Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Mladi koji vole istinu

Mladi koji vole istinu

Mladi koji vole istinu

„KAKO li će mladić put svoj čist da drži?“, pitao je jedan jevrejski psalmista pre više hiljada godina (Psalam 119:9). To pitanje važi i danas jer se mladi suočavaju s različitim problemima u svetu. Promiskuitetan život velikog broja mladih izlaže ih sidi, gde otprilike polovina onih koji su inficirani ovom užasnom bolešću ima između 15 i 24 godine. Zloupotreba droge takođe uzrokuje mnoge probleme koji nekima skrate život. Iskvarena muzika, nasilni i nemoralni filmovi, TV-emisije, video-snimci i pornografija na Internetu imaju razoran uticaj na mlade. Zato pitanje koje je psalmista postavio umnogome zaokuplja pažnju mnogih današnjih roditelja i mladih.

Na pitanje koje je postavio, psalmista je dao ovaj odgovor: „Pazeći na nj po rečima tvojim.“ Naravno, Božja Reč, Biblija, sadrži dobre smernice za mlade i mnogi koji ih slede imaju uspeha u životu (Psalam 119:105). Hajde da razmotrimo neke primere mladih koji vole Boga i koji nastoje da ostanu duhovno jaki u materijalističkom svetu koji teži za zadovoljstvima.

Oni cene roditeljsko vođstvo

Jakob Emanuel je bio punovremeni sluga nekoliko godina pre služenja u meksičkoj podružnici Jehovinih svedoka. On se sa zahvalnošću priseća kako se razvila njegova ljubav prema službi Bogu: „Moji roditelji su najviše uticali, iako su neka iskusna duhovna braća s kojima sam bio prijatelj takođe bila od velike pomoći. Oni su me podstakli da zavolim propovedničko delo. Na blag način su me usmeravali pravim putem; nikad nisam osetio da na mene vrše pritisak.“

David, koji je već nekoliko godina u punovremenoj službi, pamti kako ga je impresioniralo to što su njegovi roditelji počeli da služe kao specijalni pioniri kada su on i njegov brat bili mali. Kada je njegov otac umro, majka je nastavila sa specijalnom pionirskom službom. Ona je brinula o njima pored propovedanja dobre vesti. „Nikad me nisu primoravali da budem pionir“, kaže David, „ali kao porodica smo nalazili toliko zadovoljstva u pionirenju da su me druženje i atmosfera podstakli da to i sam postanem“. Što se tiče važnosti dobrog usmeravanja i brige roditelja, David kaže: „Svake večeri, majka nam je čitala priče iz knjige Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja. a Način na koji nam je čitala, pomogao nam je da zavolimo duhovnu hranu.“

Cenjenje sastanaka

Nekim mladima teško pada posećivanje hrišćanskih sastanaka. Oni prisustvuju jer ih njihovi roditelji vode sa sobom. Međutim, ako nastave da idu na sastanke, s vremenom mogu početi da ih cene. Osmotri primer Alfreda, koji je započeo punovremenu službu kada je imao 11 godina. On priznaje da je, kada je imao oko pet godina, pokušavao da izbegne sastanke zato što mu se spavalo na njima, ali njegovi roditelji mu nisu dozvoljavali da spava tokom sastanaka. On se seća: „Kada sam odrastao, postepeno sam se sve više zanimao za sastanke, posebno kada sam naučio da čitam i pišem jer sam tada počeo da komentarišem svojim rečima.“

Sintija, jedna 17-godišnjakinja koja služi kao opšti pionir, priča kako joj je dobro društvo puno pomoglo da razvije ljubav prema službi Bogu. Ona kaže: „Dobar odnos s braćom i redovno prisustvovanje sastancima pomogli su mi da nemam potrebu za svetskim prijateljima i aktivnostima koje su popularne kod mladih, kao što je odlazak u diskoteku. Slušanje komentara i iskustava na sastancima stvaralo je u meni želju da dam Jehovi sve što imam, a znam da je najbolje što imam moja mladost. Stoga sam odlučila da je koristim u službi za njega.“

Međutim, ona priznaje: „Jedan period pre nego što sam se krstila olako sam propuštala sastanke, koristeći domaći zadatak ili druge školske aktivnosti kao izgovor. Propustila sam nekoliko sastanaka i to je počelo negativno da utiče na moju duhovnost. Počela sam da se družim s jednim dečkom koji nije proučavao Bibliju. Zahvaljujući Jehovi ispravila sam stvari na vreme.“

Lična odluka

Kada je Pablo, mladić koji punovremeno služi Jehovi, upitan šta misli da je ključ za razvijanje ljubavi prema istini iz Božje Reči, on je rekao: „Mislim da postoje dve stvari: redovan lični studij i revnost u propovedanju. Zahvalan sam mojim roditeljima što su me poučili istini o Jehovi i smatram da je to najbolja stvar koju su mi mogli dati. Međutim, moram da budem lično siguran u to zašto volim Jehovu. Zbog toga je neophodno da znam ’širinu i dubinu‘ biblijske istine. Jedino ćemo na taj način osetiti čežnju za Jehovinom Rečju, koja stvara ’oganj‘ u nama i tera nas da drugima govorimo o njoj. Ta revnost u propovedanju održaće naše cenjenje za istinu živim“ (Efešanima 3:18; Jeremija 20:9).

Jakob Emanuel, koji je ranije spomenut, takođe se priseća da je važno da osoba lično izabere da služi Jehovi. On kaže da njegovi roditelji nikada nisu insistirali da se on krsti. „Smatram da je to najbolji način jer vidim dobre rezultate. Na primer, neki mladi s kojima sam se mnogo družio odlučili su da se zajedno krste. Iako je to lepo, primetio sam da su neki to učinili na emocionalnoj osnovi i kratko posle toga njihova revnost u aktivnostima Kraljevstva je oslabila. Na mene roditelji nisu vršili pritisak da se predam Jehovi. To je bila moja lična odluka.“

Uloga skupštine

Neki mladi su sami, bez pomoći svojih roditelja upoznali istinu iz Božje Reči. Sigurno je pod takvim okolnostima izazov učiti da se čini ono što je ispravno i ustrajati u tome.

Noe se priseća koliko mu je istina donela koristi. Bio je sklon gnevu i nasilju još od vrlo ranog uzrasta. Kada je sa 14 godina počeo da proučava Bibliju, njegova narav se počela poboljšavati, za šta su njegovi roditelji, koji tada nisu bili zainteresovani za Bibliju, bili veoma zahvalni. Kako je duhovno napredovao, želeo je da svoj život još potpunije posveti služenju Bogu. Sada je u punovremenoj službi.

Na sličan način, Aleksandro je počeo da se interesuje za hrišćansku istinu kada je bio veoma mlad, čak iako njegovi roditelji za to nisu bili zainteresovani. Izražavajući svoje cenjenje za istinu, on kaže: „Ja sam odgajan u jednom tradicionalnom katoličkom domu. Ali, moja sklonost ka komunističkom ateizmu je porasla budući da crkva nije odgovorila na pitanja koja su me uznemiravala od vrlo ranog uzrasta. Jehovina organizacija mi je pomogla da steknem spoznanje o Bogu. Ona je doslovno spasla moj život, jer da nisam proučavao Bibliju verovatno bih bio uvučen u nemoral, alkoholizam ili zloupotrebu droge. Možda bih čak postao član neke revolucionarne grupe, što bi imalo ozbiljne posledice.“

Kako neka mlada osoba može da istraje u potrazi za istinom i da ostane u njoj bez podrške svojih roditelja? Očigledno da starešine i drugi u skupštini igraju veoma važnu ulogu. Noe se priseća: „Nikad se nisam osećao usamljeno jer mi je Jehova bio veoma blizak. Takođe sam imao podršku mnoge drage braće i sestara koji su postali moji duhovni očevi, majke i braća.“ On sada služi u Betelu i koristi svoje vreme u službi Bogu. Aleksandro takođe kaže: „Nešto za šta ću uvek biti zahvalan je to što sam bio u skupštini gde su starešine s puno ljubavi pokazivali zanimanje za mene. Posebno sam zahvalan za to jer su me sa 16 godina, kada sam počeo da proučavam Bibliju, mučile brige uobičajene za mlade. Porodice u skupštini me nikada nisu napustile. Uvek je bio neko ko me je gostoljubivo prihvatio i podelio sa mnom ne samo svoj dom i hranu već takođe i svoje srce.“ Aleksandro je sada već preko 13 godina u punovremenoj službi.

Neki misle da je religija samo za starije. Međutim, mnogi mladi su u ranim godinama upoznali biblijsku istinu, zavoleli Jehovu i ostaju mu verni. Na ove mlade mogu se primeniti Davidove reči zapisane u Psalmu 110:3: „U dan rata tvoga narod tvoj je spreman za te. Ukrašena svetošću, kao rosa iz zorina krila, mladost tvoja ka tebi prilazi.“

Za mlade je izazov da upoznaju istinu i ostanu u njoj. Kakva je samo radost videti da mnogi ostaju veoma blizu Jehovine organizacije, redovno prisustvuju sastancima i vredno proučavaju Bibliju. Čineći to oni razvijaju istinsku ljubav prema Božjoj Reči i njegovoj službi! (Psalam 119:15, 16).

[Fusnota]

a Objavili Jehovini svedoci 1958; više se ne štampa.