Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Menoniti u potrazi za biblijskom istinom

Menoniti u potrazi za biblijskom istinom

Menoniti u potrazi za biblijskom istinom

JEDNOG jutra u novembru 2000. godine, nekoliko misionara Jehovinih svedoka iz Bolivije pogledali su kroz prozor svoje kućice i ugledali grupu jednostavno obučenih muškaraca i žena koji su nervozno čekali na kapiji. Kada su misionari otvorili kapiju, prve reči posetilaca bile su: „Želimo da pronađemo istinu iz Biblije.“ To su bili menoniti. Muškarci su nosili ogrtače, a žene kecelje u tamnoj boji, i međusobno su razgovarali na jednom nemačkom dijalektu. U očima im se video strah. Stalno su se osvrtali da vide da li ih neko prati. I pored toga, čak i dok su se penjali stepenicama jedan od mlađih muškaraca je rekao: „Želim da upoznam ljude koji koriste Božje ime.“

Posetioci su se malo opustili kada su ušli u kuću i kada im je posluženo osveženje. Došli su iz jedne udaljene seoske kolonije. Tamo su već šest godina poštom primali časopis Kula stražara. „Pročitali smo da će biti raj na zemlji. Je li to istina?“, pitali su. Svedoci su im pokazali odgovor iz Biblije (Isaija 11:9; Luka 23:43; 2. Petrova 3:7, 13; Otkrivenje 21:3, 4). „Vidite!“, jedan farmer je rekao ostalima. „To jeste istina. Biće raj na zemlji.“ Drugi su za njim govorili: „Mislim da smo pronašli istinu.“

Ko su menoniti? U šta veruju? Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo se vratiti u XVI vek.

Ko su menoniti?

U XVI veku, zahvaljujući sve većem tiražu Biblija prevedenih na jezike običnog naroda Evrope, kod ljudi je obnovljeno interesovanje za proučavanje Biblije. Martin Luter i drugi reformatori odbacili su mnoga učenja Katoličke crkve. Pa ipak, novoosnovane protestantske crkve zadržale su mnoge nebiblijske običaje. Na primer, većina njih je smatrala da novorođenčad treba da se krste kao članovi crkve. Međutim, oni koji su tražili biblijsku istinu shvatili su da osoba može postati hrišćanin pod uslovom da donese dobro promišljenu odluku pre nego što se krsti (Matej 28:19, 20). Revni propovednici koji su zastupali ovo učenje počeli su da putuju po gradovima i selima, da poučavaju ljude Bibliji i krštavaju odrasle. Zato su nazvani anabaptisti, što znači „oni koji ponovo krštavaju“.

Jedan od onih koji su se u potrazi za biblijskom istinom priključili anabaptistima bio je i Meno Simons, katolički sveštenik iz sela Vitmarsuma u severnoj Holandiji. Do 1536. je prekinuo sve veze sa crkvom i zatim je raspisana potera za njim. Karlo V, car Svetog rimskog carstva, lično je obećao 100 guldena kao nagradu onome ko ga uhapsi. Uprkos svemu tome, Meno je neke anabaptiste organizovao u skupštine. On i njegovi sledbenici ubrzo su postali poznati kao menoniti.

Menoniti danas

Kako je vreme prolazilo, hiljade menonita je zbog progonstva bilo primorano da se iz zapadne Evrope preseli u Severnu Ameriku. Tamo su imali priliku da nastave da tragaju za istinom i da svoju poruku prenose drugima. Međutim, vatrena revnost za duboko proučavanje Biblije i javno propovedanje, koju su imali njihovi prethodnici, u velikoj meri se izgubila. Mnogi su počeli da prihvataju nebiblijska učenja, kao što je Trojstvo, besmrtnost ljudske duše i pakao (Propovednik 9:5; Jezekilj 18:4; Marko 12:29). Danas su menonitski misionari prvenstveno usredsređeni na medicinske i socijalne službe umesto na jevanđeliziranje.

Procenjuje se da danas ima oko 1 300 000 menonita koji žive u 65 zemalja. Pa ipak, današnji menoniti se, poput Mena Simonsa pre mnogo vekova, žale na to što nisu ujedinjeni. Tokom Prvog svetskog rata, razlike u stavu prema svetskim sukobima stvorile su najveće podele. Mnogi u Severnoj Americi odbili su vojnu službu iz biblijskih razloga. Međutim, u delu An Introduction to Mennonite History stoji: „Do 1914. odbijanje vojne službe je za menonitske crkve u zapadnoj Evropi bilo uglavnom samo deo istorije.“ Danas su neke grupe menonita u manjoj ili većoj meri usvojile stavove savremenog doba. Druge još uvek na odeći imaju kopče i petlje umesto dugmadi i smatraju da muškarci ne treba da se briju.

Neke zajednice menonita, rešene da budu odvojene od savremenog sveta, preselile su se tamo gde se vlade ne mešaju u njihov način života. Na primer, procenjuje se da u Boliviji živi oko 38 000 menonita u brojnim izolovanim kolonijama, od kojih svaka ima svoja pravila ponašanja. U nekim kolonijama zabranjena su motorna vozila, a dozvoljeni su samo konji i kočije. U nekima je zabranjen radio, televizor i muzika. U nekima je čak zabranjeno učiti službeni jezik države. „Da bi nas držali pod kontrolom, propovednici nam ne dozvoljavaju da učimo španski“, rekao je pripadnik jedne kolonije. Mnogi osećaju da su pod pritiskom i žive u strahu da će biti isključeni iz zajednice — što bi bilo strašno za one koji nikada nisu živeli van nje.

Kako je posejano seme istine

Takvi su uslovi vladali kada je jedan menonit po imenu Johan video jednu Kulu stražaru kod svog komšije. Johanova porodica je emigrirala iz Kanade u Meksiko, a kasnije u Boliviju. Međutim, Johan je oduvek želeo da mu neko pomogne u potrazi za biblijskom istinom. Pitao je da pozajmi taj časopis.

Kasnije, dok je u gradu prodavao svoje poljoprivredne proizvode, Johan je prišao Svedokinji koja je na pijaci nudila Kulu stražaru. Ona ga je uputila na jednog misionara koji govori nemački, i ubrzo je Johan poštom dobijao Kulu stražaru na nemačkom. Svako izdanje je pažljivo proučio, a zatim bi taj časopis išao od porodice do porodice u njegovoj koloniji, sve dok se ne bi sasvim pohabao. Ponekad bi se porodice okupile i proučavale Kulu stražaru do kasno u noć, tražeći pri tom navedene biblijske stihove. Johan se uverio da samo Jehovini svedoci ujedinjeno vrše Božju volju širom sveta. Pre svoje smrti, rekao je ženi i deci: „Nemojte nikada prestati da čitate Kulu stražaru. Pomoći će vam da razumete Bibliju.“

Neki iz Johanove porodice počeli su da s drugima razgovaraju o onome što su naučili iz Biblije. „Zemlja neće biti uništena. Bog će je pretvoriti u raj“, govorili su. „I Bog ne muči ljude u paklu.“ Sveštenici su ubrzo saznali za te razgovore i zapretili Johanovoj porodici da će biti isključeni iz zajednice ukoliko ne prestanu s tim. Kasnije, dok su članovi te porodice razgovarali o pritisku koji su menonitske starešine vršile na njih, jedan mladić je otvoreno rekao: „Ne znam zašto se žalimo na naše crkvene starešine. Svi znamo koja je prava religija, a ništa nismo uradili u vezi s tim.“ Te reči su pogodile njegovog oca. Uskoro je deset članova te porodice otišlo na tajno putovanje u potrazi za Jehovinim svedocima i tako su dospeli do kuće misionara, kao što je ranije pomenuto.

Sutradan su misionari posetili svoje nove prijatelje u koloniji. Motorno vozilo koje su misionari koristili bilo je jedino na putu. Dok su polako vozili pored kočija koje su vukli konji, razmenjivali su začuđene poglede s tamošnjim stanovnicima. Ubrzo nakon toga, već su sedeli za stolom s desetoro menonita, članovima dveju porodica.

Tog dana su četiri sata proučavali prvo poglavlje knjige Spoznanje koje vodi do večnog života. a Kod svakog odlomka, farmeri su gledali dodatne biblijske stihove i želeli su da budu sigurni da li su ih ispravno razumeli. Nakon svakog pitanja za odlomke, usledila bi pauza od nekoliko minuta dok su farmeri međusobno razgovarali na donjonemačkom pre nego što bi onaj koji je bio određen da govori u njihovo ime odgovorio na španskom. Bio je to nezaboravan dan. Međutim, spremala se oluja. Menoniti su se ubrzo suočili s protivljenjem, baš kao i Meno Simons pre nekih pet vekova kada je počeo da traga za biblijskom istinom.

Suočavanje s kušnjama zbog istine

Nekoliko dana kasnije, crkvene starešine su došle u kuću Johanove porodice postavljajući jedan uslov svima koji su se interesovali za biblijsku istinu: „Čuli smo da su vas Jehovini svedoci posetili. Morate im zabraniti da vas ponovo posete, a ako ne date njihovu literaturu da se spali, bićete isključeni iz zajednice.“ Pošto su do tada samo jednom prilikom proučavali Bibliju sa Svedocima, bio je to težak ispit.

„Ne možemo učiniti to što tražite“, odgovorio je jedan od poglavara porodice. „Ti ljudi su došli da bi nas učili o Bibliji.“ Kako su starešine reagovale? Isključili su ih iz zajednice zato što su proučavali Bibliju! Bio je to zaista težak udarac. Vozilo koje pripada fabrici sira u njihovoj koloniji nije uzelo mleko ispred njihove kuće i tako su bili lišeni jedinog izvora prihoda. Jedan od poglavara te porodice bio je otpušten s posla. Drugome nije bilo dozvoljeno da kupi namirnice u prodavnici, a njegova desetogodišnja ćerka bila je izbačena iz škole. Komšije su jednom mladom čoveku opkolile kuću kako bi mu uzeli ženu, tvrdeći da ona ne može da živi s mužem koji je isključen iz zajednice. Uprkos svemu tome, porodice koje su proučavale Bibliju nisu odustale od svoje potrage za istinom.

Misionari su i dalje svake sedmice išli na dalek put kako bi vodili biblijski studij. Kako su samo te ljude studiji jačali! Neki članovi porodice putovali su dva sata konjem i kočijama da bi bili prisutni. Kada su prvi put zamolili misionare da se pomole, bila je to veoma dirljiva prilika. U tim kolonijama, menoniti se nikada ne mole naglas, tako da nikada ranije nisu čuli da se neko moli u njihovu korist. Muškarcima su suze navrle na oči. Možeš li zamisliti njihovu radoznalost kada su misionari doneli magnetofon? U njihovoj koloniji, nije bilo dozvoljeno slušanje muzike. Bili su tako oduševljeni prelepim Melodijama Kraljevstva da su odlučili da nakon svakog studija pevaju pesme Kraljevstva! Međutim, ostalo je neizvesno kako će preživeti u novim okolnostima.

Pronalaženje bratstva u kom vlada ljubav

Ove porodice, koje su sada bile odsečene od svoje kolonije, počele su same da prave sir. Misionari su im pomogli da nađu kupce. Jedan dugogodišnji Svedok iz Severne Amerike, koji je odrastao u jednoj menonitskoj koloniji u Južnoj Americi, čuo je za nepovoljnu situaciju u kojoj su se ovi ljudi našli. Imao je posebnu želju da im pomogne. Te iste nedelje, avionom je otputovao u Boliviju da bi ih posetio. Osim što ih je uveliko ohrabrio u duhovnom pogledu, pomogao je ovim porodicama da kupe mali kamion kako bi njime mogli da idu u Dvoranu Kraljevstva, a takođe i da nose svoje proizvode na pijacu.

„Zaista nam je bilo teško kada smo bili isključeni iz zajednice. Odlazili smo u Dvoranu Kraljevstva tužni“, priseća se jedan od tih ljudi. „Ali, vraćali smo se radosni.“ Štaviše, tamošnji Svedoci su reagovali na njihovu situaciju i ponudili im pomoć. Neki su naučili nemački, a nekoliko Svedoka koji govore nemački preselili su se iz Evrope u Boliviju kako bi pomogli u tome da se hrišćanski sastanci održavaju na nemačkom. Ubrzo je 14 bivših menonita propovedalo dobru vest o Kraljevstvu s drugima.

Dana 12. oktobra 2001, manje od godinu dana nakon prve posete misionarima, 11 bivših anabaptista ponovo su se krstili, ali ovaj put je njihovo krštenje bilo simbol predanja Jehovi. Otada je još dosta njih učinilo to isto. Jedan od njih je kasnije rekao: „Pošto smo saznali istinu iz Biblije, osećamo se kao robovi koji su oslobođeni.“ Drugi je rekao: „Mnogi menoniti se žale na to što u njihovoj zajednici nema ljubavi. Ali Jehovini svedoci se interesuju jedni za druge. Među njima se osećam bezbedno.“ Ako želiš da stekneš bolje razumevanje istine iz Biblije, možda se i ti moraš suočiti s nekim poteškoćama. Ali ako moliš Jehovu da ti pomogne i ako pokazuješ veru i hrabrost poput ovih porodica, i ti ćeš biti uspešan i pronaći ćeš sreću.

[Fusnota]

a Izdali Jehovini svedoci.

[Slika na 25. strani]

Radost kada su primili biblijsku literaturu na nemačkom

[Slika na 26. strani]

Iako im je muzika uvek bila zabranjena, sada pevaju nakon svakog biblijskog studija