Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Posmatrao sam porast Božjeg naroda u Koreji

Posmatrao sam porast Božjeg naroda u Koreji

Posmatrao sam porast Božjeg naroda u Koreji

Ispričao Milton Hamilton

„Žao nam je što vas moramo obavestiti da je vlada Južne Koreje odbila da izda vize za vas misionare i ukazala da niste poželjni u toj zemlji... Zbog toga ćete privremeno služiti u Japanu.“

OVO obaveštenje smo moja supruga i ja primili iz Bruklina krajem 1954. Ranije te iste godine, završili smo 23. razred škole Galad u državi Njujork. U vreme kada smo dobili ovo pismo, privremeno smo služili u Indijanapolisu, u Indijani.

Moja supruga Liz i ja zajedno smo išli u srednju školu. Venčali smo se 1948. godine. Ona je volela punovremenu službu, ali nije bila sigurna da li bi mogla da napusti Sjedinjene Države i služi u drugoj zemlji. Šta je uticalo na to da promeni svoje mišljenje?

Dok smo prisustvovali međunarodnom kongresu na stadionu Jenki u Njujorku, u leto 1953, Liz i ja smo otišli na sastanak za one koji su zainteresovani za školu Galad. Nakon tog podsticajnog sastanka, popunili smo molbe za Galad. Na naše iznenađenje, bili smo pozvani da pohađamo sledeći razred koji je trebalo da počne u februaru 1954.

Naša dodela je bila Koreja, iako se u leto 1953. u njoj završio trogodišnji rat usled koga je ta zemlja bila opustošena. Kao što nam je rečeno u gornjem pismu, najpre smo otišli u Japan. Nakon što smo 20 dana putovali preko okeana stigli smo u Japan u januaru 1955, sa još šestoro misionara koji su takođe bili poslati u Koreju. Lojd Beri, koji je u to vreme bio nadglednik japanske podružnice, sačekao nas je na pristaništu u šest ujutro. Uskoro smo krenuli u misionarski dom u Jokohami. Nešto kasnije, tog istog dana, počeli smo sa službom propovedanja.

Konačno u Koreji

S vremenom nam je odobren ulazak u Južnu Koreju. Naš avion je poleteo 7. marta 1955. s međunarodnog aerodroma Haneda u Tokiju i nakon tročasovnog leta stigli smo na Joido, aerodrom u Seulu. Kada smo videli da je više od 200 braće i sestara iz Koreje došlo da nas sačeka, potekle su nam suze radosnice. Tada je u celoj Koreji bilo samo 1 000 Svedoka. Kao i mnogi drugi sa zapada, i mi smo mislili da svi ljudi na Dalekom istoku izgledaju i ponašaju se slično, bez obzira na to iz koje su zemlje. Ubrzo smo shvatili da nismo bili u pravu. Korejci ne samo što imaju svoj jezik i pismo, već se razlikuju od drugih i po izgledu, tradicionalnoj odeći, kulinarstvu i drugim jedinstvenim obeležjima, kao što je izgled kuća.

U početku nam je najveći problem predstavljalo učenje jezika. Nismo imali knjige iz kojih bismo učili korejski. Uskoro smo shvatili da je nemoguće da tačno izgovaramo korejske reči koristeći samo engleske glasove. Da bi se naučio ispravan izgovor, mora se naučiti korejsko pismo.

Pravili smo greške. Na primer, Liz je pitala jednu ženu da li ima Bibliju. Žena ju je začuđeno pogledala, ušla u kuću i vratila se s kutijom šibica. Liz ju je zapravo pitala da li ima sangjang (šibice) umesto sangkjung, što je reč za Bibliju.

Posle nekoliko meseci, dobili smo zaduženje da u Pusanu, lučkom gradu na jugu, otvorimo misionarski dom. Iznajmili smo tri male sobe za nas dvoje i dve sestre koje je trebalo da služe sa nama. Unutra nismo imali tekuću vodu ni toalet. Samo je noću pritisak vode bio dovoljno jak da ona kroz jedno crevo stigne do drugog sprata. Zato smo na smenu ustajali vrlo rano da bismo natočili vodu u posude. Morali smo da prokuvamo vodu ili da dodamo hlor u nju da bi bila pogodna za piće.

Bilo je i drugih poteškoća. Struja je bila toliko slaba da nismo mogli da koristimo veš-mašinu ni peglu. Kuvali smo u hodniku i jedini uređaj koji smo imali bila je peć na petrolej. Pa ipak, brzo smo svi uspeli da u takvim uslovima spremamo obroke kada bi došao red na nas. Nakon tri godine, Liz i ja smo dobili virusnu žuticu. U to vreme, većina misionara je obolevala od nje. Bili su nam potrebni meseci da se oporavimo, a imali smo i drugih zdravstvenih problema.

Prilika da ohrabrimo druge

U proteklih 55 godina, korejsko poluostrvo je jedno od političkih žarišta u Aziji. Demilitarizovana zona deli to poluostrvo na dva dela. Ona se nalazi 55 kilometara severno od Seula, glavnog grada Južne Koreje. Kada nas je 1971. posetio Frederik Franc iz naše centrale u Bruklinu, ja sam ga pratio do demilitarizovane zone, granice s najjačim obezbeđenjem na svetu. Zvaničnici Ujedinjenih nacija se već godinama tu sastaju s predstavnicima dveju vlada.

Naravno, mi smo neutralni u političkim zbivanjima u svetu, uključujući i zbivanja na tom poluostrvu (Jov. 17:14). Zbog toga što odbijaju da uzmu oružje i da se bore, do sada je više od 13 000 korejskih Svedoka provelo ukupno 26 000 godina u zatvoru (2. Kor. 10:3, 4). Sva mlada braća u toj zemlji svesna su da će se suočiti s tim ispitom, ali to ih ne plaši. Žalosno je što vlada izjednačava s kriminalcima hrišćane čiji je jedini „zločin“ to što odbijaju da se odreknu svoje hrišćanske neutralnosti.

Za vreme Drugog svetskog rata i ja sam odbio da idem u vojsku zbog čega sam 1944. bio osuđen na dve i po godine koje sam odslužio u kaznenoj ustanovi u Luisburgu, u Pensilvaniji. Iako su se naša braća u Koreji suočavala s mnogo težim uslovima u zatvoru, i ja sam na svojoj koži osetio kroz šta su ti mladi Svedoci prolazili. Mnogi su bili ohrabreni kada su saznali da su i neki od nas misionara doživeli nešto slično (Isa. 2:4).

I mi smo se suočili s teškom situacijom

Godine 1977. nastao je ozbiljan problem koji je uključivao i našu neutralnost. Vladini zvaničnici su pretpostavljali da mi odvraćamo mlade Korejce od služenja vojske. Zato je vlada donela odluku da se zabrani ponovni ulazak u zemlju misionarima koji iz bilo kog razloga izađu iz nje. Ta zabrana je trajala od 1977. do 1987. godine. Da smo u to vreme izašli iz Koreje, ne bi nam bilo dozvoljeno da se vratimo. Zato u tom periodu nijednom nismo išli kući čak ni u kratku posetu.

Mnogo puta smo se sastali s predstavnicima vlade i objašnjavali neutralan stav koji imamo kao Hristovi sledbenici. Na kraju su uvideli da nećemo biti zastrašeni i zabrana je konačno ukinuta nakon deset godina. Tokom tih godina, nekoliko misionara je moralo da izađe iz zemlje zbog zdravstvenih i drugih razloga, ali mi i još neki smo ostali, zbog čega nam je veoma drago.

Sredinom 1980-ih, protivnici su lažno optužili direktore naše zakonske korporacije da poučavaju mladiće da odbijaju vojnu službu. Zbog toga su vlasti pozvale svakog od nas direktora ponaosob na razgovor. Dana 22. januara 1987, javni tužilac je proglasio te optužbe neosnovanim. To je poslužilo kao osnova za rešavanje svakog budućeg nesporazuma.

Bog blagosilja naše delo

Zbog naše neutralnosti se tokom godina u Koreji pojačavalo protivljenje delu propovedanja. Usled toga, bilo je sve teže pronaći mesta za održavanje većih skupova. Da bi rešili taj problem, Svedoci su u Pusanu izgradili prvu Kongresnu dvoranu na Dalekom istoku. Imao sam zadovoljstvo da 5. aprila 1976. održim govor za posvećenje pred 1 300 prisutnih.

Od 1950. godine, u američkim bazama u Koreji služile su desetine hiljada vojnika. Po povratku u Sjedinjene Države, mnogi su postali Svedoci. Često dobijamo pisma od njih a za nas je blagoslov što smo im pomagali da upoznaju Jehovu.

Nažalost, moja voljena supruga je preminula 26. septembra 2006. Teško je opisati koliko mi nedostaje. Za 51 godinu koliko je bila ovde, radosno je prihvatala svako zaduženje i nikada se nije žalila. Nije predlagala, čak ni pominjala povratak u Sjedinjene Države, zemlju za koju je rekla da ne želi nikada da je napusti!

Sada služim u Betelu u Koreji. Betelska porodica koja je nekada bila veoma mala sada broji 250 članova. Drago mi je što služim u sedmočlanom Odboru podružnice koji nadgleda delo u ovoj zemlji.

Iako je Koreja bila vrlo siromašna kad smo stigli, sada je jedna od najrazvijenijih zemalja na svetu. U njoj trenutno ima više od 95 000 objavitelja od kojih je skoro 40 posto u pomoćnoj ili opštoj pionirskoj službi. Sve to mi pruža dodatne razloge da budem zahvalan što služim Bogu ovde i posmatram porast Božjeg naroda.

[Slika na 24. strani]

S drugim misionarima po dolasku u Koreju

[Slika na stranama 24, 25]

U službi u Pusanu

[Slika na 25. strani]

S bratom Francom u demilitarizovanoj zoni, 1971.

[Slika na 26. strani]

Sa Liz, kratko pre njene smrti

[Slika na 26. strani]

Korejska podružnica gde služim kao član betelske porodice