Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Saznanje o tome zašto Bog dopušta patnju promenilo mi je život

Saznanje o tome zašto Bog dopušta patnju promenilo mi je život

Životna priča

Saznanje o tome zašto Bog dopušta patnju promenilo mi je život

ISPRIČAO HARI PELOJAN

Zašto Bog dopušta patnju? To pitanje me je mučilo još od detinjstva. Moji roditelji su bili vredni, pošteni i porodični ljudi. Međutim, oca nije zanimala religija, dok je majka bila donekle religiozna. Zbog toga mi nisu mogli dati odgovor na to pitanje.

O TOM pitanju sam još više razmišljao tokom i posle Drugog svetskog rata, dok sam više od tri godine služio u ratnoj mornarici SAD. Posle završetka rata, dobio sam zadatak da učestvujem u dostavi humanitarne pomoći brodom koji je poslat u Kinu. Tamo sam proveo skoro godinu dana i bio očevidac patnje velikih razmera.

Kinezi su vredan, inteligentan narod. Međutim mnogi su puno patili zbog siromaštva kao i nasilja koje je prouzrokovao Drugi svetski rat. Posebno me je potresao prizor ljupke dece, od kojih su mnoga bila neuhranjena i u ritama, koja su od nas prosila kada smo bili na obali.

Zašto?

Rodio sam se 1925. i odrastao sam u Kaliforniji u SAD. Nikada ranije nisam video ništa tome slično. Zbog toga sam se uvek iznova pitao: ’Ako postoji svemogući Bog, zašto dozvoljava da toliko ljudi, a posebno nedužne dece, živi u takvim uslovima?‘

Osim toga, pitao sam se zbog čega bi Bog, ako zaista postoji, dozvolio takvo uništavanje, masovno ubijanje ljudi, smrt i patnju koje su tokom vekova nanosile bol čovečanstvu — naročito tokom Drugog svetskog rata, u kome je preko 50 miliona ljudi izgubilo život. Osim toga, zašto su se ljudi različitih nacionalnosti međusobno ubijali, i to na podstrek svojih sveštenika, kada su bili iste religije?

Teleskop

Kada su 1939. godine počeli Drugi svetski rat i masovno ubijanje ljudi širom sveta, mislio sam da Bog ne postoji. Pre toga, kada sam bio u srednjoj školi, na času prirodnih nauka svi učenici su dobili zadatak da konstruišu nešto što je naučne prirode. Pošto me je zanimala astronomija, odlučio sam da napravim veliki reflektorski teleskop sa ogledalom prečnika 20 centimetara.

Da bih napravio taj teleskop, kupio sam parče stakla od 2,5 centimetra debljine i 20 centimetara širine i odneo ga kod stakloresca da napravi od njega krug. Zatim sam započeo sa napornim poslom ručnog brušenja da bih od njega napravio konkavno ogledalo. Tokom tog polugodišta sve moje slobodno vreme je otišlo na to. Kada je staklo bilo gotovo, postavio sam ga u dugačku metalnu cev u koju sam prethodno stavio sočiva različite jačine.

Tokom jedne vedre noći, prvi put sam izneo svoj teleskop da bih posmatrao zvezde i planete Sunčevog sistema. Bio sam zapanjen koliko nebeskih tela postoji i koliko je sve dobro organizovano. Sem toga, kada sam shvatio da su neke „zvezde“ zapravo galaksije poput našeg Mlečnog puta, od kojih svaka ima milijarde zvezda, bio sam još više zapanjen.

’Sigurno‘, razmišljao sam, ’sve ovo nije moglo nastati samo od sebe. Ništa što je organizovano ne može nastati slučajno. Svemir je tako dobro organizovan da deluje kao da ga je konstruisao genije. Da li ipak postoji Bog?‘ Iskustvo sa teleskopom prouzrokovalo je da donekle promenim svoje dogmatično ateističko gledište od ranije.

Tada sam se zapitao: ’Ukoliko zaista postoji Bog koji je dovoljno moćan i mudar da stvori ovaj zadivljujuć svemir, zar on ne može da ispravi ovako loše stanje na Zemlji? Zašto je uopšte dopustio da postoji patnja?‘ Kada sam postavio ova pitanja religioznim ljudima, nisu mogli da mi pruže zadovoljavajuć odgovor.

Nakon srednje škole i nekoliko godina na koledžu, priključio sam se ratnoj mornarici. Međutim, ni vojni sveštenici nisu mogli odgovoriti na moja pitanja. Religiozni ljudi su često govorili nešto poput: „Čudni su putevi Gospodnji.“

Moja potraga se nastavlja

Na pitanja koja sam imao u vezi s tim zašto Bog dopušta patnju nisam dobio odgovor ni nakon što sam otišao iz Kine. Nisam mogao da prestanem da razmišljam o njima, posebno nakon što sam video vojna groblja na raznim ostrvima na kojima smo se zaustavljali na našem putu kući preko Tihog okeana. Skoro sve su to bili grobovi mladih ljudi čiji je život prerano prekinut.

Kada sam stigao u Sjedinjene Države, bio sam razrešen vojne obaveze, i ostala mi je još jedna godina školovanja na Harvardskom Univerzitetu u Kembridžu, u državi Masačusets. Posle godinu dana sam diplomirao, ali se nisam vratio kući u Kaliforniju. Pošto sam želeo da pronađem odgovore na svoja pitanja, odlučio sam da ostanem neko vreme na istočnoj obali Sjedinjenih Država. Razmišljao sam da odem u Njujork, gde je postojalo mnogo religija, s namerom da tamo prisustvujem njihovim religioznim službama kako bih saznao koja su njihova verovanja.

U Njujorku me je moja tetka Izabel Kapidžijan pozvala da budem njen gost. Ona i njene dve ćerke, Rouz i Rut, bile su Jehovini svedoci. Misleći da me njihova verovanja neće interesovati, počeo sam da prisustvujem službama drugih religija, da razgovaram s njihovim članovima i čitam njihovu literaturu. Pitao sam ih zašto Bog dopušta patnju, ali ni oni nisu znali da mi pruže odgovor. Zaključio sam da Bog možda zaista ne postoji.

Pronašao sam odgovore

Tek tada sam pitao tetku i njene ćerke da li mogu dobiti nešto od njihove literature kako bih se upoznao sa gledištem Jehovinih svedoka. Ubrzo nakon što sam pročitao tu literaturu, shvatio sam da se Svedoci umnogome razlikuju od drugih religija. Odgovori su dolazili iz Biblije i bili su veoma zadovoljavajući. Za kratko vreme je odgovoreno na moja pitanja u vezi s tim zašto Bog dopušta patnju.

I ne samo to, već sam se mogao uveriti da Jehovini svedoci žive u skladu s verovanjima koja se temelje na Bibliji. Na primer, pitao sam tetku šta su mladići iz redova Jehovinih svedoka u Nemačkoj radili tokom Drugog svetskog rata. Da li su pristupili nemačkoj vojsci, uzvikivali: „Hajl Hitler!“ i pozdravljali zastavu sa kukastim krstom? Rekla mi je da nisu to uradili. Zbog neutralnog stava, poslati su u koncentracione logore, gde su mnogi od njih ubijeni. Objasnila mi je da su tokom rata Jehovini svedoci svuda imali isti, neutralan stav. Čak i u demokratskim zemljama, mladići iz redova Jehovinih svedoka su zatvarani zbog svoje neutralnosti.

Tada me je tetka zamolila da pročitam Jovana 13:35, gde stoji: „Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako imate ljubav među sobom“. Gde god da žive, ljubav mora biti oznaka pravih hrišćana. Oni se nikada ne mogu naći na suprotnim stranama u ratu i ubijati jedni druge samo zato što su pripadnici druge nacije! Upitala me je: „Da li možeš da zamisliš Isusa i njegove učenike kako se nalaze na suprotnim stranama u ratovima koje su vodili Rimljani i ubijaju jedni druge?“

Takođe me je uputila na 1. Jovanovu 3:10-12. Tu se kaže: „Deca Božja i deca Đavolova poznaju se po ovome: ko god ne čini ono što je pravedno ne potiče od Boga, kao ni onaj koji ne voli svog brata... Treba da imamo ljubav jedan prema drugome; ne kao Kain, koji je poticao od zloga i ubio svog brata.“

Biblija je jasna. Pravi hrišćani vole jedni druge, bez obzira na to iz koje nacije potiču. Prema tome, oni sigurno ne bi namerno ubijali svoju duhovnu braću ili svoje bližnje. Zato je Isus mogao reći za svoje sledbenike: „Oni nisu deo sveta, kao što ni ja nisam deo sveta“ (Jovan 17:16).

Saznao sam zašto se dopušta patnja

Ubrzo sam shvatio da nam Biblija otkriva zašto Bog dopušta patnju. Ona objašnjava da je Bog stvorio naše praroditelje savršene i da ih je smestio u rajski vrt (Postanje 1:26; 2:15). On im je takođe dao nešto veoma vredno — slobodnu volju. Ali, trebalo je da je odgovorno koriste. Da su slušali Boga i njegove zakone, mogli su da nastave da žive u savršenstvu u raju. Mogli su da prošire raj po čitavoj planeti. Njihovo potomstvo bi takođe bilo savršeno, tako da bi s vremenom naša planeta postala predivan raj nastanjen savršenim, srećnim ljudima (Postanje 1:28).

Međutim, ako bi Adam i Eva izabrali da budu nezavisni, ne obazirući se na Boga, tada im on ne bi dozvolio da nastave da žive kao savršeni ljudi (Postanje 2:16, 17). Na nesreću celog čovečanstva, naši roditelji su zloupotrebili svoju slobodnu volju i izabrali da budu nezavisni od Boga. Na to ih je podstaklo buntovno duhovno stvorenje koje je postalo poznato kao Satana Đavo. On je žudeo za nezavisnošću od Boga i obožavanjem koje s pravom pripada samo Bogu (Postanje 3:1-19; Otkrivenje 4:11).

Satana je tako postao „bog ovog sistema stvari“ (2. Korinćanima 4:4). U Bibliji se navodi: „Celi svet leži u vlasti zloga“ (1. Jovanova 5:19). Isus je nazvao Satanu ’vladarom sveta‘ (Jovan 14:30). Neposlušnost Satane i naših praroditelja donela je čovečanstvu nesavršenost, nasilje, smrt, tugu i patnju (Rimljanima 5:12).

Nije njemu u vlasti“

Da bi nam pokazao šta će ignorisanje Stvoriteljevih zakona značiti za ljudsku porodicu, Bog dopušta da posledice takvog postupanja traju već hiljade godina. Tokom tog perioda, celokupnom čovečanstvu je pružena prilika da se potpuno uveri u istinitost onoga što Biblija kaže: „Put čoveka nije njemu u vlasti, ne može čovek kada hodi da upravlja koracima svojim. Kazni me, Jehova“ (Jeremija 10:23, 24).

Sada, posle toliko vekova, možemo videti da je vladanje nezavisno od Boga potpuni promašaj. Ipak, Bog namerava da okonča to pogubno eksperimentisanje s nezavisnošću od njega i njegovih zakona.

Veličanstvena budućnost

Prema biblijskim proročanstvima, Bog će uskoro privesti kraju ovaj nemoralan, okrutan sistem: „Još malo i nestaće bezdušnika... Ali smerni će čuvati zemlju i uživaće u izobilju mira“ (Psalam 37:10, 11).

U proročanstvu u Danilu 2:44 stoji: „U vreme tih kraljeva [svih oblika vladavina koje danas postoje] Bog će nebeski podignuti kraljevstvo koje se neće nikad uništiti i koje neće dolaziti pod vlast drugog naroda; ono će razbiti i uništiti sva ta kraljevstva, a ono će večno postojati.“ Nikada više neće biti dozvoljene ljudske vladavine. Nad celom planetom će vladati Božje Kraljevstvo. Pod njegovom upravom ona će biti pretvorena u raj, a čovečanstvo će polako postajati savršeno i moći će da živi večno u sreći. Biblija obećava: „[Bog] će obrisati svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge, ni vike, ni boli“ (Otkrivenje 21:4). Kakvu veličanstvenu budućnost Bog namerava za nas!

Drugačiji život

Pronalaženje zadovoljavajućih odgovora promenilo je moj život. Od tada sam želeo da služim Bogu i pomognem drugima da saznaju odgovore na ova pitanja. Razumeo sam koliko je ozbiljno ono što je rečeno u 1. Jovanovoj 2:17: „Svet [sadašnji sistem stvari koji je pod vlašću Satane] prolazi, a i njegova želja, ali onaj ko vrši Božju volju ostaje zauvek.“ Imao sam snažnu želju da živim u Božjem novom svetu. Odlučio sam da ostanem u Njujorku i počeo sam da posećujem sastanke Jehovinih svedoka. Imao sam mnoga lepa iskustva dok sam drugima govorio o onome što sam naučio.

Godine 1949, upoznao sam Rouz Meri Luis. Svi u njenoj porodici, njena majka Sejdi, njenih šest sestara i ona bile su Jehovini svedoci. Rouz je služila Bogu kao punovremeni objavitelj. Imala je puno dobrih osobina i odmah me je privukla. Venčali smo se u junu 1950. i ostali smo u Njujorku. Bili smo veoma srećni u svemu što smo radili i radovali smo se nadi da ćemo živeti u Božjem novom svetu.

Rouz Meri i ja smo 1957. pozvani da punovremeno služimo u svetskoj centrali Jehovinih svedoka u Bruklinu u Njujorku. U junu 2004. godine, navršile su se 54 godine našeg srećnog braka, od kojih smo 47 proveli u centrali u Bruklinu. To su bile veoma radosne godine služenja Jehovi i rada rame uz rame sa suvernicima.

Moja najteža patnja

Nažalost, početkom decembra 2004, Rouz Meri je dijagnostikovan zloćudni tumor na jednom plućnom krilu. Lekari su ustanovili da tumor brzo napreduje i da je neophodna operacija. Operacija je izvršena u drugoj polovini decembra, i oko jednu sedmicu kasnije, dok sam bio kod Rouz u poseti, hirurg je došao u njenu sobu i rekao: „Rouz Meri, možete kući! Izlečeni ste!“

Međutim, samo nekoliko dana nakon što je puštena kući, javili su joj se jaki bolovi u predelu stomaka. Bolovi nisu prestajali, tako da je morala ponovo u bolnicu na dodatne analize. Pronađeno je da su se iz nekog razloga u mnogim vitalnim organima stvarali ugrušci krvi, zbog čega do njih nije stizala neophodna količina kiseonika. Lekari su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da bi to sprečili, ali bezuspešno. Samo nekoliko sedmica kasnije, 30. januara 2005, doživeo sam najteži udarac u životu. Moja draga Rouz Meri je umrla.

Tada sam imao 80 godina i iako sam celog života gledao kako ljudi pate, ovo je bilo drugačije. Rouz Meri i ja smo bili, kao što Biblija kaže, ’jedno telo‘ (1. Mojsijeva 2:24DK). Video sam tuđu patnju i sâm sam doživeo tugu zbog smrti prijatelja i rođaka. Ali bol koju sam doživeo prilikom smrti svoje žene bila je mnogo jača i duže je trajala. Sada u potpunosti shvatam koliko veliku tugu smrt voljenih osoba tako dugo donosi čovečanstvu.

Ipak, to što sam razumeo šta je uzrok patnje i kako će ona biti otklonjena pomoglo mi je da ne potonem. U Psalmu 34:18 se kaže: „Pravednike čuje Jehova kad zacvile, i izbavlja iz zemlje spomen njihov.“ Da bi se istrajalo uprkos takvoj žalosti, neophodno je znati da Biblija naučava da će biti uskrsenje, da će oni koji su u grobovima biti vraćeni u život i da će im biti pružena prilika da večno žive u Božjem novom svetu. U Delima apostolskim 24:15 stoji „da će biti uskrsenje i pravednika i nepravednika“. Rouz Meri je imala veliku ljubav prema Bogu. Potpuno sam uveren da je i Bog voleo nju na isti način na koji je ona volela njega i da će je se setiti i vratiti u život u svoje određeno vreme, nadam se uskoro (Luka 20:38; Jovan 11:25).

Premda je bol koja se oseća kada se izgubi voljena osoba velika, još veća će biti radost prilikom uskrsenja tih osoba (Marko 5:42). Božja reč obećava: „Tvoji mrtvi će oživeti... zemlja će vratiti nemoćne mrtvace“ (Isaija 26:19NW). Verovatno će najpre uskrsnuti mnogi od „pravednika“ koji se pominju u Delima apostolskim 24:15. Kako će to biti divno vreme! Među tim uskrsnulima biće i Rouz Meri. Kakvu će samo dobrodošlicu primiti od onih koji su je voleli! Biće divno kada budemo živeli u svetu bez patnji!

[Slike na 9. strani]

Tokom boravka u Kini video sam veliku patnju

[Slike na 10. strani]

U centrali Jehovinih svedoka u Bruklinu služim od 1957.

[Slika na 12. strani]

Venčao sam se sa Rouz Meri 1950.

[Slika na 13. strani]

Na 50-godišnjici našeg venčanja, 2000. godine