što je delo Kraljevstva napredovalo. I zaista je napredovalo uprkos našim očiglednim ograničenjima.

Izazovi i blagoslovi duž puta

Pokrajinsko delo značilo je prelaziti zemlju tegleći pisaću mašinu, kutije s literaturom, kofere i aktentašne. Kristina je mudro numerisala naš prtljag da ne bi prevideli neki komad dok jurimo iz jednog autobusa u drugi. Nije bilo neuobičajeno da autobusom putujemo 15 sati blatnjavim putevima da bi stigli na sledeće odredište. Ponekad smo bili naročito uzrujani posebno kada bi se dva autobusa mimoilazila na klimavom mostu, prolazeći tako blizu da ni list papira ne bi stao između njih. Takođe smo putovali vozom, brodom i na konju.

Godine 1961. počeli smo da služimo u oblasnom delu, putujući od pokrajine do pokrajine umesto od skupštine do skupštine. Nekoliko večeri nedeljno prikazivali smo filmove od Jehovine organizacije — svaki put na različitim lokacijama. Često smo morali da budemo brzi da bi nadmudrili lokalno sveštenstvo koje je pokušavalo da spreči ove projekcije. U jednom gradu sveštenik je kinjio jednog vlasnika hale kako bi otkazao ugovor koji je napravio s nama. Nakon nekoliko dana potrage našli smo drugo mesto, ali nikome nismo rekli i pozivali smo svakoga na prvobitno mesto. Pre nego što je program počeo, Kristina je otišla do te hale i one koji su želeli da vide film tiho usmerila na novu lokaciju. Te večeri je 150 ljudi videlo film koji je imao odgovarajući naslov Društvo Novog sveta u akciji.

Iako je putujuće delo u izolovanim područjima bilo ponekad zahtevno, ponizna braća koja su živela tamo bila su toliko zahvalna za naše posete i tako gostoljubiva dok su delila svoje skromne domove s nama, da smo uvek zahvaljivali Jehovi što možemo da budemo s njima. Prijateljstvo s njima dovelo je do dirljivih blagoslova za nas (Poslovice 19:17; Agej 2:7). Kako smo onda bili žalosni što su se nakon 21 godine koliko smo služili u Brazilu naši misionarski dani završili!

Tokom krize Jehova nam je pokazao put

Godine 1975. Kristina je bila operisana. Ponovo smo nastavili s putujućim delom ali se Kristinino zdravlje pogoršalo. Izgledalo je da je najbolje da se vratimo u Sjedinjene Države kako bi ona primila lekarsku pomoć. U aprilu 1976. stigli smo na Long Bič u Kaliforniji i ostali s mojom majkom. Nakon što smo u inostranstvu živeli dve decenije, nismo znali baš da se snađemo u trenutnoj situaciji. Počeo sam da se bavim masažom i tako smo se izdržavali. Država Kalifornija je obezbedila Kristini mesto u bolnici, ali je tamo bila svakim danom sve slabija jer su doktori odbili da je leče bez krvi. Očajni, preklinjali smo Jehovu za vođstvo.

Jedno popodne dok sam bio u službi zapazio sam ordinaciju nekog doktora i bez razmišljanja ušao unutra. Iako se doktor spremao da ode kući uveo me je u svoju kancelariju i razgovarali smo dva sata. Zatim je rekao: „Cenim vašu službu kao misionara, i lečiću vašu ženu besplatno i bez transfuzije krvi.“ Nisam mogao da verujem svojim ušima.

Ovaj dobri doktor, za kog se ispostavilo da je ugledni specijalista, prebacio je Kristinu u bolnicu gde je on radio i uz njegovu veštu brigu njeno stanje se brzo popravilo. Kako smo bili zahvalni što nam je Jehova pokazao put tokom tog teškog vremena!

Nove dodele

Pošto je Kristina ojačala služili smo kao pioniri i imali tu radost da pomognemo nekim osobama na Long Biču da postanu Jehovini obožavaoci. Godine 1982. zamoljeni smo da radimo u pokrajinskom delu u Sjedinjenim Državama. Zahvaljivali smo Jehovi svaki dan što nas je ponovo koristio u putujućem delu — službi koju smo voleli. Služili smo u Kaliforniji a zatim u Nju Inglandu, gde je pokrajina uključivala nekoliko portugalskih skupština. Kasnije je obuhvatala i Bermudska ostrva.

Nakon četiri okrepljujuće godine dobili smo novu dodelu. Pozvani smo da služimo kao specijalni pioniri gde mi želimo. Iako smo bili žalosni što napuštamo putujuće delo, bili smo odlučni da se posvetimo našoj novoj dodeli. Ali gde? U putujućem delu sam zapazio da je portugalskoj skupštini u Nju Bedfordu (Masačusets) bila potrebna pomoć — zato smo otišli za Nju Bedford.

Kada smo stigli skupština nam je priredila veliku zabavu u znak dobrodošlice. Koliko smo zbog toga osećali da smo željeni! Zaplakali smo. Jedan mladi par s dvoje male dece ljubazno nas je prihvatio u svoj dom dok ne nađemo stan. Jehova je zaista ovu našu dodelu kao specijalnih pionira blagoslovio iznad naših očekivanja. Od 1986. pomogli smo da četrdesetak osoba u ovom gradu postanu Svedoci. Oni su naša duhovna porodica. Pored toga, radost mi je bila i da posmatram kako petorica lokalne braće sazrevaju u brižne pastire stada. Bilo je to kao da služimo na nekoj plodnoj misionarskoj dodeli.

Kada pogledamo unazad radujemo se što smo služili Jehovi od mladosti i istinu učinili svojim načinom života. Istina, godine i slabost utiču na nas, ali nam radost i snagu još uvek daje to što prianjamo uz Jehovin put.

[Slika na 26. strani]

Po dolasku u Rio de Žaneiro

[Slika na 28. strani]

Naša duhovna porodica u Nju Bedfordu (Masačusets)