Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Širenje hrišćanstva među Jevrejima u prvom veku

Širenje hrišćanstva među Jevrejima u prvom veku

Širenje hrišćanstva među Jevrejima u prvom veku

U JERUSALIMU je oko 49. n. e. održan jedan važan sastanak. Prisustvovali su i „oni koje su smatrali stubovima“ hrišćanske skupštine u prvom veku — Jovan, Petar i Isusov polubrat Jakov. Još dve osobe za koje se kaže da su bile na tom sastanku jesu apostol Pavle i njegov saradnik Varnava. Na dnevnom redu je bila podela ogromnog područja za propovedanje. Pavle je objasnio: „Dali su meni i Varnavi desnicu zajedništva, da mi idemo k nacijama, a oni k onima koji su obrezani“ (Galatima 2:1, 9). a

Kako treba razumeti ovaj dogovor? Da li je područje za propovedanje dobre vesti bilo podeljeno na Jevreje i prozelite s jedne strane i nejevreje s druge? Ili se radilo o geografskoj podeli područja? Da bismo imali jasniju sliku o tome, potrebne su nam neke istorijske informacije o Jevrejima koji su živeli u dijaspori, to jest van Palestine.

Jevrejski svet u prvom veku

Koliko je bilo Jevreja u dijaspori u prvom veku? Izgleda da se mnogi izučavaoci slažu sa onim što stoji u publikaciji Atlas of the Jewish World: „Teško je odrediti tačan broj, ali neke procene ukazuju na to da je pre 70. n. e. bilo dva i po miliona Jevreja u Judeji i znatno više od četiri miliona u dijaspori širom Rimskog carstva... Verovatno su Jevreji sačinjavali oko desetinu populacije Rimskog carstva, a u gradovima istočnih provincija, gde ih je bilo najviše, verovatno su predstavljali četvrtinu stanovništva ili više od toga.“

Glavni jevrejski centri bili su u Siriji, Maloj Aziji, Vavilonu i Egiptu, na istoku, a manje zajednice su postojale i u Evropi. U prvom veku su neki poznati hrišćani jevrejskog porekla poticali iz dijaspore, kao na primer Varnava sa Kipra, Priska i Akila koji su najpre živeli u Pontu a zatim u Rimu, Apolo iz Aleksandrije i Pavle iz Tarsa (Dela apostolska 4:36; 18:2, 24; 22:3).

Zajednice u dijaspori na mnogo načina su bile povezane s Judejom. Recimo, slale su godišnji porez hramu u Jerusalimu i na taj način su učestvovale u obožavanju i svemu što je bilo vezano za hram. Što se toga tiče, izučavalac Džon Barkli zapaža: „Postoji čvrst dokaz da se u zajednicama u dijaspori savesno sakupljao novac za tu svrhu, zajedno s dodatnim prilozima imućnih.“

Još jedan način na koji su te zajednice bile povezane s Judejom predstavljale su desetine hiljada hodočasnika koji su svake godine odlazili u Jerusalim na praznike. To ilustruje izveštaj iz Dela apostolskih 2:9-11, koji govori o Pentekostu 33. n. e. Jevrejski hodočasnici koji su tada bili prisutni bili su iz Partije, Medije, Elama, Mesopotamije, Kapadokije, Ponta, Azije, Frigije, Pamfilije, Egipta, Libije, Rima, Krita i Arabije.

Hramska uprava u Jerusalimu komunicirala je s Jevrejima u dijaspori putem pisama. Poznato je da je Gamalilo, učitelj Zakona pomenut u Delima apostolskim 5:34, slao pisma u Vavilon i druge delove sveta. Kada je apostol Pavle stigao kao zatvorenik u Rim oko 59. n. e., „istaknuti ljudi među Jevrejima“ rekli su mu da ’nisu o njemu niti primili pisma iz Judeje, niti je ko od braće koja su stigla javio ili rekao nešto zlo o njemu‘. To ukazuje da su pisma i izveštaji redovno stizali iz Judeje u Rim (Dela apostolska 28:17, 21).

Jevreji u dijaspori su koristili grčki prevod Hebrejskih spisa poznat kao Septuaginta. U jednom delu se zapaža: „Razumno je zaključiti da se u dijaspori LXX [Septuaginta] čitala i da je bila prihvaćena kao Biblija Jevreja u dijaspori, to jest kao njihovi ’sveti spisi‘.“ Isti prevod su u velikoj meri koristili rani hrišćani u svom poučavanju.

Članovi hrišćanskog vodećeg tela u Jerusalimu bili su upoznati sa ovim okolnostima. Dobra vest je već stigla do Jevreja u dijaspori, do Sirije i dalje, uključujući i Damask i Antiohiju (Dela apostolska 9:19, 20; 11:19; 15:23, 41; Galatima 1:21). Oni koji su bili prisutni na sastanku održanom 49. n. e. po svemu sudeći su pravili planove za delo koje je stajalo pred njima. Hajde da vidimo biblijska ukazivanja na širenje dobre vesti među Jevrejima i prozelitima.

Pavlova putovanja i Jevreji u dijaspori

Prva dodela koju je apostol Pavle dobio bila je da „nosi [Isusovo] ime nacijama, a i kraljevima i Izraelovim sinovima“ b (Dela apostolska 9:15). Nakon sastanka u Jerusalimu, Pavle je nastavio da propoveda Jevrejima u dijaspori gde god je putovao. (Vidi okvir na 14. strani.) To znači da je podela područja u stvari bila geografska. Pavle i Varnava su se na svom misionarskom zadatku kretali ka zapadu, a drugi su propovedali u domovini Jevreja i velikim jevrejskim zajednicama na istoku.

Pavle i njegovi saradnici započeli su drugo misionarsko putovanje iz Antiohije u Siriji i poslati su na zapad preko Male Azije do Troade. Odatle su prešli u Makedoniju jer su zaključili da ih je ’Bog pozvao da [Makedoncima] objave dobru vest‘. Kasnije su hrišćanske skupštine osnovane i u drugim evropskim gradovima, uključujući i Atinu i Korint (Dela apostolska 15:40, 41; 16:6-10; 17:1–18:18).

Oko 56. n. e., na kraju svog trećeg misionarskog putovanja, Pavle je planirao da ode još dalje ka zapadu i da proširi područje koje mu je dodeljeno na sastanku u Jerusalimu. Napisao je: „Što se mene tiče, gorljivo želim da objavim dobru vest i vama u Rimu“ i ’krenuću preko vas za Španiju‘ (Rimljanima 1:15; 15:24, 28). Međutim, šta je bilo s velikom zajednicom Jevreja na istoku?

Jevrejske zajednice na istoku

U prvom veku n. e., u Egiptu je postojala najveća zajednica Jevreja u dijaspori, posebno u glavnom gradu, Aleksandriji. U ovom trgovačkom i kulturnom centru bilo je na stotine hiljada Jevreja, a sinagoge su postojale po celom gradu. Filon, Jevrejin iz Aleksandrije, tvrdio je da je tada širom Egipta bilo bar milion Jevreja. Znatan broj Jevreja takođe se nastanio u obližnjoj Libiji, u gradu Kireni i okolini.

Neki Jevreji koji su postali hrišćani bili su iz ovih krajeva. Čitamo o ’Apolu, rodom iz Aleksandrije‘, ’nekima s Kipra i iz Kirene‘ i o ’Lukiju Kirencu‘, koji je podupirao skupštinu u Sirijskoj Antiohiji (Dela apostolska 2:10; 11:19, 20; 13:1; 18:24). Mimo toga, Biblija ne govori ništa o počecima hrišćanskog dela u Egiptu i njegovoj blizini, osim što govori kako je hrišćanski jevanđelizator Filip svedočio etiopskom evnuhu (Dela apostolska 8:26-39).

Vavilon, koji se pružao do Partije, Medije i Elama, bio je još jedan veliki centar. Jedan istoričar kaže da je „jevrejskog stanovništva bilo u svakom području u ravnici Tigra i Eufrata, od Jermenije do Persijskog zaliva, kao i severoistočno do Kaspijskog jezera i istočno do Medije“. Encyclopaedia Judaica procenjuje da ih je bilo preko 800 000. Jevrejski istoričar iz prvog veka, Josif, kaže da je desetine hiljada Jevreja iz Vavilona putovalo u Jerusalim na godišnje praznike.

Da li su neki hodočasnici iz Vavilona bili među onima koji su se krstili na Pentekost 33. n. e.? To ne znamo, ali znamo da su među onima koji su tog dana čuli apostola Petra bili i neki ljudi iz Mesopotamije (Dela apostolska 2:9). Znamo da je apostol Petar bio u Vavilonu oko 62-64. n. e. Dok je bio tamo, napisao je svoje prvo pismo, a moguće i drugo (1. Petrova 5:13). Vavilon, sa svojom velikom populacijom Jevreja, očigledno je smatran delom područja koje je na sastanku pomenutom u poslanici Galatima bilo dodeljeno Petru, Jovanu i Jakovu.

Skupština u Jerusalimu i Jevreji u dijaspori

Jakov, koji je takođe prisustvovao sastanku na kom se govorilo o podeli područja, služio je kao nadglednik u skupštini u Jerusalimu (Dela apostolska 12:12, 17; 15:13; Galatima 1:18, 19). Bio je očevidac kada se na Pentekost 33. n. e. na hiljade Jevreja iz dijaspore odazvalo na dobru vest i krstilo (Dela apostolska 1:14; 2:1, 41).

Kako tom prilikom, tako i nakon toga, desetine hiljada Jevreja dolazilo je na godišnje praznike. Grad je tada bio prepun, a posetioci su morali da odsednu u obližnjim selima ili da budu u šatorima. Osim što su se tada videli s prijateljima, Encyclopaedia Judaica objašnjava da su hodočasnici išli u hram radi obožavanja, prinošenja žrtava i proučavanja Tore.

Nema sumnje, Jakov i drugi članovi jerusalimske skupštine koristili su ove prilike da svedoče Jevrejima iz dijaspore. Možda su apostoli to činili veoma diskretno u vreme kada „nastade veliko progonstvo skupštine koja beše u Jerusalimu“ zbog Stefanove smrti (Dela apostolska 8:1). Izveštaj kaže da je i pre i posle tog događaja neprestano dolazilo do porasta zahvaljujući revnosti ovih hrišćana u propovedanju (Dela apostolska 5:42; 8:4; 9:31).

Šta možemo naučiti?

Zaista, prvi hrišćani su se iskreno trudili da dođu do Jevreja gde god su živeli. U isto vreme, Pavle i drugi su propovedali nejevrejima koji su živeli u Evropi. Oni su bili poslušni zapovesti koju je Isus na rastanku dao svojim sledbenicima, kada im je rekao da stvaraju učenike „od ljudi iz svih nacija“ (Matej 28:19, 20).

Iz njihovog primera možemo naučiti koliko je važno propovedati na organizovan način kako bismo imali podršku Jehovinog duha. Takođe možemo videti koje su prednosti propovedanja onima koji imaju poštovanje prema Božjoj Reči, posebno na područjima gde ima malo Jehovinih svedoka. Da li su neki tereni na području koje pripada tvojoj skupštini plodniji od drugih? Može biti korisno obrađivati ih češće nego druge. Da li u tvom kraju postoje neki javni događaji prilikom kojih bi bilo prikladno uložiti poseban trud u neformalnom i uličnom svedočenju?

Dok u Bibliji čitamo o prvim hrišćanima, dobro je da se upoznamo s nekim istorijskim i geografskim detaljima. Jedno sredstvo koje nam može pomoći da povećamo svoje razumevanje jeste brošura Upoznaj „dobru zemlju“ s njenim mnogobrojnim mapama i fotografijama.

[Fusnote]

a Verovatno je ovaj sastanak održan u vreme kada je vodeće telo u prvom veku diskutovalo o obrezanju, ili je čak imao veze s tim pitanjem (Dela apostolska 15:6-29).

b Ovaj članak se usredsređuje na Pavlovo svedočenje Jevrejima, a ne na njegove aktivnosti kao ’apostola nacijama‘ (Rimljanima 11:13).

[Tabela na 14. strani]

KAKO JE APOSTOL PAVLE POKAZIVAO BRIGU ZA JEVREJE U DIJASPORI

PRE SASTANKA U JERUSALIMU 49. N. E.

Dela apostolska 9:19, 20 Damask — „u sinagogama poče da

propoveda“

Dela apostolska 9:29 Jerusalim — „razgovarao je...

s Jevrejima koji govore

grčki“

Dela apostolska 13:5 Salamina, Kipar — ’objavljivali su

Božju reč u jevrejskim

sinagogama‘

Dela apostolska 13:14 Antiohija u Pisidiji — „uđoše u

sinagogu“

Dela apostolska 14:1 Ikonija — „uđoše u jevrejsku sinagogu“

NAKON SASTANKA U JERUSALIMU 49. N. E.

Dela apostolska 16:14 Filipi — „Lidija... koja je obožavala

Boga“

Dela apostolska 17:1 Solun — „jevrejska sinagoga“

Dela apostolska 17:10 Verija — ’jevrejska sinagoga‘

Dela apostolska 17:17 Atina — „rezonuje u sinagogi

s Jevrejima“

Dela apostolska 18:4 Korint — „držao je govor u sinagogi“

Dela apostolska 18:19 Efes — „uđe u sinagogu i poče da

rezonuje s Jevrejima“

Dela apostolska 19:8 Efes — „uđe u sinagogu i tri meseca

odvažno govoraše“

Dela apostolska 28:17 Rim — ’sazvao je istaknute ljude među

Jevrejima‘

[Mapa na 15. strani]

(Za kompletan tekst, vidi publikaciju)

Oni koji su na Pentekost 33. n. e. čuli dobru vest došli su iz svih krajeva

ILIRIK

ITALIJA

Rim

MAKEDONIJA

GRČKA

Atina

KRIT

Kirena

LIBIJA

VITINIJA

GALATIJA

AZIJA

FRIGIJA

PAMFILIJA

KIPAR

EGIPAT

ETIOPIJA

PONT

KAPADOKIJA

KILIKIJA

MESOPOTAMIJA

SIRIJA

SAMARIJA

Jerusalim

JUDEJA

MEDIJA

Vavilon

ELAM

ARABIJA

PARTIJA

[Vodene površine]

Sredozemno more

Crno more

Crveno more

Persijski zaliv