Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Bio sam zadovoljan onim što sam imao

Bio sam zadovoljan onim što sam imao

Životna priča

Bio sam zadovoljan onim što sam imao

ISPRIČAO BENDŽAMIN IKEČUKVU OSUEKE

Ubrzo pošto sam započeo s punovremenom službom, otišao sam da posetim roditelje. Čim me je ugledao, otac me je zgrabio za košulju i počeo da viče: „Lopove!“ Dohvatio je mačetu i udario me pljosnatom stranom sečiva. Seljani su čuli buku i okupili se oko naše kuće. Šta sam to ukrao? Dozvolite mi da objasnim.

RODIO sam se 1930. godine u selu Umuarijam, na jugoistoku Nigerije, kao najstariji od sedmoro dece. Najstarija od mojih sestara umrla je kada je imala 13 godina. Roditelji su bili članovi Anglikanske crkve. Otac se bavio poljoprivredom, a majka sitnom trgovinom. Pešice je išla do pijace, koja je od našeg sela bila udaljena oko 30 kilometara, da bi kupila kantu palminog ulja i vraćala se kasno istog dana. Onda bi rano idućeg jutra pešačila do jedne železničke stanice, koja je bila udaljena oko 40 kilometara, da bi prodala to ulje. Ako bi nešto zaradila, obično ne više od 15 američkih centi, kupila bi namirnice za porodicu i vratila se istog dana. To je radila petnaestak godina, sve do svoje smrti 1950. godine.

Sa školovanjem sam započeo u seoskoj školi koja je bila pod nadzorom Anglikanske crkve. Međutim, da bih završio osnovnu školu, trebalo je da živim u iznajmljenom stanu oko 35 kilometara daleko od naše kuće. Pošto roditelji nisu imali novca da mi obezbede daljnje školovanje, počeo sam da tražim posao. U početku sam radio u Lagosu, na zapadu Nigerije, kao sluga kod jednog čoveka koji je radio na železnici, a onda u Kaduni na severu Nigerije kod jednog državnog službenika. U Beninu, gradu koji se nalazi u centralnom delu zapadne Nigerije, radio sam kao službenik kod jednog advokata, a kasnije sam radio u pilani. Odatle sam 1953. otišao u Kamerun kod jednog rođaka koji mi je pomogao da se zaposlim na plantaži kaučuka. Mesečno sam zarađivao oko devet američkih dolara. Radio sam samo niže poslove, ali bio sam zadovoljan dokle god sam imao šta da jedem.

Siromašan čovek mi je dao bogatstvo

Moj kolega Silvanus Okemiri bio je Jehovin svedok. Dok smo sekli travu i stavljali zaštitni omotač oko drveća iz kog se dobijao kaučuk, on je koristio svaku priliku da sa mnom razgovara o Bibliji. Premda sam ga slušao, sve je ostalo samo na tome. Pa ipak, kada je moj rođak saznao da sam u kontaktu sa Svedocima, uradio je sve što je mogao da bi me odvratio od njih. Upozorio me je: „Bendži, nemoj da ideš kod gospodina Okemirija. On je Jehovin čovek i siromašan je. Svako ko se druži s njim postaće isti kao on.“

Početkom 1954. godine vratio sam se kući zato što više nisam mogao da podnesem teške uslove u kojima sam radio. U to vreme, Anglikanska crkva je imala mnogo stroža moralna merila. Bio sam poučen da prezirem nemoral. Međutim, vrlo brzo sam postao ogorčen zbog licemerstva koje je vladalo među ljudima koji su išli u crkvu. Premda su na sav glas tvrdili da poštuju biblijska merila, njihov život je govorio nešto sasvim drugo (Matej 15:8). O tome sam više puta razgovarao sa svojim ocem, što je dovelo do veoma zategnutih odnosa među nama. Jedne noći sam jednostavno otišao od kuće.

Otišao sam u Omobu, jedan mali železnički grad. Tamo sam ponovo došao u kontakt s Jehovinim svedocima. Prisila Isioča, koju sam poznavao još iz mog sela, dala mi je brošurice „Ova dobra vest o kraljevstvu“ i Nakon Armagedona — Božji novi svet. a Prosto sam ih gutao dok sam čitao i postao sam uveren da sam pronašao istinu. U mojoj crkvi nismo proučavali Bibliju; koncentrisali smo se samo na ljudske tradicije. Međutim, u literaturi Svedoka Biblija je često bila citirana.

Za nešto manje od mesec dana, upitao sam brata i sestru Isioča kojim danom idu u svoju crkvu. Na prvom sastanku Jehovinih svedoka ništa nisam razumeo. Studijski članak iz Kule stražare bio je o napadu ’Goga od Magoga‘, koji se pominje u proročanskoj knjizi Jezekilja (Jezekilj 38:1, 2). Mnogi izrazi su mi bili strani, ali na mene je snažan utisak ostavila srdačna dobrodošlica koja mi je izražena i zato sam odlučio da ponovo dođem iduće nedelje. Na tom drugom sastanku sam čuo za propovedanje. Zato sam upitao Prisilu kada oni idu da propovedaju. Treće nedelje sam im se pridružio noseći jednu malu Bibliju. Nisam imao ni torbu za službu niti bilo kakvu biblijsku literaturu. I pored svega toga, postao sam objavitelj Kraljevstva i na kraju tog meseca sam predao izveštaj!

Niko nije proučavao Bibliju sa mnom, ali svaki put kad bih posetio porodicu Isioča, upijao sam reči vere i ohrabrenja iz Pisma i dobio nešto biblijske literature. Na Oblasnom kongresu koji je održan u Abi 11. decembra 1954. simbolizovao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Rođak kod kog sam živeo i radio kao šegrt više nije hteo da mi daje hranu i da me uči. Čak nije hteo da mi plati ni jednu jedinu paru za sve vreme koje sam radio kod njega. I pored toga nisam bio ljut. Najvažnije mi je bilo što imam dobar odnos s Bogom. To mi je pružalo utehu i unutrašnji mir. Svedoci iz mesta gde sam živeo pritekli su mi u pomoć. Bračni par Isioča mi je dao hranu, a drugi su mi pozajmili novac da bih počeo da se bavim sitnom trgovinom. Sredinom 1955. kupio sam polovan bicikl, a u martu 1956. postao sam opšti pionir. Ubrzo posle toga sam uspeo da vratim sav novac koji sam dugovao. Trgovina mi je donosila veoma malu zaradu, ali mogao sam da se izdržavam. Bilo mi je sasvim dovoljno ono što mi je Jehova pružao.

„Ukrao“ sam braću i sestre

Kada sam se osamostalio, prvo što sam želeo da uradim bilo je da pomognem svojoj braći i sestrama u duhovnom pogledu. Otac je imao predrasude. Bio je izuzetno podozriv i zato se protivio kad sam postao Svedok. Kako sam onda mogao da pomognem braći i sestrama da upoznaju biblijsku istinu? Ponudio sam se da izdržavam mlađeg brata Ernesta, tako da mu je otac dozvolio da živi sa mnom. Ernest je ubrzo prihvatio istinu i krstio se 1956. To što se Ernest promenio navelo je oca da se još više protivi. Međutim, i moja sestra, koja je već bila udata, upoznala je istinu zajedno sa svojim mužem. Kada sam upitao da li bi druga sestra, Felisija, mogla da bude kod mene na raspustu, otac je nerado pristao. Uskoro je i ona postala Jehovin svedok.

Godine 1959, otišao sam kod oca da bih treću sestru, Bernis, odveo da bude zajedno sa Ernestom. Tom prilikom me je napao, optužujući me da mu kradem decu. Nije shvatio da su oni sami odlučili da služe Jehovi. Otac se zakleo da nikada neće pustiti Bernis da pođe sa mnom. Međutim, Jehovina ruka nije bila kratka i Bernis je već iduće godine došla da provede raspust sa Ernestom. Kao i druge sestre, i ona je prihvatila istinu i krstila se.

„Naučio sam tajnu“

U septembru 1957. počeo sam da služim kao specijalni pionir i u delu propovedanja sam svakog meseca provodio oko 150 sati. Moj partner Sandi Irogbelači i ja služili smo na ogromnom području grada Akpunaabua u pokrajini Eče. Na prvom Pokrajinskom sastanku kojem smo prisustvovali, nakon što smo stigli na tu dodelu, iz naše grupe se krstilo 13 osoba. Rečima se ne može opisati kako se osećamo sada kada vidimo da u tom području ima 20 skupština!

Godine 1958, upoznao sam Kristijanu Azuike, sestru koja je služila kao opšti pionir u skupštini Aba-istok. Divio sam se njenoj revnosti i venčali smo se u decembru te godine. Početkom 1959. bio sam imenovan za putujućeg nadglednika, i posećivao sam i hrabrio skupštine naše duhovne braće. Od tada pa do 1972. godine, moja supruga i ja smo posetili gotovo sve skupštine u istočnom delu Nigerije i u centralnom delu zapadne Nigerije.

Skupštine su bile dosta udaljene jedna od druge a glavno prevozno sredstvo koje smo koristili bio je bicikl. Kada smo služili u skupštinama u velikim gradovima, braća bi unajmila taksi da nas preveze do sledeće skupštine. Dešavalo se da budemo smešteni u sobe sa zemljanim podom i bez tavanice. Spavali smo na krevetima od palminih grana. Na nekim krevetima je umesto madraca bila prostrta trava preko koje je bila stavljena prostirka, a na nekima nije bilo ni takvog madraca. Nije nam predstavljalo problem to što smo dobijali malo hrane i što ponekad hrana nije bila baš kvalitetna. Pošto smo već ranije naučili da budemo zadovoljni i kada imamo malo, uživali smo u svakoj hrani koju smo dobijali a našim domaćinima je bilo veoma drago zbog toga. U to vreme u nekim gradovima nije bilo struje i zato smo sa sobom uvek nosili petrolejsku lampu. Međutim, uprkos teškoćama, doživeli smo mnogo prijatnih trenutaka dok smo sarađivali s tim skupštinama.

Tokom tih godina razumeli smo koliko je važan sledeći savet apostola Pavla: „Kad imamo hranu, odeću i zaklon, budimo zadovoljni time“ (1. Timoteju 6:8). Pavle je u nevoljama naučio jednu tajnu koja mu je pomogla da ostane zadovoljan. O kakvoj je tajni reč? On je objasnio: „Zaista znam šta znači imati malo, zaista znam šta znači imati obilje. U svemu i u svim okolnostima naučio sam tajnu i kako da budem sit i kako da gladujem, i kako da imam obilje i kako da trpim oskudicu.“ I mi smo naučili tu tajnu. Pavle je još dodao: „Za sve imam snage uz pomoć onoga [Boga] koji mi daje moć“ (Filipljanima 4:12, 13). Ova izjava se u našem slučaju pokazala i te kako tačnom! Bili smo blagoslovljeni zadovoljstvom, potpunim učešćem u izgrađujućim hrišćanskim aktivnostima i unutrašnjim mirom.

U putujućoj službi kao porodica

Krajem 1959. rodio nam se prvi sin Džoel, a 1962. dobili smo još jednog sina Samjuela. Kristijana i ja smo nastavili s putujućom službom, posećujući skupštine zajedno s naša dva sina. Godine 1967, u Nigeriji je izbio građanski rat. Škole su bile zatvorene zbog neprestanih vazdušnih napada. Moja supruga je pre nego što mi se pridružila u putujućoj službi radila kao učiteljica, tako da je tokom rata decu poučavala kod kuće. Samjuel je već sa šest godina znao da čita i piše. Kada je nakon rata krenuo u školu, bio je dva razreda ispred svojih vršnjaka.

Tada nismo bili potpuno svesni s kakvim ćemo se sve teškoćama suočiti dok istovremeno budemo podizali decu i učestvovali u putujućoj službi. Međutim, godine 1972. bili smo dodeljeni da služimo kao specijalni pioniri, što se za nas pokazalo veoma korisnim. To nam je omogućilo da budemo na jednom mestu i da se potpuno usredsredimo na duhovnost naše porodice. Vrlo rano smo počeli da poučavamo svoje sinove koliko je vredno biti zadovoljan onim što nam Bog pruža. Samjuel se krstio 1973, a Džoel je te iste godine postao opšti pionir. Obojica su se oženila dobrim hrišćankama i sada i oni podižu svoju porodicu u istini.

Beda građanskog rata

Kada je izbio građanski rat, služio sam s porodicom kao pokrajinski nadglednik u Oniči. Taj rat nas je još više uverio u činjenicu da je beskorisno sakupljati materijalne stvari i polagati nade u njih. Viđao sam kako ljudi na ulicama ostavljaju vredne stvari i beže da bi spasli život.

Kada je rat postao još žešći, svi sposobni muškarci su bili regrutovani. Mnoga braća koja su to odbila bila su mučena. Nismo mogli slobodno da se krećemo. Nestašice hrane su izazvale veliku pometnju u zemlji. Cena pola kilograma kasave skočila je sa 7 američkih centi na 14 dolara, a cena šoljice soli sa 8 na 42 dolara. Mleka, putera i šećera nije ni bilo. Da bismo preživeli, mleli smo nezrelu papaju i mešali je s malo brašna od kasave. Jeli smo i skakavce, koru od kasave, lišće hibiskusa, jednu vrstu trske — bilo kakvo lišće do kog smo mogli doći. Meso je predstavljalo luksuz, tako da sam za decu hvatao guštere. I pored svega toga, koliko god da je situacija bila teška, Jehova se uvek brinuo o nama.

Međutim, još je opasnija bila duhovna oskudica koju je ovaj rat prouzrokovao. Većina braće je pobegla iz ratom zahvaćenog područja u džunglu ili u druga sela, i tada su izgubili većinu, ako ne i sve biblijske publikacije koje su imali. Sem toga, blokade koje su napravile vladine trupe onemogućile su da nova biblijska literatura dospe na teritoriju Bijafre. Iako je većina skupština pokušavala da održava sastanke, duhovnost braće je trpela zato što uputstva iz podružnice nisu mogla da dopru do njih.

Borba protiv duhovne gladi

Putujući nadglednici su i dalje davali sve od sebe da posete svaku skupštinu. Mnoga braća su pobegla iz gradova te sam ih tražio gde god sam mislio da ih mogu naći. Jednom prilikom sam se pobrinuo da moja supruga i deca budu na sigurnom, a ja sam šest nedelja bio odsutan od kuće, odlazeći u sela i džunglu u potrazi za braćom.

Dok sam služio u skupštini Ogbunka, čuo sam da oko grada Isuočija, u oblasti Okigve, ima mnogo braće. Zamolio sam da se toj braći prenese poruka da se sakupe na jednoj plantaži indijskog oraha koja se nalazila u selu Umuaku. Jedan stariji brat i ja biciklima smo prešli oko 15 kilometara do te plantaže i tamo nas je sačekalo oko 200 Svedoka, uključujući žene i decu. Uz pomoć jedne sestre koja je bila pionir, pronašao sam još jednu grupu od oko stotinu Svedoka, koji su utočište našli u džungli u oblasti Lomara.

Lorens Ugvuegbu je bio jedan od nekoliko hrabre braće koja su živela u ratom opustošenom gradu Overiju. On mi je rekao da oko Ohadžija ima mnogo Svedoka. Ta braća se nisu mogla slobodno kretati jer je vojska zauzela to područje. Nas dvojica smo biciklima otišli tamo pod okriljem mraka i u ograđenom dvorištu jednog brata održali sastanak sa oko 120 Svedoka. Tu priliku smo iskoristili i da posetimo još neku braću koja su bila u skrovištima.

Brat Ajzak Nvagvu je rizikovao svoj život da bi mi pomogao da pronađem još braće koja su bila raseljena. Kanuom me je prevezao s jedne obale reke Otamiri na drugu da bih posetio više od 150 Svedoka koji su se okupili u selu Egbu-Eče. Jedan tamošnji brat je oduševljeno rekao: „Ovo je najlepši dan u mom životu! Nisam ni pomislio da ću doživeti da ponovo vidim pokrajinskog nadglednika. Sad, ako se i desi da umrem u ovom ratu, barem sam to doživeo.“

Bio sam u opasnosti da me neko prisilno regrutuje, ali neprestano sam osećao da me Jehova štiti. Jednog poslepodneva sam se posle sastanka sa oko 250 braće vraćao na svoje prenoćište, i jedna grupa komandosa me je zaustavila na barikadi. Upitali su me: „Zašto se nisi priključio vojsci?“ Objasnio sam im da sam misionar koji propoveda Božje Kraljevstvo. Shvatio sam da su rešili da me uhapse. Nakon što sam se brzo pomolio u sebi, rekao sam njihovom zapovedniku: „Molim vas pustite me.“ Na moje iznenađenje, on je odgovorio: „Hoćeš da kažeš da treba da te pustimo?“ „Da“, odgovorio sam, „pustite me.“ On je rekao: „Slobodan si.“ Niko od vojnika nije prozborio ni reči (Psalam 65:2, 3).

Skromnost donosi još blagoslova

Nastavio sam da služim u pokrajinskom delu i posle rata koji se završio 1970. godine. Imao sam prednost da pomognem oko reorganizovanja skupština. Zatim smo Kristijana i ja služili kao specijalni pioniri sve do 1976. kada sam ponovo bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. Sredinom te godine imenovan sam za oblasnog nadglednika. Sedam godina kasnije, moja supruga i ja smo bili pozvani da služimo u nigerijskoj podružnici Jehovinih svedoka, gde i sada živimo. Sada kad smo tu u podružnici, uvek se obradujemo kada se ponovo vidimo s braćom i sestrama s kojima smo bili za vreme građanskog rata i u drugim prilikama, s braćom koja i dalje verno služe Jehovi.

Kristijana mi je tokom godina pružala divnu podršku i bila mi je lojalan drug. To što je pozitivna i odlučna, uprkos tome što se još od 1978. bori sa zdravstvenim problemima, mnogo mi pomaže da izvršavam sve dužnosti koje imam. Ustanovili smo da su istinite sledeće psalmistine reči: „Jehova će ga bolna na odru krepiti“ (Psalam 41:4).

Kada se osvrnem na sve ove godine ispunjene teokratskim aktivnostima, ne mogu a da ne budem zahvalan Jehovi za sve njegove divne blagoslove. Uvek sam bio zadovoljan onim što mi je pružao i zbog toga stvarno mogu da kažem da sam istinski srećan. Jedan blagoslov koji se ni sa čim ne može uporediti jeste radost koju mi donosi to što vidim kako moja rođena braća i sestre i moja deca i njihove porodice zajedno sa mnom i mojom suprugom služe Jehovi. Jehova mi je pružio ispunjen i smisaon život. Nijedna želja mi nije ostala neispunjena.

[Fusnota]

a Objavili Jehovini svedoci. Više se ne štampa.

[Okvir na 27. strani]

Pravovremene okolnosti koje su doprinele da se pomogne braći

Neprijateljstvo koje je sredinom 1960-ih postojalo između etničkih grupa sa severa i istoka Nigerije vodilo je do nemira, pobuna, bezakonja i etničkog nasilja. Ovi događaji su stvarali mnogo problema Jehovinim svedocima, koji su bili odlučni da u svemu tome ostanu potpuno neutralni. Dvadesetak njih je bilo ubijeno. Većina je izgubila sve što je imala.

Dana 30. maja 1967, istočne pokrajine u Nigeriji su se otcepile od federacije i osnovale Republiku Bijafru. Državna vojska je bila mobilisana i Bijafri je bila nametnuta potpuna blokada. Usledio je krvavi građanski rat.

Jehovini svedoci su zbog svoje neutralnosti postali meta napada u Bijafri. U novinama su o njima bili objavljivani vrlo zajedljivi komentari, što je prouzrokovalo da budu omrznuti u javnosti. Međutim, Jehova se postarao da njegove sluge dobijaju duhovnu hranu. Kako?

Početkom 1968, jedan čovek je dobio posao u jednoj pošti u Evropi, a drugi je počeo da radi na aerodromu u Bijafri. Obojica su bili Svedoci. Zbog posla koji su radili bili su na dva suprotna kraja jedine veze koja je postojala između Bijafre i ostatka sveta. Ova dva Svedoka su se dobrovoljno javila da obavljaju opasan zadatak unošenja duhovne hrane u Bijafru. Takođe su pomagali oko snabdevanja naše siromašne braće neophodnim potrepštinama. Njih dvojica su obavljala to važno zaduženje tokom čitavog rata, koji se završio 1970. Jedan od njih je kasnije rekao: „Ono u čemu smo mi učestvovali nije bilo delo čoveka.“

[Slika na 23. strani]

Godine 1956.

[Slika na 25. strani]

Godine 1965, s našim sinovima, Džoelom i Samjuelom

[Slika na 26. strani]

Kakav je blagoslov služiti Jehovi kao porodica!

[Slika na 27. strani]

Kristijana i ja danas služimo u nigerijskoj podružnici