Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Ko je bio Pontije Pilat?

Ko je bio Pontije Pilat?

Ko je bio Pontije Pilat?

„IRONIČAN i nepoverljiv, Pilat je istorijska ličnost oko koje se grade mnoge pretpostavke. Za neke je on svetac, dok je za druge oličenje ljudske slabosti, savršen primer političara koji je spreman da žrtvuje život jednog čoveka radi političke stabilnosti“ (Pontius Pilate, od En Rou).

Bez obzira na to da li deliš neko od ovih mišljenja ili ne, činjenica je da je Pontije Pilat postao poznat zbog načina na koji je postupio sa Isusom Hristom. Ko je bio Pilat? Šta se zna o njemu? Bolje razumevanje njegovog položaja pomoći će nam da bolje shvatimo najvažnije događaje koji su se ikada desili na zemlji.

Položaj, dužnosti i vlast

Rimski imperator Tiberije postavio je Pilata za namesnika Judeje 26. godine n. e. Službenici na takvom položaju bili su pripadnici takozvanog staleža konjanika — niži plemići, u odnosu na plemstvo senatorskog položaja. Pilat je verovatno stupio u vojsku kao ratni tribun, to jest mlađi zapovednik, a zatim je zahvaljujući uspešnim vojnim pohodima napredovao po činu i na kraju bio postavljen za namesnika pre svoje tridesete godine.

Kada je bio u uniformi, Pilat je nosio vojničku bluzu od kože i metalni grudni oklop. Njegova odora za pojavljivanje u javnosti bila je bela toga s purpurnim ivicama. Bio je kratko podšišan i imao izbrijano lice. Iako neki smatraju da je poreklom bio iz Španije ili Nemačke, njegovo ime govori da je pripadao plemenu Ponti — samnitskim plemićima iz južne Italije.

Službenici Pilatovog ranga obično su slati u necivilizovana područja. Rimljani su smatrali da je Judeja jedno takvo mesto. Da bi održavao red, Pilat je nadgledao prikupljanje posrednog poreza i poreza po glavi stanovnika. Svakodnevni pravni poslovi bili su u nadležnosti jevrejskih sudova, ali je o pravnim slučajevima koji su zahtevali smrtnu kaznu po svemu sudeći odlučivao namesnik, koji je bio najviši sudski autoritet.

S nekoliko pisara, prijatelja i glasnika, Pilat i njegova žena su živeli u lučkom gradu Cezareji. Pilat je bio zapovednik pet jedinica pešadije od kojih je svaka brojala od 500 do 1 000 ljudi, kao i konjičkog puka od 500 ljudi. Njegovi vojnici su često pribijali na stub prestupnike zakona. U vreme mira, smrtne kazne su se izvršavale nakon kratkog saslušanja, ali u vreme nemira, pobunjenici bi masovno bili pogubljivani na licu mesta. Na primer, da bi ugušili ustanak koji je poveo Spartak, Rimljani su pribili na stub 6 000 robova. Ako bi nemiri pretili Judeji, namesnik bi se obično mogao obratiti državnom izaslaniku u Siriji, koji je zapovedao legijama. Međutim, tokom većeg dela Pilatove službe, u Siriji nije postojao izaslanik, tako da je Pilat morao brzo da prekine pobunu.

Namesnici su redovno informisali imperatora. Imperator je morao biti obavešten o pitanjima koja su se ticala njegovog uzvišenog položaja, kao i o svim pretnjama rimskoj vlasti, i na osnovu toga je izdavao naređenja. Namesnik bi ponekad požurio da iz svog ugla izvesti o događajima u provinciji pre nego što se drugi požale. Kako su problemi u Judeji bivali sve veći, Pilat je imao razloga za zabrinutost.

Pored izveštaja iz Jevanđelja, glavni izvor informacija o Pilatu jesu zapisi istoričara Josifa Flavija i Filona. Rimski istoričar Tacit takođe je zabeležio da je Pilat pogubio Hrista, po kome su hrišćani dobili ime.

Izazvan bes Jevreja

Josif kaže da su rimski namesnici zbog odbojnosti Jevreja prema obožavanju likova, izbegavali da u Jerusalim unose vojne barjake s likom imperatora. Pošto Pilat nije pokazao takav obzir, uvređeni Jevreji su požurili u Cezareju da protestuju. Pilat nije ništa preduzeo pet dana. Šestog dana je naredio vojnicima da opkole pobunjenike i zapretio im da će ih pogubiti ako se ne raziđu. Kada su Jevreji odgovorili da bi radije umrli nego što bi dozvolili da se prestupa njihov zakon, Pilat je popustio i naredio da se likovi uklone.

Pilat je bio kadar da upotrebi silu. Jednom prilikom, prema Josifovom zapisu, započeo je izgradnju akvadukta da bi sproveo vodu u Jerusalim, i za finansiranje tog projekta upotrebio je novac iz hramske blagajne. Pilat nije jednostavno prisvojio taj novac, jer je znao da se pljačkanje hrama smatralo svetogrđem i da bi time izazvao ljutite Jevreje da traže od Tiberija da ga smeni. Stoga, Pilat je očigledno bio u dogovoru sa hramskim vlastima. Novac posvećen Bogu, poznat kao „korvan“, mogao se zakonski koristiti za javne radove koji su koristili gradu. Ipak, na hiljade Jevreja se okupilo da bi izrazili svoje nezadovoljstvo.

Pilatovi vojnici su se pomešali s mnoštvom, ali im je naređeno da ne koriste mačeve već da toljagama istuku pobunjenike. On je verovatno želeo da ima kontrolu nad masom, a da pri tom ne izazove opšti pokolj. Izgleda da je uspeo u tome, iako su neki ipak stradali. Može biti da su oni koji su javili Isusu da je Pilat pomešao krv Galilejaca s njihovim žrtvama mislili na taj događaj (Luka 13:1).

„Šta je istina?“

Pilat je došao na loš glas zbog istrage koju je vodio kada su jevrejski sveštenički glavari i starešine optužili Isusa da je za sebe rekao da je kralj. Kada je čuo da je Isusov glavni zadatak bio da svedoči za istinu, Pilat je shvatio da taj čovek ne predstavlja pretnju za Rim. „Šta je istina?“, pitao je, očigledno misleći da je ona i suviše neuhvatljiva da bi joj se poklonila tako velika pažnja. Do kog je zaključka došao? „Ne nalazim nikakav zločin na ovom čoveku“ (Jovan 18:37, 38; Luka 23:4).

Trebalo je da to bude kraj Isusovog suđenja, ali Jevreji su uporno tvrdili da on potkopava njihovu naciju. Pilat je znao da su sveštenički glavari iz zavisti predali Isusa rimskim vlastima. Takođe je znao da bi njegovo oslobađanje izazvalo nemire, nešto što je želeo da izbegne. Već je imao dovoljno problema, budući da su Varava i još neki bili uhapšeni zbog pobune i ubistva (Marko 15:7, 10; Luka 23:2). Pored toga, raniji sukobi s Jevrejima već su narušili Pilatovu reputaciju kod Tiberija, koji je bio poznat po tome da je oštro postupao s lošim namesnicima. S druge strane, ako bi popustio Jevrejima, to bi bio znak slabosti. Tako se Pilat našao u dilemi.

Kada je saznao odakle je Isus, Pilat je pokušao da slučaj prosledi Irodu Antipi, vladaru Galilejske oblasti. Kada to nije uspelo, Pilat je nameravao da od mnoštva koje se okupilo ispred njegove palate izmoli Isusovo oslobađanje, u skladu sa običajem da se na Pashu oslobodi jedan zarobljenik. Ali, rulja je zahtevala Varavu (Luka 23:5-19).

Možda je Pilat želeo da učini ono što je ispravno, ali je isto tako želeo da sačuva svoj položaj i da ugodi narodu. Na kraju, zaključio je da je njegov položaj važniji od njegove savesti i pravde. Zatražio je da mu donesu vode, oprao je ruke i sprao krivicu za smrt koju će odobriti. a Iako je verovao da je Isus nedužan, dao je da ga izbičuju i dozvolio je da ga vojnici ismevaju, udaraju i pljuju (Matej 27:24-31).

Pilat je još jednom pokušao da oslobodi Isusa, ali narod je uzvikivao da nije prijatelj cezaru ako to uradi (Jovan 19:12). Tada se Pilat predao. O Pilatovoj odluci, jedan izučavalac kaže: „Rešenje je bilo jednostavno — pogubiti čoveka. Sve što bi se time izgubilo bio je život jednog naizgled nevažnog Jevrejina. Bilo bi suludo dozvoliti da se situacija još više iskomplikuje zbog njega.“

Šta se desilo s Pilatom?

Poslednji zabeležen događaj u vezi s Pilatovim položajem bio je još jedan konflikt. Josif kaže da se mnoštvo naoružanih Samarićana okupilo na gori Garizim u nadi da će pronaći bogatstvo koje je navodno Mojsije tamo zakopao. Pilat je intervenisao, i njegova vojska je pobila mnoge od njih. Samarićani su se žalili namesniku Sirije, Luciju Viteliju, koji je bio na višem položaju. Da li je Vitelije mislio da je Pilat otišao predaleko, ne zna se. U svakom slučaju, poslao je Pilata u Rim da pred imperatorom odgovara za svoje postupke. Međutim, Tiberije je umro pre nego što je Pilat stigao u Rim.

„Od tog trenutka“, prema jednom izveštaju, „Pilat je iz istorije prešao u legendu.“ Mnogi su pokušali da dopune detalje koji su nedostajali. Postojale su glasine da je Pilat postao hrišćanin. Etiopski „hrišćani“ su ga proglasili „svecem“. Eusebije, pisac koji je živeo krajem trećeg i početkom četvrtog veka, bio je jedan od mnogih koji su rekli da je Pilat, kao i Juda Iskariotski, izvršio samoubistvo. Međutim, niko zapravo ne zna šta se tačno desilo s Pilatom.

Pilat je znao da bude nepopustljiv, drzak i nasilan. Ipak, on je ostao na tom položaju deset godina, dok je većina namesnika Judeje mnogo kraće vladala. Stoga je po merilima tadašnjeg Rima Pilat bio podoban za taj položaj. Jedni su ga nazvali kukavicom koja zaslužuje osudu zbog toga što je, da bi zaštitio sebe, predao Isusa da bude mučen i ubijen. Drugi su pak smatrali da njegova prvenstvena dužnost nije bila da podržava pravdu, već da unapređuje mir i interese Rima.

Vreme u kom je Pilat živeo potpuno je drugačije od današnjeg. Pa ipak, nijedan sudija ne može s pravom osuditi čoveka kog smatra nedužnim. Da se nije susreo sa Isusom, Pontije Pilat bi verovatno bio samo još jedno ime u istorijskim zapisima.

[Fusnota]

a Pranje ruku nije bio rimski, već jevrejski običaj kojim bi osoba izrazila da nije odgovorna za krvoproliće (Ponovljeni zakoni 21:6, 7).

[Slika na 11. strani]

Ovaj zapis u kom se navodi da je Pontije Pilat bio namesnik Judeje pronađen je u Cezareji