Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Dobila sam ’što mi je srce želelo‘

Dobila sam ’što mi je srce želelo‘

Životna priča

Dobila sam ’što mi je srce želelo‘

ISPRIČALA DOMINIK MORGU

Bilo je to u decembru 1998. Najzad sam bila u Africi! Ostvario mi se san iz detinjstva. Oduvek me je oduševljavala pomisao na afrička prostranstva i očaravajući svet divljine. Sada sam bila tu! Istovremeno mi se ostvario još jedan san. Služila sam kao punovremeni propovednik u stranoj zemlji. Mnogi su smatrali da ja to neću moći. Vid mi je veoma slab i krećem se po peščanim ulicama afričkih sela pomoću psa vodiča koji je dresiran za ulice evropskih gradova. Dozvolite da vam ispričam kako sam uspela da dođem u Afriku da bih tu služila i kako mi je Jehova dao ’što mi je srce želelo‘ (Psalam 37:4).

ROĐENA sam 9. juna 1966. na jugu Francuske. Najmlađa sam od sedmoro dece — dva dečaka i pet devojčica. Naši roditelji su s ljubavlju brinuli o nama. Međutim, postoji i tamna strana mog života. Poput moje bake, majke i jedne od mojih sestara, imam naslednu bolest koja na kraju dovodi do slepila.

Kao tinejdžerka, bila sam izložena rasizmu, predrasudama i licemerstvu drugih ljudi, zbog čega sam postala buntovna. U tom teškom periodu, preselili smo se u oblast Ero. Tu se desilo nešto predivno.

Jednog nedeljnog jutra, dve Jehovine svedokinje su došle na naša vrata. Moja majka ih je poznavala i pozvala ih je unutra. Jedna od njih ju je upitala da li se seća da je obećala da će jednog dana prihvatiti biblijski studij. Majka se setila toga i rekla: „Kada počinjemo?“ Dogovorile su se da će se sastajati nedeljom ujutro i tako je moja majka počela da uči ’istinu dobre vesti‘ (Galatima 2:14).

Sticanje razumevanja

Majka se marljivo trudila da razume i zapamti ono što je naučila. Pošto je slepa, morala je sve da pamti. Svedoci su bili veoma strpljivi s njom. Što se mene tiče, kad god bi Svedoci došli, sakrila bih se u svoju sobu i izašla tek kad odu. Međutim, jednog popodneva, sa mnom je razgovarala Eženi, jedna od Svedokinja koje su dolazile kod moje majke. Rekla mi je da će Božje Kraljevstvo okončati sve licemerstvo, kao i mržnju i predrasude koje vladaju u svetu. „Samo Bog ima rešenje“, rekla mi je. Pitala me je da li želim da saznam više. Sutradan sam počela da proučavam Bibliju.

Sve što sam učila bilo je novo za mene. Sada sam razumela da postoje dobri razlozi zbog kojih Bog privremeno dopušta zlo na zemlji (Postanje 3:15; Jovan 3:16; Rimljanima 9:17). Zatim sam saznala da nas Jehova nije ostavio bez nade. Dao nam je divno obećanje večnog života u raju na zemlji (Psalam 37:29; 96:11, 12; Isaija 35:1, 2; 45:18). U tom raju će mi se vratiti vid, koji sam već postepeno počela da gubim (Isaija 35:5).

Punovremena služba

Svoje predanje Jehovi simbolizovala sam krštenjem u vodi 12. decembra 1985. i tako sam se pridružila mojoj sestri Mari-Kler, koja je već preduzela taj korak. Moj brat Žan-Pjer je uskoro pošao našim stopama, a takođe i moja draga majka.

U mojoj skupštini je bilo nekoliko opštih pionira, to jest punovremenih propovednika. Privukla me je njihova radost i oduševljenje za službu. Čak je i Mari-Kler upisala punovremenu službu, iako je patila od očne bolesti i nosila ortopedsko pomagalo na jednoj nozi. Ona je i dan-danas izvor ohrabrenja za mene. Zahvaljujući tome što sam bila okružena pionirima u skupštini i porodici, u meni se razvila snažna želja da i sama budem u punovremenoj službi. Tako sam u novembru 1990. u Bezjeu počela da služim kao pionir (Psalam 94:17-19).

Suočavanje sa obeshrabrenjem

U službi su mi pomagali brižni pioniri. Pa ipak, s vremena na vreme bih se obeshrabrila zbog svojih ograničenja jer sam imala želju da učinim više. Međutim, Jehova me je podržavao u tim periodima obeshrabrenja. Istraživala sam po Indeksu publikacija, tražeći životne priče pionira koji su poput mene imali oštećen vid. Iznenadila sam se kada sam videla koliko ih ima! Ova praktična i ohrabrujuća iskustva poučila su me da cenim ono što mogu da uradim i da prihvatim svoja ograničenja.

Da bih se brinula za svoje potrebe, čistila sam poslovne prostorije zajedno s drugim Svedocima. Jednog dana sam primetila da su moji saradnici išli za mnom i ponovo čistili ono što sam ja već očistila. Očigledno je ostajalo mnogo prljavštine koju nisam primećivala. Otišla sam do Valeri, pionirke koja je bila odgovorna za našu grupu za čišćenje, i zamolila je da mi otvoreno kaže da li otežavam posao ostalima. Ona je ljubazno prepustila meni da procenim da li mogu i dalje da obavljam taj posao i da sama donesem odluku. U martu 1994. prekinula sam s poslom čišćenja.

Ponovo su me obuzela osećanja bezvrednosti. Žarko sam se molila Jehovi i znam da je on čuo moje preklinjanje. I ovog puta, mnogo mi je pomoglo proučavanje Biblije i hrišćanskih publikacija. Dok je moj vid sve više slabio, moja želja da služim Jehovi bivala je sve jača. Šta ću učiniti?

Najpre na listi čekanja, zatim brza odluka

Prijavila sam se za obuku u Rehabilitacionom centru za slepe osobe i osobe sa oštećenim vidom u Nimu i bila sam primljena na tri meseca. To je bilo korisno provedeno vreme. Bolje sam razumela svoj hendikep i naučila sam kako da živim s njim. To što sam bila u kontaktu s ljudima koji su patili od raznih bolesti pomoglo mi je da shvatim koliko je dragocena moja hrišćanska nada. Ja barem imam cilj i mogu da radim nešto korisno. Takođe sam naučila i francusko Brajevo pismo.

Kada sam se vratila kući, moji ukućani su zapazili da mi je obuka koju sam dobila veoma koristila. Međutim, stvarno nisam volela što sam morala da koristim beli štap. Jako mi je bilo teško da se naviknem na to. Bilo bi lepo imati neku drugu vrstu pomoći — možda psa vodiča.

Podnela sam zahtev za psa, ali rečeno mi je da postoji duga lista čekanja. Takođe, savez slepih bi morao da izvrši jedno ispitivanje. Pas vodič se nije davao bilo kome. Jednog dana mi je žena koja radi u upravi udruženja za slepe rekla da bi lokalni teniski klub poklonio psa vodiča nekoj slepoj ili slabovidoj osobi iz našeg kraja. Imala je mene na umu. Da li ću prihvatiti? Prepoznala sam Jehovinu ruku u tome i prihvatila ovu ljubaznu ponudu. Međutim, morala sam još da čekam da bih dobila psa.

Još uvek sam mislila o Africi

Dok sam čekala, usredsredila sam se na nešto drugo. Kako sam ranije rekla, Afrika me je još od detinjstva jako privlačila. Uprkos mom sve slabijem vidu, moje zanimanje za Afriku sada je bilo veće nego ikad, posebno zato što sam saznala da u Africi ima jako puno ljudi koji su zainteresovani za Bibliju i žele da služe Jehovi. Nešto ranije, slučajno sam pomenula Valeri da bih volela da odem da vidim Afriku. Pitala sam je da li bi pošla sa mnom. Složila se, i napisale smo pisma koja smo poslale u nekoliko podružnica Jehovinih svedoka u Africi, u zemljama u kojima se govori francuski.

Odgovor smo dobile iz Toga. Bila sam veoma uzbuđena i zamolila sam Valeri da mi pročita pismo. Odgovor je bio pozitivan, tako da je Valeri rekla: „Pa, što da ne?“ Nakon što smo ponovo pisale braći u toj podružnici, povezali su nas sa Sandrom, jednom pionirkom iz Lomea, glavnog grada. Za datum polaska odredile smo 1. decembar 1998.

Kakva razlika i kakva divota! Nakon što smo sletele u Lome i izašle iz aviona, osetile smo kako nas poput nekog vela obavija afrička vrućina. Sreli smo se sa Sandrom. Nikada se ranije nismo videle, ali odmah smo imale osećaj kao da smo stari prijatelji. Nedugo pre našeg dolaska, Sandra i njena partnerka Kristin naimenovane su za specijalne pionire u Tabligbu, gradiću u unutrašnjosti. Sada smo imale prednost da im se pridružimo na njihovoj novoj dodeli. Ostale smo oko dva meseca, a kad sam se vratila kući, znala sam da ću ponovo doći.

Presrećna što sam ponovo tamo

Kad sam stigla u Francusku, odmah sam počela da se pripremam za sledeće putovanje u Togo. Uz podršku moje porodice, mogla sam da ostanem šest meseci. Tako sam u septembru 1999. ponovo bila u avionu koji je leteo za Togo. Međutim, sada sam putovala sama. Zamislite kako su se osećali članovi moje porodice kada su me videli kako odlazim sama uprkos problemima s vidom! Ali nije bilo razloga za brigu. Uverila sam roditelje da me u Lomeu čekaju prijatelji koji su mi postali bliski poput članova porodice.

Kako je bilo divno ponovo doći u područje gde se tako puno ljudi zanima za Bibliju! Nije ništa neobično videti ljude kako čitaju Bibliju na ulici. U Tabligbu te ljudi zovu kod sebe samo da bi razgovarali o Bibliji. I kakva je prednost bila deliti skroman smeštaj s dve sestre koje su specijalne pionirke! Upoznala sam drugu kulturu, drugačiji pogled na stvari. Što je najvažnije, zapazila sam kako naša hrišćanska braća i sestre u Africi stavljaju Kraljevstvo na prvo mesto u životu. Na primer, to što moraju kilometrima da pešače do Dvorane Kraljevstva ne sprečava ih da budu na sastancima. Takođe sam izvukla važne pouke iz njihove srdačnosti i gostoprimstva.

Jednog dana kada sam se vratila iz službe, poverila sam se Sandri, rekavši joj da se plašim povratka u Francusku. Moj vid se još više pogoršao. Setila sam se prepunih i bučnih ulica Bezjea, stepenica u zgradama i mnogih drugih stvari koje otežavaju život osobi koja ima probleme s vidom. Za razliku od toga, iako ulice Tabligba nisu asfaltirane, one su mirne — nema gužve i saobraćaj nije gust. Kako ću se snaći u Francuskoj sada kada sam se navikla na Tabligbo?

Dva dana nakon toga, zvala me je majka da mi javi da škola za pse vodiče čeka na mene. Mlada ženka labradora retrivera po imenu Osean bila je spremna da zameni moj vid. Još jednom su moje potrebe zbrinute i moja zabrinutost je nestala. Nakon šest meseci radosne službe u Tabligbu, krenula sam nazad za Francusku da bih upoznala Osean.

Nakon nekoliko meseci obuke, dobila sam Osean. U početku nije bilo lako. Morale smo da naučimo da razumemo jedna drugu. Međutim, s vremenom sam počela da uviđam koliko mi je Osean bila potrebna. Zaista, ona je sada deo mene. Kako su ljudi u Bezjeu reagovali kada su me videli kako dolazim na njihova vrata sa psom? Naišla sam na poštovanje i ljubaznost. Osean je postala „heroj“ u mom kraju. Pošto je mnogim ljudima neprijatno kada su u društvu hendikepirane osobe, to što je pas pored mene omogućava mi da o svom hendikepu govorim prirodnije. Ljudi se opuste i slušaju me. Zaista, Osean je postala najbolja veza za započinjanje razgovora.

Sa Osean u Africi

Nisam zaboravila Afriku, i pripremala sam se za svoje treće putovanje. Ovog puta je i Osean pošla sa mnom. Sa mnom je takođe išao jedan mladi bračni par, Antoni i Oror, kao i moja prijateljica Karolin, koji su svi bili pioniri kao i ja. U Lome smo stigli 10. septembra 2000.

U početku su se mnogi plašili Osean. Ima mnogo ljudi u Lomeu koji nisu nikada videli tako velikog psa, pošto su u Togu psi uglavnom mali. Zbog opreme koju je nosila, neki su mislili da je ona opasna životinja koju treba krotiti. Osean je zauzela odbrambeni stav, spremna da me zaštiti od svega što je ona videla kao pretnju. Pa ipak, brzo se navikla na novu sredinu. Kada nosi opremu, onda je na dužnosti — disciplinovana, odgovorna i uvek je pored mene. Kada nema opremu, onda voli da se igra i ponekad je čak nestašna. Veoma nam je zabavno.

Svi smo bili pozvani u Tabligbo, kod Sandre i Kristin. Da bismo pomogli braći da se naviknu na Osean, zvali smo ih kod nas i objasnili im ulogu psa vodiča, zašto mi je potreban i kako bi trebalo da se ponašaju u njegovoj blizini. Starešine su se složile da Osean dolazi sa mnom u Dvoranu Kraljevstva. Pošto je u Togu to neobično, u skupštini je dato obaveštenje kako bi se objasnila situacija. Što se tiče službe, Osean je išla sa mnom samo na naknadne posete i na biblijske studije, jer se u takvim situacijama lakše može razumeti njeno prisustvo.

I dalje je divno propovedati na ovom području. Uvek me dirne obazrivost ljubaznih ljudi koja se ogleda u njihovim postupcima, kao na primer kada mi spremno ponude stolicu da sednem. U oktobru 2001, moja majka je pošla sa mnom na moje četvrto putovanje u Togo. Nakon tri nedelje, vratila se u Francusku, uverena da mi je dobro i radosna zbog toga.

Duboko sam zahvalna Jehovi što sam mogla da služim u Togu. Uverena sam da će mi Jehova i dalje ’davati što mi srce želi‘ dok dajem sve od sebe u službi Njemu. a

[Fusnota]

a Sestra Morgu se vratila u Francusku, a kasnije je po peti put otišla u Togo, gde je bila od 6. oktobra 2003. do 6. februara 2004. Nažalost, zbog zdravstvenih komplikacija, to je možda njeno poslednje putovanje u Togo u ovom sistemu stvari. Međutim, njena najveća želja je da nastavi da služi Jehovi.

[Slike na 10. strani]

Oduvek me je oduševljavala pomisao na afrička prostranstva i očaravajući svet divljine

[Slika na 10. strani]

Osean je išla sa mnom na naknadne posete

[Slika na 11. strani]

Starešine su se složile da Osean treba da bude sa mnom na sastancima