Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Satana — mit ili stvarna zla osoba?

Satana — mit ili stvarna zla osoba?

Satana — mit ili stvarna zla osoba?

JOŠ od najranijih vremena poreklo zla pobuđuje interesovanje osoba koje razmišljaju. A Dictionary of the Bible, od Džejmsa Hejstingsa, navodi: „Još od kada je čovek postao svestan svog postojanja, suočavao se sa silama koje nije mogao da kontroliše i koje su imale poguban i štetan uticaj.“ To isto delo takođe kaže: „Rano čovečanstvo je instinktivno tražilo uzroke, te je prirodne sile i druge manifestacije prikazivalo kao osobe.“

Prema istoričarima, verovanje u demone i zle duhove bilo je zastupljeno još u najranijoj istoriji Mesopotamije. Drevni Vavilonci su verovali da je podzemnim svetom, to jest „zemljom iz koje nema povratka“ vladao Nergal, okrutno božanstvo poznato kao „onaj koji spaljuje“. Takođe su se plašili demona, koje su pokušavali da umire nekom vrstom bajanja. U egipatskoj mitologiji, Set je bio bog zla koji je „predstavljen sa obeležjima čudne zveri koja ima usku, savijenu njušku, uspravne, uglaste uši i ukrućen, račvast rep“ (Larousse Encyclopedia of Mythology).

Premda su Grci i Rimljani imali i dobra i zlobna božanstva, nisu imali nijednog boga koji je bio izrazito zao u odnosu na ostale. Njihovi filozofi su naučavali da postoje dva suprotna principa. Prema Empedoklu, ti principi su bili ljubav i nesloga. Prema Platonu, svet je imao dve „duše“, jednu koja prouzrokuje dobro i drugu koja prouzrokuje zlo. U svojoj knjizi Le Diable, Žorž Minoaz navodi da „klasična [grčko-rimska] paganska religija nije znala ni za kakvog Đavola“.

U Iranu je, prema zoroastrizmu, vrhovno božanstvo Ahura Mazda, ili Ormazd, stvorilo Angru Majnju, to jest Arimana, koji je izabrao da čini zlo i tako postao destruktivna duhovna osoba, ili Uništavalac.

U judaizmu se Satana na jednostavan način predstavlja kao Božji neprijatelj koji je prouzrokovao greh. Ali posle mnogo vekova, tu predstavu su iskvarile paganske ideje. Encyclopaedia Judaica navodi: „Velika promena se desila... poslednjih vekova pre n. e. U tom periodu je [jevrejska] religija... prisvojila mnoga svojstva dualističkog sistema u kom se Bogu i silama dobra i istine suprotstavljaju moćne sile zla i obmane na nebu i na zemlji. Izgleda da se to dogodilo pod uticajem persijske religije.“ The Concise Jewish Encyclopedia kaže: „Od demona se moglo zaštititi poslušnošću zapovestima i korišćenjem amajlija.“

Teologija otpadničkog hrišćanstva

Baš kao što je judaizam prisvojio nebiblijske koncepcije u vezi sa Satanom i demonima, tako je i otpadničko hrišćanstvo detaljno razradilo nebiblijske ideje. The Anchor Bible Dictionary navodi: „Jedna od ekstremnijih drevnih teoloških ideja jeste ta da je Bog otkupio svoj narod time što je platio Satani da ih oslobodi.“ Tu ideju je izneo Irinej (drugi vek n. e.). Kasnije ju je razvio Origen (treći vek n. e.) koji je tvrdio da je „đavo stekao zakonsko pravo na ljude“ i koji je smatrao da je „smrt Hristova... otkupnina koja je plaćena Đavolu“ (History of Dogma, od Adolfa Harnaka).

Prema delu The Catholic Encyclopedia, „oko hiljadu godina [ideja da je otkupnina plaćena Đavolu] igrala je značajnu ulogu u istoriji teologije“ i ostala je deo crkvenog verovanja. Drugi crkveni oci, uključujući i Avgustina (četvrti i peti vek n. e.), prihvatili su tu ideju da je otkupnina bila plaćena Satani. Na kraju su u 12. veku n. e., katolički teolozi Anselm i Abilar došli do zaključka da Hristova otkupnina nije bila plaćena Đavolu već Bogu.

Srednjovekovna sujeverja

Iako se na većini katoličkih sabora nije pominjala tema o Satani, na Četvrtom luteranskom saboru 1215. n. e. bila je iznesena „svečana objava vere“, kako ju je nazvala New Catholic Encyclopedia. Kanon broj 1 glasi: „Đavola i druge demone je Bog prvobitno stvorio kao dobre, ali su oni sami postali zli.“ U njoj još stoji da oni uporno nastoje da iskušavaju ljude. Naročito tim mišljenjem su bili opsednuti mnogi ljudi u srednjem veku. Satana je bio iza svega što je izgledalo neuobičajeno, kao što je neka neobjašnjiva bolest, iznenadna smrt ili loši prinosi. Papa Grgur IX je 1233. n. e. izdao nekoliko bula protiv jeretika, među koje su spadali i Luciferanci, navodni obožavaoci Đavola.

Verovanje da Đavo i njegovi demoni mogu da opsednu ljude ubrzo je izazvalo opštu paranoju — histeričan strah od magije i vračanja. Od 13. do 17. veka, strah od veštica naglo se proširio po Evropi i preko evropskih kolonista je došao do Severne Amerike. Čak su i protestantski reformatori Martin Luter i Žan Kalvin odobravali lov na veštice. U Evropi su se suđenja vešticama zasnivala na čistim glasinama ili zlobnim optužbama i sprovodila ih je i Inkvizicija i svetovni sudovi. Obično se putem mučenja iznuđivalo priznavanje „krivice“.

Oni za koje se utvrdilo da su krivi mogli su biti osuđeni na smrt spaljivanjem ili, u Engleskoj i Škotskoj, vešanjem. Što se tiče broja žrtava, The World Book Encyclopedia navodi: „Prema nekim istoričarima, od 1484. do 1782, hrišćanske crkve su zbog vračanja ubile oko 300 000 žena.“ Ako je Satana bio iza ovih srednjovekovnih tragedija, ko je bio njegovo oruđe — te žrtve ili njihovi fanatični religiozni progonitelji?

Današnje verovanje odnosno neverovanje

U 18. veku je došlo do procvata racionalnog razmišljanja poznatog kao prosvećenost. Encyclopædia Britannica navodi: „Filozofija i teologija u doba prosvećenosti nastojale su da izbace đavola iz hrišćanske svesti kao nešto što je proizvod mitološke fantazije srednjeg veka.“ Rimokatolička crkva je reagovala na to time što je na Prvom vatikanskom saboru (1869-70) potvrdila svoje verovanje u Satanu Đavola i ponovila to, prilično bojažljivo, na Drugom vatikanskom saboru (1962-65).

Zvanično, kako New Catholic Encyclopedia priznaje, „Crkva se obavezala na verovanje u anđele i demone“. Međutim, francuski rečnik katolicizma Théo priznaje da „mnogi hrišćani danas ne smatraju da je đavo odgovoran za zlo u svetu“. Nedavnih godina, katolički teolozi hodaju po tankoj žici, nesigurno balansirajući između zvanične katoličke doktrine i savremenog mišljenja. „Liberalna hrišćanska teologija“, kaže Encyclopædia Britannica, „nastoji da ono što Biblija kaže o Satani smatra ’slikovitim jezikom‘ koji ne treba shvatiti doslovno, već kao pokušaj da se na mitološki način izrazi realnost i obim zla u univerzumu.“ Što se tiče protestanata, ista enciklopedija navodi: „Današnji liberalni protestantizam teži ka tome da porekne potrebu za verovanjem u đavola kao osobu.“ Ali da li bi pravi hrišćani trebalo da shvate ono što Biblija kaže o Satani kao puki „slikoviti jezik“?

Šta kaže Sveto pismo

Što se tiče porekla zla, ljudska filozofija i teologija ne nude bolje objašnjenje od onog koje daje Biblija. Ono što Biblija kaže o Satani bitno je da bi se razumelo poreklo zla i ljudske patnje, kao i to zašto je svake godine sve više nasilja kakvo se ne može ni zamisliti.

Neko može da pita: ’Ako je Bog Stvoritelj koji je dobar i pun ljubavi, kako je mogao stvoriti tako zlo duhovno stvorenje kao što je Satana?‘ Biblija govori da su sva dela Jehove Boga savršena i sva njegova inteligentna stvorenja obdarena slobodnom voljom (Ponovljeni zakoni 30:19; 32:4; Isus Navin 24:15; 1. Kraljevima 18:21). Prema tome, mora da je duhovna osoba koja je postala Satana bila stvorena kao savršena i mora da je odstupila od puta istine i pravednosti tako što je to namerno izabrala (Jovan 8:44; Jakov 1:14, 15).

Satanina pobuna je u mnogo čemu slična pobuni ’kralja tirskog‘ koji je poetski opisan kao „sasvim lep“ i ’savršen na putevima svojim od dana od kada se rodi, dokle se bezakonje ne nađe na njemu‘ (Jezekilj 28:11-19). Satana nije osporio Jehovinu vrhovnu vlast, niti to da je on Stvoritelj. Kako bi i mogao, kad ga je Bog stvorio? Međutim, Satana je doveo u pitanje način na koji Jehova ispoljava svoj suverenitet. U Edenskom vrtu, Satana je aludirao na to da je Bog prvom ljudskom paru uskratio nešto na šta su imali pravo i od čega je zavisila njihova dobrobit (Postanje 3:1-5). Uspeo je da navede Adama i Evu na pobunu protiv Jehovinog pravednog suvereniteta, i tako je naneo greh i smrt na njihovo potomstvo (Postanje 3:6-19; Rimljanima 5:12). Tako Biblija pokazuje da je Satana glavni uzročnik ljudske patnje.

Pre Potopa, još neki anđeli su se pridružili Satani u njegovoj pobuni. Oni su se materijalizovali u ljudska tela da bi zadovoljili svoju požudu za seksualnim zadovoljstvima s ljudskim kćerima (Postanje 6:1-4). Za vreme Potopa, ovi otpali anđeli su se vratili u duhovno područje, ali ne na svoj „prvobitni položaj“ s Bogom na nebu (Juda 6). Bili su poniženi tako što su bačeni u stanje guste duhovne tame (1. Petrova 3:19, 20; 2. Petrova 2:4). Postali su demoni, koji više ne služe pod Jehovinim suverenitetom, već žive u podložnosti Satani. Premda po svemu sudeći ne mogu da se ponovo materijalizuju, demoni još uvek mogu da vrše veliki uticaj na umove i živote ljudi, i oni su nesumnjivo odgovorni za većinu nasilja koje danas vidimo (Matej 12:43-45; Luka 8:27-33).

Blizu je kraj Sataninoj vladavini

Očigledno je da u današnjem svetu deluju zle sile. Apostol Jovan je napisao: „Celi svet leži u vlasti zloga“ (1. Jovanova 5:19).

Međutim, ispunjenje biblijskih proročanstava pokazuje da Đavo prouzrokuje sve više nevolja jer zna da ima još samo „malo vremena“ da hara po zemlji dok mu ne bude onemogućeno da deluje (Otkrivenje 12:7-12; 20:1-3). Nakon kraja Satanine vladavine dolazi novi svet u kome „više neće biti“ suza, smrti niti bola. Tada će se Božja volja vršiti „kako na nebu tako i na zemlji“ (Otkrivenje 21:1-4; Matej 6:10).

[Slike na 4. strani]

Vavilonci su verovali u zlo božanstvo Nergala (skroz levo); Platon (levo) je verovao u postojanje dve suprotne „duše“

[Izvori]

Cilindar: Musée du Louvre, Paris; Plato: National Archaeological Museum, Athens, Greece

[Slike na 5. strani]

Irinej, Origen i Avgustin su naučavali da je otkupnina bila plaćena Đavolu

[Izvori]

Origen: Culver Pictures; Augustine: Iz knjige Great Men and Famous Women

[Slika na 6. strani]

Strah od veštica je vodio do pogubljenja na stotine hiljada osoba

[Izvor]

Iz knjige Bildersaal deutscher Geschichte