Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

’Ako te prisile na službu‘

’Ako te prisile na službu‘

’Ako te prisile na službu‘

„HEJ ti! Odmah ostavi to i dolazi ovamo da mi poneseš ovo.“ Šta misliš kako bi jedan zauzeti Jevrejin iz prvog veka reagovao ako bi mu se neki rimski vojnik obratio na takav način? Isus je u Propovedi na gori dao sledeću preporuku: „Ako te neko ko ima vlast prisili na službu jednu milju, idi s njim dve“ (Matej 5:41). Kako su Isusovi slušaoci razumeli taj savet? Sem toga, kakvo značenje to ima za nas?

Da bismo dobili odgovore na ova pitanja, treba da saznamo nešto o tome kakav je bio prinudni rad u drevnim vremenima. Izraelci iz Isusovog vremena bili su i te kako dobro upoznati s tim pojmom.

Prinudni rad

Prvi dokazi koji pokazuju da je na Bliskom istoku postojao prinudni rad (ili kuluk) potiču još iz 18. veka pre n. e. Službeni spisi iz drevnog sirijskog grada Alalaka pokazuju da su postojale grupe kulučara koje je vladajuća klasa držala radi ličnih potreba. U Ugaritu, gradu koji se nalazio na sirijskoj obali, zemljoradnici koji su obrađivali zakupljenu zemlju mogli su takođe biti pozvani za takvu službu, osim ako ih kralj ne bi oslobodio te obaveze.

Naravno, često su porobljeni i pokoreni narodi bili ti koji su prisiljavani na prinudan rad. Egipatski nadzornici su prisiljavali Izraelce da prave opeke. Kasnije su Izraelci prisilili Hanance koji su živeli u Obećanoj zemlji na ropski rad, a David i Solomon nastavili su sa sličnom praksom (Izlazak 1:13, 14; 2. Samuilova 12:31; 1. Kraljevima 9:20, 21).

Kada su Izraelci tražili kralja, Samuilo je objasnio kakva će prava imati taj kralj. Svoje podanike će uzimati da upravljaju kočijama i da budu konjanici, da oru i žanju, da prave oružje i tako dalje (1. Samuilova 8:4-17). Međutim, prilikom gradnje Jehovinog hrama, stranci su bili prisiljeni na ropski rad, ali „Solomon ne upotrebi za ropske poslove ni jednog od sinova Izraelovih, jer oni bejahu ratnici, sluge njegove, knezovi, oficiri njegovi i zapovednici nad kolima njegovim i nad konjanicima njegovim“ (1. Kraljevima 9:22).

Što se tiče Izraelaca koji su radili na građevinskim projektima, u 1. Kraljevima 5:13, 14 stoji: „Solomon odredi iz svega Izraela ljude da kuluče; njih je bilo na trideset hiljada. On ih slaše na Livan po deset hiljada svakog meseca naizmence; jedan mesec bejahu na Livanu a dva meseca kod svojih kuća.“ Jedan izučavalac kaže: „Nema sumnje da su izraelski i judejski kraljevi koristili kuluk da bi obezbedili neplaćenu radnu snagu, kako za građevinske projekte tako i za rad na zemlji koja je pripadala kruni.“

Solomon je nametnuo narodu težak teret. Koliko je taj teret bio težak videlo se kada je Rovoam zapretio da će još više opteretiti narod, na šta se sav Izrael pobunio i kamenovao službenika koji je bio zadužen za prinudni rad (1. Kraljevima 12:12-18NW). Međutim, prinudni rad nije bio ukinut. Asa, Rovoamov unuk, okupio je Judeje da sagrade gradove Gavaju i Mispu „ne izuzimajući nikoga“ (1. Kraljevima 15:22).

Za vreme Rimljana

Propoved na gori pokazuje da je Jevrejima iz prvog veka bila poznata mogućnost da budu ’prisiljeni na službu‘. Ovim izrazom je prevedena grčka reč agareno koja se prvobitno odnosila na delatnost persijskih glasnika. Oni su imali vlast da upotrebe ljude, konje, brodove ili bilo šta drugo što je bilo potrebno da bi se brzo obavio neki posao koji je bio od koristi za društvo.

U Isusovo vreme, Izrael je bio pod okupacijom Rimljana, koji su prihvatili sličan sistem. U provincijama na Orijentu, pored redovnih poreza, od naroda se moglo zahtevati da redovno ili u nekim vanrednim okolnostima učestvuje u prinudnom radu. Takve dužnosti, najblaže rečeno, nisu bile omiljene. Nadalje, bilo je uobičajeno i da se u državne svrhe neovlašćeno zaplene životinje, kola i ljudi koji su upravljali njima. Prema istoričaru Majklu Rostofcifu, predstavnici vlasti su „pokušavali da regulišu i sistematizuju [ovu instituciju], ali bez uspeha jer se znalo da će dokle god bude postojala donositi loše rezultate. Prefekti, koji su iskreno nastojali da stanu na put despotizmu i ugnjetavanju koje je bilo neraskidivo povezano s prinudnim radom, izdavali su edikt za ediktom... Ali ova institucija je i dalje ugnjetavala ljude“.

„Svako je mogao biti primoran da pređe određenu razdaljinu noseći vojnu opremu“, kaže jedan grčki izučavalac, i „svako je mogao biti prisiljen da uradi bilo šta što bi mu nametnuli okupatori.“ To se desilo Simonu iz Kirene koga su rimski vojnici ’primorali na službu‘ tako što je trebalo da ponese Isusov mučenički stub (Matej 27:32).

U rabinskim spisima takođe se ukazuje na ovaj neomiljeni običaj. Na primer, jedan rabin je bio primoran da odnese određenu količinu mirte u dvor. Radnici su mogli biti oduzeti poslodavcima iako su oni i dalje morali da ih plaćaju. Mogle su biti oduzete i tegleće životinje i volovi. Ako bi kasnije i bile vraćene, najverovatnije više ne bi bile u stanju da rade. Možemo razumeti zašto su ljudi na takvo navodno privremeno oduzimanje gledali kao na konfiskaciju. Zato jedna jevrejska poslovica glasi: „Agarija je kao smrt.“ Jedan istoričar kaže: „Selo je moglo biti dovedeno do propasti jer su se radi agarije oduzimala goveda umesto drugih životinja podesnijih za tegljenje.“

Možeš samo zamisliti koliko je takav rad bio neomiljen, posebno zato što je uglavnom bio nametan drsko i nepravedno. Jevreji su mrzeli pagane koji su vladali nad njima i ogorčeno su se protivili tome što su ponižavani i primoravani na tako tegoban rad. Nije sačuvan nijedan zakon na osnovu kog bismo znali koliko je tačno iznosila razdaljina koju bi građanin morao da pređe ukoliko bi bio primoran da nosi neki teret. Mnogi najverovatnije nisu bili spremni da odu ni korak dalje od onoga što se zahtevalo zakonom.

Pa ipak, Isus je ukazivao upravo na prinudni rad kada je rekao: „Ako te neko ko ima vlast prisili na službu jednu milju, idi s njim dve“ (Matej 5:41). Kada su čuli ovo, neki su sigurno pomislili da je to nerazumno. Šta je on u stvari hteo da kaže?

Kako hrišćani treba da postupe

Jednostavno rečeno, Isus je svojim slušaocima hteo da kaže da treba spremno i bez prigovaranja da obave neku službu kojoj se nema šta zameriti ako neko ko ima vlast traži to od njih. Time su davali „cezarevo cezaru“, a istovremeno nisu zanemarivali ni obavezu da daju „Božje Bogu“ (Marko 12:17). a

Štaviše, apostol Pavle je podstakao hrišćane: „Neka svaka duša bude podložna višim vlastima, jer nema vlasti osim od Boga; a vlasti koje postoje od Boga su postavljene na svoje relativne položaje. Zato je onaj ko se suprotstavlja vlasti zauzeo stav protiv Božjeg uređenja... ako činiš zlo, boj se: jer ne nosi mač bez razloga“ (Rimljanima 13:1-4).

Isus i Pavle su time priznali da kralj ili vlast imaju pravo da kazne one koji prekrše njihove zahteve. O kakvoj se kazni radilo? Grčki filozof Epiktet, koji je živeo u prvom i drugom veku naše ere, pruža odgovor: „Ako se desi da ti vojnik iznenada odvede magare, pusti ga. Nemoj se opirati, nemoj mrmljati jer ćeš opet izgubiti magare, a možeš dobiti još i batine.“

Pa ipak, hrišćani su, i u drevna vremena i danas, ponekad smatrali da ne bi mogli mirne savesti da ispune neke zahteve koje im vlast nameće. Ponekad su zbog toga trpeli ozbiljne posledice. Neki hrišćani su bili osuđeni na smrt. Drugi su mnogo godina proveli u zatvoru zato što su odbili da učestvuju u nečemu za šta su smatrali da će ugroziti njihovu neutralnost (Isaija 2:4; Jovan 17:16; 18:36). U drugim prilikama, hrišćani su smatrali da mogu da urade ono što se tražilo od njih. Na primer, neki hrišćani smatraju da čiste savesti mogu pod civilnom upravom da obavljaju službu koja uključuje neki društvenokoristan rad. U to može spadati pomaganje starim ili hendikepiranim licima, vatrogasna služba, čišćenje plaža, rad u parkovima, šumama, bibliotekama i tako dalje.

Naravno, okolnosti se razlikuju od zemlje do zemlje. Zato svaki hrišćanin, kada odlučuje da li će se povinovati onome što se traži od njega ili neće, mora slediti svoju biblijski školovanu savest.

Ići još jednu milju

Načelo koje je Isus zastupao, da se spremno izvrši služba kojoj se nema šta prigovoriti, ne odnosi se samo na zahteve vlasti već i na svakodnevne međuljudske odnose. Na primer, može se desiti da neko ko ima autoritet nad tobom traži da uradiš nešto što najradije ne bi učinio, ali što se ne kosi s Božjim zakonom. Kako ćeš postupiti? Možda smatraš da se od tebe traži da utrošiš mnogo vremena i snage, i zato reaguješ ljutito. To može dovesti do zategnutih odnosa. S druge strane, ako mrzovoljno pristaneš na to, možeš izgubiti svoj unutrašnji mir. Šta je rešenje? Postupi onako kako je Isus preporučio — idi još jednu milju. Uradi ne samo ono što se traži od tebe već i više od toga. Uradi to drage volje. S takvim stavom više nećeš imati utisak da te neko iskorišćava i osim toga, i dalje ćeš osećati da ti imaš vlast nad samim sobom.

„Mnogi ljudi ceo život rade samo ono što moraju“, zapaža jedan pisac. „Njima je život težak i uvek su iscrpljeni. Drugi rade i više od onoga što se traži od njih i rado pomažu drugima.“ U suštini, u mnogim situacijama osoba može da bira da li će ići samo jednu milju, na šta je primorana, ili će ići dve. U prvom slučaju, osoba jednostavno traži svoja prava. U drugom, osoba može osetiti veliko zadovoljstvo. U koju grupu ti spadaš? Verovatno ćeš biti mnogo srećniji i produktivniji ako na svoje aktivnosti ne gledaš samo kao na nešto što moraš da odradiš već kao na nešto što želiš da uradiš.

A šta da radiš ukoliko imaš neki autoritet? Jasno je da nije ni ljubazno niti hrišćanski da svoj autoritet koristiš kako bi prisilio druge da preko volje urade ono što tražiš od njih. Isus je rekao: „Vladari nacija gospodare nad njima i velikaši imaju vlast nad njima.“ Ali to nije hrišćanski (Matej 20:25, 26). Premda autoritativan pristup može doneti izvesne rezultate, koliko će samo bolja atmosfera vladati među svima ako se na ljubazno upućene razumne zahteve odgovori s poštovanjem i radošću! Dakle, spremnost da ideš dve milje umesto samo jedne zaista može obogatiti tvoj život.

[Fusnota]

a Radi detaljnog razmatranja toga šta se podrazumeva pod tim da hrišćani ’daju cezarevo cezaru, a Božje Bogu‘, vidi Kulu stražaru od 1. maja 1996, strane 15-20.

[Okvir na 25. strani]

ZLOUPOTREBA PRINUDNOG RADA U DREVNIM VREMENIMA

Da je prinudni rad često bio izgovor za nasilno oduzimanje dobara vidljivo je iz propisa pomoću kojih se htelo stati na put takvoj zloupotrebi. Godine 118. pre n. e., egipatski vladar Ptolemej Eurgetes II izdao je dekret po kom njegovi službenici „neće prisiljavati nikoga da radi za njih privatno, niti će mu oduzimati (agarein) stoku za lične potrebe“. Osim toga, „niko neće oduzimati... čamce ni pod kakvim izgovorom“. U zapisu koji potiče iz 49. n. e., rimski prefekt Vergilije Kapito priznao je da su vojnici bez dozvole oduzimali stvari iz hrama velikog Oazisa u Egiptu, i da je on zapovedio da „niko ne sme ništa da uzima... osim ako mu on ne da pismeno odobrenje za to“.

[Slika na 24. strani]

Simon iz Kirene je bio primoran na službu

[Slika na 26. strani]

Mnogi Svedoci su bili u zatvoru zato što su ostali pri svom hrišćanskom stavu