Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Iako slab, postao sam silan

Iako slab, postao sam silan

Životna priča

Iako slab, postao sam silan

ISPRIČAO LEOPOLD ENGLAJTNER

SS-oficir je izvadio pištolj, prislonio mi ga uz glavu i rekao: „Spreman si da umreš? Povući ću obarač jer si stvarno beznadežan slučaj.“ „Spreman sam“, odgovorio sam trudeći se da mi glas ne zadrhti. Psihički sam se pripremio, zatvorio oči i čekao da povuče obarač, ali ništa se nije desilo. „Ti si previše glup čak i da umreš!“, uzviknuo je i sklonio mi pištolj sa slepoočnice. Kako sam dospeo u tako opasnu situaciju?

ROĐEN sam 23. jula 1905. u Ajgen-Foglhubu, gradu koji se nalazi u Austrijskim Alpima. Bio sam najstarije dete u porodici. Otac je bio radnik u pilani, a majka ćerka jednog zemljoradnika. Roditelji su bili siromašni, ali vredni ljudi. Rano detinjstvo sam proveo u Bad Išlu u blizini Salcburga, mestu koje se nalazi među živopisnim jezerima i očaravajućim planinskim vrhovima.

Dok sam bio dete, često sam razmišljao o nepravdama u životu, ne samo zbog toga što je moja porodica bila siromašna, već i zbog toga što sam rođen s krivom kičmom. Pošto sam zbog ovog poremećaja imao nesnosne bolove u leđima, za mene je bilo gotovo nemoguće da stojim uspravno. U školi sam bio pošteđen gimnastike i zato su mi se školski drugovi rugali.

Imao sam skoro 14 godina kada se završio Prvi svetski rat i smatrao sam da je vreme da potražim posao kako bih se oslobodio siromaštva. Stalan osećaj gladi bio je deo mog života, a prilično sam oslabio i zbog visoke temperature koju sam dobio usled španske groznice, bolesti koja je milione ljudi oterala u grob. Dok sam tražio posao, većina zemljoposednika bi mi rekla nešto poput ovog: „Kakve bismo koristi uopšte mogli imati od jednog takvog slabića kao što si ti?“ Međutim, jedan ljubazan zemljoposednik me je ipak zaposlio.

Dirnula me je Božja ljubav

Premda je majka bila predana katolikinja, retko sam išao u crkvu, prvenstveno zbog toga što je otac bio tolerantan kada je u pitanju religija. Što se mene tiče, smetalo mi je obožavanje likova, koje je veoma rašireno u Rimokatoličkoj crkvi.

Jednog dana u oktobru 1931, jedan prijatelj me je pozvao da idem s njim na religiozni sastanak koji su održavali Istraživači Biblije, kako su Jehovini svedoci tada bili poznati. Tamo sam dobio biblijske odgovore na važna pitanja kao što su: Da li se obožavanje likova dopada Bogu? (Izlazak 20:4, 5). Postoji li pakao? (Propovednik 9:5). Da li će mrtvi uskrsnuti? (Jovan 5:28, 29).

Na mene je najviše uticala činjenica da Bog ne odobrava krvave ratove, čak i ako se navodno vode u njegovo ime. Saznao sam da je ’Bog ljubav‘ i da je njegovo uzvišeno ime Jehova (1. Jovanova 4:8; Psalam 83:19). Bio sam dirnut kada sam saznao da će pod Jehovinim Kraljevstvom ljudi živeti večno u sreći u raju na zemlji. Takođe sam saznao za veličanstvenu mogućnost koju će dobiti neki nesavršeni ljudi koje je Bog pozvao da budu sunaslednici sa Isusom u Božjem nebeskom Kraljevstvu. Bio sam spreman da učinim sve što mogu za to Kraljevstvo. Tako sam se u maju 1932. krstio i postao Jehovin svedok. Za taj korak mi je bila potrebna hrabrost, s obzirom na religioznu netoleranciju koja je vladala u strogo katoličkoj Austriji tog vremena.

Suočavanje s prezirom i protivljenjem

Moji roditelji nisu mogli doći sebi kada sam napustio crkvu, a sveštenik je bio brz da tu vest objavi s propovedaonice. Komšije bi pljuvale na zemlju preda mnom, kako bi pokazale da me preziru. Uprkos svemu tome, ja sam bio odlučan da se priključim redovima punovremenih slugu i postao sam pionir u januaru 1934.

Politička situacija je bivala sve više napeta zbog sve snažnijeg uticaja nacističke partije u našoj pokrajini. Dok sam služio kao pionir u Štajerskoj dolini reke Ens, policija mi je stalno bila za petama, te sam morao da budem ’oprezan kao zmija‘ (Matej 10:16). Od 1934. do 1938, progonstvo je bilo sastavni deo mog života. Iako sam bio nezaposlen, ukinuli su mi nadoknadu za nezaposlene i zbog propovedničke aktivnosti sam nekoliko puta dobijao kraće zatvorske kazne, a četiri puta i duže.

Hitlerove trupe okupiraju Austriju

U martu 1938, u Austriju su ušle Hitlerove trupe. Za samo nekoliko dana, više od 90 000 ljudi — oko 2 posto odraslog stanovništva Austrije — bilo je uhapšeno i poslato u zatvore i koncentracione logore pod optužbom da su se suprotstavljali nacističkom režimu. Jehovini svedoci su na to već donekle bili spremni. U leto 1937, nekoliko članova moje matične skupštine biciklom su putovali 350 kilometara do Praga kako bi prisustvovali međunarodnom kongresu. Tamo su čuli za zverstva počinjena nad našim suvernicima u Nemačkoj. Bilo je jasno da smo sada mi na redu.

Od dana kada su Hitlerove trupe kročile u Austriju, Jehovini svedoci su bili primorani da se sastaju i propovedaju u tajnosti. Iako se biblijska literatura krijumčarila preko švajcarske granice, nije bilo dovoljno literature za sve. Zato su naši suhrišćani iz Beča počeli tajno da proizvode literaturu. Često sam služio kao kurir, isporučujući literaturu Svedocima.

U koncentracionom logoru

Dana 4. aprila 1939, trojicu suhrišćana i mene uhapsio je Gestapo dok smo u Bad Išlu obeležavali Memorijal Hristove smrti. Odvezli su nas do policijske stanice u Lincu. Tada sam se prvi put vozio kolima, ali bio sam previše uznemiren da bih uživao u tome. U Lincu sam bio podvrgnut mnogim mučnim ispitivanjima, ali nisam se odrekao svoje vere. Pet meseci kasnije, izveli su me pred istražnog sudiju Gornje Austrije. Potpuno neočekivano, krivični postupak protiv mene bio je prekinut, mada to nije bio kraj mojih kušnji. U međuvremenu, ona tri brata su poslata u koncentracione logore, gde su i umrli, ostavši verni do kraja.

Bio sam u pritvoru, i 5. oktobra 1939. rečeno mi je da ću biti odveden u koncentracioni logor Buhenvald u Nemačkoj. Na železničkoj stanici u Lincu, nas zatvorenike čekao je poseban voz. U vagonima su se nalazile ćelije za dve osobe. Čovek koji je sa mnom delio ćeliju nije bio niko drugi do bivši guverner Gornje Austrije, dr Hajnrih Glajsner.

Dr Glajsner i ja započeli smo jedan zanimljiv razgovor. Njega je iskreno zanimalo zašto sam se našao u ovoj situaciji i zaprepastio se kada je čuo da su se čak i u vreme dok je on bio na vlasti Jehovini svedoci u njegovoj pokrajini suočavali s brojnim zakonskim problemima. Sa žaljenjem je rekao: „Gospodine Englajtner, ne mogu da ispravim grešku, ali želim da se izvinim. Izgleda da naša vlada snosi krivicu za to što se nije izvršavala pravda. Ako vam ikada bude trebala ikakva pomoć, biće mi više nego drago da učinim sve što mogu.“ Sreli smo se ponovo posle rata i tada mi je pomogao da od vlade dobijem odštetu kao žrtva nacističkog režima.

„Ubiću te“

U koncentracioni logor Buhenvald stigao sam 9. oktobra 1939. Ubrzo nakon toga, jedan stražar je čuo da se među novim zatvorenicima nalazi i jedan Svedok i tako sam postao njegova meta. Nemilosrdno me je tukao. Kada je shvatio da me ne može naterati da se odreknem svoje vere, rekao mi je: „Ubiću te, Englajtneru. Ali pre nego što to uradim, dozvoliću ti da napišeš roditeljima oproštajno pismo.“ Razmišljao sam šta bi moglo utešiti moju porodicu, ali kad god bih spustio olovku na papir, on bi mi gurnuo lakat desne ruke kako bih pogrešio u pisanju. Rugao mi se: „Kakav idiot! Ne može da povuče ni dve ravne linije. Ali da čita Bibliju, to mu već nije problem, je l’ tako?“

Zatim je izvadio pištolj, prislonio mi ga uz glavu i rekao mi da će povući obarač, kao što sam na početku ispričao. Zatim me je bacio u malu, prenatrpanu ćeliju. Tu noć sam proveo stojeći. Međutim, svakako ne bih mogao da spavam, pošto me je sve bolelo. „Stvarno je besmisleno umreti zbog neke glupe religije!“ — to je bila jedina „uteha“ koju su mi pružili drugi zatvorenici u ćeliji. Dr Glajsner je bio u susednoj ćeliji. Čuo je šta se desilo i zamišljeno je rekao: „Hrišćani su ponovo progonjeni!“

U leto 1940, svim zatvorenicima je naređeno da u nedelju dođu da rade u kamenolomu, premda nam je nedelja obično bio slobodan dan. To je bila kaznena mera za „prekršaje“ zatvorenika. Morali smo nositi ogromno kamenje od kamenoloma do logora. Dva zatvorenika su pokušala da na moja leđa stave jedan ogroman kamen od čije težine sam se skoro srušio. Međutim, Artur Redl, ozloglašeni lagerfirer (nadglednik logora), neočekivano mi je priskočio u pomoć. Kada je video koliko sam se mučio dok sam nosio kamen, rekao mi je: „Nikada nećeš uspeti da se vratiš u logor s tim kamenom na leđima! Smesta ga spusti na zemlju!“ To je bilo naređenje koje sam rado poslušao. Zatim je Redl pokazao na jedan mnogo manji kamen i rekao: „Uzmi ovaj i odnesi ga u logor. Lakši je za nošenje!“ Zatim se okrenuo ka našem pretpostavljenom i naredio: „Pustite Istraživače Biblije da se vrate u barake. Dosta su radili danas!“

Na kraju svakog radnog dana, uvek sam se radovao druženju sa svojom duhovnom porodicom. Organizovali smo se kako bismo svi dobili duhovnu hranu. Jedan brat bi napisao biblijski stih na parčetu papira i dao ga drugima. I Bibliju smo prokrijumčarili u logor. Podelili smo je po knjigama. Dobio sam knjigu o Jovu na tri meseca i sakrio je u čarape. Izveštaj o Jovu mi je pomogao da ostanem nepokolebljiv.

Na kraju, 7. marta 1941, bio sam u velikom konvoju koji je bio prebačen u koncentracioni logor Niderhagen. Moje zdravlje je iz dana u dan bivalo sve gore. Jednog dana, dvojici braće i meni bilo je naređeno da pakujemo alat u sanduke. Nakon toga smo se vraćali u barake zajedno s drugim zatvorenicima. Jedan vojnik je primetio da zaostajem. Toliko se razbesneo da me je snažno udario s leđa bez ikakvog upozorenja, tako da sam zadobio tešku povredu. Uprkos tome što sam osećao neizdrživ bol, sutradan sam morao da radim.

Neočekivano oslobođenje

U aprilu 1943, logor Niderhagen bio je ispražnjen. Nakon toga, prebačen sam u logor smrti u Ravensbriku. U junu 1943. iznenada mi se ukazala prilika da odem iz koncentracionog logora. Ovog puta nisam morao da se odreknem svoje vere da bih bio oslobođen. Samo je trebalo da pristanem na doživotni prinudni rad na poljoprivrednom dobru. Pristao sam na to kako bih izbegao strahote logora. Otišao sam kod lekara u logoru na završni lekarski pregled. On se iznenadio kada me je video. „O, pa ti si još uvek Jehovin svedok!“, uzviknuo je. „Tako je, gospodine doktore“, odgovorio sam. „Pa, onda ne vidim zašto bi trebalo da te oslobodimo. S druge strane, bilo bi pravo olakšanje otarasiti se jedne tako bedne figure kao što si ti.“

Doktor uopšte nije preterivao kada je to rekao. Moje zdravstveno stanje je stvarno bilo loše. Na nekim mestima vaške su mi pojele kožu, zbog udaraca sam ogluveo na jedno uvo, a moje celo telo je bilo prekriveno gnojnim ranama. Nakon 46 meseci koje sam proveo u oskudici, neprestanoj gladi i prinudnom radu, imao sam samo 28 kilograma. U takvom stanju sam otpušten iz Ravensbrika, 15. jula 1943.

Poslat sam u rodni grad vozom, bez čuvara koji bi me pratio, i kad sam stigao, javio sam se štabu Gestapoa u Lincu. Službenik Gestapoa mi je dao otpusnu listu i upozorio me: „Ako misliš da smo te oslobodili da bi se i dalje bavio svojom ilegalnom aktivnošću, grdno se varaš! Nek ti Bog bude u pomoći ako te uhvatimo da propovedaš.“

Najzad sam bio kod kuće! Majka nije ništa promenila u mojoj sobi otkada sam prvi put bio uhapšen, 4. aprila 1939. Čak je i moja Biblija stajala otvorena na stočiću kraj kreveta. Kleknuo sam i od srca zahvalio Bogu u molitvi.

Ubrzo mi je dodeljen posao na jednoj planinskoj farmi. Vlasnik farme, koji je bio moj prijatelj iz detinjstva, čak mi je davao skromnu platu, iako to nije morao da čini. Pre rata, on mi je dozvolio da sakrijem nešto biblijske literature na njegovom imanju. Bio sam srećan što sam sada mogao da iskoristim ovu malu zalihu literature kako bih obnovio duhovnu snagu. Sve moje potrebe su bile zadovoljene, i bio sam odlučan da na toj farmi dočekam kraj rata.

Krio sam se po planinama

Međutim, ti mirni dani slobode nisu dugo trajali. Sredinom avgusta 1943. naređeno mi je da se javim vojnom doktoru radi pregleda. Doktor je prvo rekao da nisam sposoban za vojnu službu zbog problema s leđima. Međutim, nedelju dana kasnije, taj isti doktor je promenio mišljenje i napisao: „Sposoban za vojnu službu u prvim borbenim redovima.“ Neko vreme, vojska nije mogla da me nađe, ali uhvatili su me 7. aprila 1945, kratko pre nego što se rat završio. Regrutovan sam za prve borbene redove.

Uzeo sam sa sobom nekoliko potrebnih stvari i Bibliju i pobegao u obližnje planine. U početku sam mogao da spavam napolju, ali ubrzo se vreme pogoršalo i palo je pola metra snega. Bio sam mokar do gole kože. Došao sam do jedne planinske kućice, koja se nalazila na nadmorskoj visini od skoro 1 200 metara. Drhteći od hladnoće, potpalio sam vatru u kaminu, ugrejao se i osušio odeću. Pošto sam bio iscrpljen, zaspao sam na klupi ispred kamina. Ubrzo me je probudio jak bol. Moja odeća je gorela! Valjao sam se po podu kako bih ugasio vatru. Leđa su mi bila puna plikova.

Uz veliki rizik, pre svanuća sam se prišunjao planinskoj farmi mog prijatelja, ali njegova žena je bila toliko uplašena da me nije htela primiti, rekavši da je za mnom poslata potera. Zato sam otišao kod roditelja. U početku su čak i oni oklevali da me prime, ali su me na kraju pustili da spavam u seniku i majka mi je lečila rane. Posle dva dana, roditelji su se već toliko plašili da sam smatrao da je najbolje da se opet krijem u planinama.

Dana 5. maja 1945. probudila me je velika buka. Ugledao sam avione saveznika koji su leteli jako nisko. Shvatio sam da je Hitlerov režim srušen! Jehovin duh me je ojačao da izdržim neverovatna iskušenja. Na svojoj koži sam osetio koliko su istinite reči zapisane u Psalmu 55:22 (DK), koje su mi bile velika uteha od samog početka mojih kušnji. ’Stavljao sam svoje breme na Jehovu‘, i premda sam bio fizički slab, on me je podržavao dok sam hodio „dolinom senke smrti“ (Psalam 23:4).

Jehovina sila se ’usavršila u slabosti‘

Nakon rata, polako sam se vratio normalnom načinu života. U početku sam radio kao najamnik na planinskoj farmi mog prijatelja. Tek nakon što je američka vojska intervenisala u aprilu 1946, bio sam razrešen obaveze na doživotni prinudni rad na farmi.

Po završetku rata, hrišćanska braća iz Bad Išla i okolnih mesta počela su redovno da održavaju sastanke. Krenuli su u propovedanje sa obnovljenom snagom. Dobio sam ponudu da radim kao noćni čuvar u jednoj fabrici, i tako sam mogao da nastavim s pionirskom službom. Konačno sam se skrasio u području Sankt Volfganga i 1949. sam se oženio Terezijom Kurc, koja je imala ćerku iz prvog braka. Živeli smo zajedno 32 godine, sve dok moja voljena žena nije obolela od akutnog dijabetesa i preminula 1981. Brinuo sam o njoj više od sedam godina.

Nakon Terezijine smrti, ponovo sam počeo da služim kao pionir, što mi je pomoglo da se oporavim od tog velikog gubitka. Sada služim kao pionir i starešina u svojoj skupštini u Bad Išlu. Pošto sam vezan za invalidska kolica, nudim biblijsku literaturu i razgovaram s ljudima o nadi u Kraljevstvo u parku koji se nalazi pred mojom kućom. Lepi biblijski razgovori koje vodim donose mi veliko zadovoljstvo.

Kada se osvrnem na svoj život, mogu da kažem da nisam ogorčen zbog užasnih iskustava koja sam preživeo. Naravno, ponekad sam bio potišten zbog tih kušnji. Međutim, srdačan odnos koji imam s Jehovom Bogom pomogao mi je da prebrodim te teške periode. I u mom životu se pokazalo koliko je tačna izjava koju je Gospod uputio Pavlu: „Moja sila se usavršava u slabosti.“ Sada, kada imam skoro 100 godina, mogu da kažem kao i apostol Pavle: „Nalazim zadovoljstvo u slabostima, u uvredama, u oskudicama, u progonstvima i poteškoćama za Hrista. Jer kad sam slab, onda sam silan“ (2. Korinćanima 12:9, 10).

[Slike na 25. strani]

Kada me je Gestapo uhapsio 1939.

Dokumenti Gestapoa, sa optužbama, iz maja 1939.

[Izvor]

Obe slike: Privatarchiv; B. Rammerstorfer

[Slika na 26. strani]

Obližnje planine su mi pružale utočište

[Izvor slike na 23. strani]

Foto Hofer, Bad Ischl, Austria