Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Opravdani razlozi ili izgovori?

Opravdani razlozi ili izgovori?

Opravdani razlozi ili izgovori?

„ŽENA koju si mi dao da bude uz mene, ona mi je dala plod s drveta pa sam ga jeo“, rekao je čovek. „Zmija me je prevarila pa sam jela“, odgovorila je žena. Ove reči, koje su naši praroditelji Adam i Eva uputili Bogu, označile su početak vekovne ljudske sklonosti ka traženju opravdanja (Post. 3:12, 13).

Zbog njihove namerne neposlušnosti, Jehova je Adamu i Evi izrekao presudu koja jasno pokazuje da nije smatrao opravdanim razloge koje su izneli (Post. 3:16-19). Da li zato treba da zaključimo da Jehova ne prihvata nijedno opravdanje? Ili neka od njih uvažava? Ako je tako, kako možemo napraviti razliku između opravdanih razloga i izgovora? Da bismo odgovorili na to pitanje, osmotrimo najpre kako se definiše opravdanje.

Opravdanje je razlog koji se navodi da bi se objasnilo zašto je nešto urađeno, nije urađeno ili neće biti urađeno. To može biti prihvatljivo objašnjenje za neki propust ili iskreno izvinjenje koje pruža temelj za blag sud ili oproštaj. Međutim, kao što se pokazalo u slučaju Adama i Eve, opravdanje može biti samo izgovor, izmišljeni razlog koji se navodi da bi se prikrila istina. Pošto su mnoga opravdanja upravo te prirode, na njih se obično gleda s nepoverenjem.

Naravno, kada se radi o našoj službi Bogu, nipošto ne želimo da tražimo izgovore. Moramo biti pažljivi da ne bismo „sami sebe zavaravali“ (Jak. 1:22). Osmotrimo zato neke biblijske primere i načela koji će nam pomoći da ’ispitujemo šta je ugodno Gospodu‘ (Ef. 5:10).

Šta Bog očekuje od nas

U Božjoj Reči nalazimo konkretne zapovesti koje kao Jehovin narod treba da poslušamo. Primera radi, Hristova zapovest „idite i stvarajte učenike od ljudi iz svih naroda“, još uvek se odnosi na sve prave Hristove sledbenike (Mat. 28:19, 20). Njeno izvršavanje je toliko važno da je apostol Pavle rekao: „Teško meni ako ne objavljujem dobru vest!“ (1. Kor. 9:16).

Pa ipak, neki koji već duže vreme proučavaju Bibliju s nama još uvek se ustručavaju da propovedaju dobru vest o Božjem Kraljevstvu (Mat. 24:14). Drugi su ranije išli u službu propovedanja ali to više ne čine. Koje razloge ponekad iznose oni koji ne učestvuju u službi? Kako je Jehova reagovao kada su neki u prošlosti oklevali da poslušaju njegove konkretne zapovesti?

Opravdanja koja Bogu nisu prihvatljiva

„To je i suviše teško.“ Nekima, naročito onima koji su po prirodi bojažljivi i nesigurni, učestvovanje u službi propovedanja može delovati i suviše teško. Međutim, osmotrimo šta možemo naučiti iz Joninog primera. On je dobio zadatak koji je smatrao izuzetno teškim — Jehova mu je rekao da ode u Ninivu i objavljuje predstojeće uništenje tog grada. Nije teško razumeti zašto je Joni ovaj zadatak izgledao zastrašujuće. Niniva je bila prestonica Asirije, a Asirci su bili poznati po velikoj surovosti. Jona se možda pitao: ’Kako će ti ljudi reagovati? Šta će mi uraditi?‘ Ubrzo je pobegao. Međutim, Jehova nije prihvatio Jonino opravdanje već ga je ponovo poslao da propoveda Ninivljanima. Ovog puta je Jona hrabro izvršio svoj zadatak i Jehova je blagoslovio ishod (Jona 1:1-3; 3:3, 4, 10).

Ukoliko smatraš da ti je i suviše teško da propovedaš dobru vest, seti se da je ’Bogu sve moguće‘ (Mar. 10:27). Budi uveren da će te Jehova ojačati ukoliko ga usrdno moliš za pomoć i da će te blagosloviti jer se trudiš da skupiš hrabrost kako bi izvršio svoju službu (Luka 11:9-13).

„Nemam želju.“ Šta možeš preduzeti ako ti nedostaje iskrena želja da učestvuješ u hrišćanskoj službi? Imaj na umu da Jehova može uticati na tebe i tvoje želje. Pavle je rekao: „Bog, zato što to hoće, deluje u vama da biste i želeli i postupali“ (Fil. 2:13). Prema tome, možeš moliti Jehovu da u tebi probudi želju da vršiš njegovu volju. Kralj David je to učinio. On je usrdno molio Jehovu: „Daj mi srce nepodeljeno“ (Ps. 86:11). I ti poput njega možeš usrdno moliti Jehovu da u tebi rasplamsa želju da činiš ono što mu je ugodno.

Doduše, kada smo umorni ili obeshrabreni, ponekad moramo da nateramo sebe da odemo u službu ili na sastanak u Dvorani Kraljevstva. Ako se to dešava, treba li da zaključimo da ne volimo Jehovu iskreno? Nipošto. Verne Božje sluge iz prošlih vremena takođe su morale snažno da se naprežu kako bi vršile Božju volju. Na primer, Pavle je rekao: „Bijem svoje telo“, čime je ukazao na veliki trud koji je ulagao da bi bio poslušan Božjim zapovestima (1. Kor. 9:26, 27). Čak i ako primoravamo sebe da učestvujemo u službi, možemo biti uvereni da će nas Jehova blagosloviti. Zašto? Zato što to činimo sa ispravnim motivom — iz ljubavi prema njemu. Na taj način opovrgavamo Sataninu tvrdnju da će se ljudi odreći Boga ukoliko se suoče sa iskušenjima (Jov 2:4).

„Imam previše obaveza.“ Ukoliko ne ideš u službu jer smatraš da si prezauzet, veoma je važno da preispitaš svoje prioritete. Isus je rekao: „Tražite najpre kraljevstvo“ (Mat. 6:33). Da bi postupao prema tom načelu, možda je potrebno da pojednostaviš život ili da deo vremena koje koristiš za razonodu posvetiš službi. Naravno, razonoda i druga lična interesovanja imaju svoje mesto u životu, ali nisu opravdan razlog za zanemarivanje službe propovedanja. U životu Božjeg sluge na prvom mestu je podupiranje Božjeg Kraljevstva.

„Nisam dovoljno vešt.“ Možda misliš da nisi dorastao zadatku da propovedaš dobru vest. Neke verne Jehovine sluge iz drevnog doba mislile su da nisu dovoljno vešte da bi ispunile odgovornosti koje im je Jehova poverio. Jedan od njih je Mojsije. Kada je dobio zadatak od Jehove, Mojsije je rekao: „Oprosti, Jehova, ali ja nisam rečit čovek, nikada to nisam bio, a nisam ni sada otkako govoriš svom sluzi, jer sam sporih usta i spora jezika.“ Iako ga je Jehova uveravao da će biti uz njega, Mojsije je odgovorio: „Oprosti, Jehova, ali molim te pošalji nekog drugog“ (Izl. 4:10-13). Kako je Jehova reagovao na to?

Jehova nije oslobodio Mojsija odgovornosti za izvršenje tog zadatka već je opunomoćio Arona da mu pomaže u tome (Izl. 4:14-17). Nadalje, u godinama koje su usledile, Jehova je bio uz Mojsija i pružao mu sve što je bilo potrebno da uspešno ispuni zaduženja koja mu je davao. I ti danas možeš biti uveren da će Jehova podstaći zrele suvernike da ti pomognu u službi. Iznad svega, Božja Reč nam pruža garanciju da će nas Jehova osposobiti za delo koje nam je poverio (2. Kor. 3:5; videti okvir  „Najsrećnije godine u životu“).

„Neko me je uvredio.“ Neki su prestali da idu u službu ili na skupštinske sastanke jer su uvređeni. Oni smatraju da će Jehova to sigurno uvažiti kao razlog za prekidanje učešća u hrišćanskim aktivnostima. Premda je razumljivo što smo uznemireni kada nas neko povredi, da li je to opravdan razlog da ne sarađujemo sa skupštinom? Pavle i njegov suvernik Varnava su verovatno bili povređeni nakon što je zbog jedne nesuglasice došlo do „žestoke svađe“ među njima (Dela 15:39). Ali, da li su njih dvojica zbog toga prestali da učestvuju u službi? Ni u kom slučaju!

Slično tome, kada te neki suvernik povredi, seti se da tvoj neprijatelj nije nesavršen brat već Satana, koji želi da te proždere. Međutim, Đavo neće uspeti ako mu se ’odupreš, čvrst u veri‘ (1. Petr. 5:8, 9; Gal. 5:15). Ako imaš takvu veru, neće te nadvladati razočaranje (Rimlj. 9:33).

Kada nas okolnosti sputavaju

Primeri koje smo naveli jasno pokazuju da ne postoji opravdan biblijski razlog za neispunjavanje Jehovinih konkretnih zapovesti, među kojima je i zadatak da propovedamo dobru vest. Pa ipak, možda imamo opravdane razloge što u većoj meri ne učestvujemo u službi. Druge biblijske odgovornosti mogu ograničiti vreme koje izdvajamo za službu propovedanja. Osim toga, može se desiti da smo toliko iscrpljeni ili bolesni da u službi za Jehovu ne možemo da učinimo onoliko koliko bismo želeli. Međutim, Božja Reč nas uverava da Jehova vidi našu iskrenu želju i uzima u obzir naša ograničenja (Ps. 103:14; 2. Kor. 8:12).

Prema tome, treba da pazimo da u ovom pogledu ne sudimo prestrogo ni sebi ni drugima. Apostol Pavle je napisao: „Ko si ti da osuđuješ tuđeg slugu? Njegov gospodar odlučuje da li će on stajati ili pasti“ (Rimlj. 14:4). Umesto da poredimo svoje okolnosti sa okolnostima drugih, treba da imamo na umu da će svako „položiti Bogu račun za sebe“ (Rimlj. 14:12; Gal. 6:4, 5). Kada u molitvi iznosimo Jehovi neko opravdanje, neka to svako od nas čini ’čiste savesti‘ (Jevr. 13:18).

Zašto nam služenje Jehovi donosi radost

Svi mi možemo da služimo Jehovi radosnog srca jer je ono što on traži — kakve god bile naše okolnosti — uvek razumno i dostižno. Zašto to možemo reći?

Božja Reč kaže: „Ne uskrati dobra onima kojima je potrebno, kad rukom svojom to možeš učiniti“ (Posl. 3:27). Šta ovaj stih otkriva o Božjim očekivanjima? Jehova ne traži od tebe da se upinješ da bi postizao isto koliko i drugi već da mu služiš u skladu sa onim što ’svojom rukom možeš učiniti‘. Bez obzira na to da li imamo malo ili mnogo snage, svako od nas može služiti Jehovi celom dušom (Luka 10:27; Kol. 3:23).

[Okvir/Slika na 14. strani]

 „Najsrećnije godine u životu“

Čak i ako imamo ozbiljne fizičke ili emocionalne tegobe, ne treba odmah da zaključimo da zbog toga ne možemo dati sve od sebe u službi. To potvrđuje primer Ernesta, Svedoka iz Kanade.

Ernest je imao govornu manu i bio je veoma stidljiv. Radio je na građevini, ali je nakon jedne ozbiljne povrede leđa morao da prekine s tim poslom. Premda više nije bio sposoban za rad, nove okolnosti su mu omogućile da provodi više vremena u službi. Kada su na sastancima objavitelji podsticani da služe kao pomoćni pioniri, u njemu se javila žarka želja da i on bude pionir. Međutim, mislio je da mu to neće poći za rukom.

Da bi se uverio da je to iznad njegovih mogućnosti, predao je molbu za pomoćnu pionirsku službu tokom jednog meseca. Na svoje iznenađenje, uspeo je da ispuni zahtev u satima. Zatim je pomislio: ’Ovo sigurno ne bih mogao da ponovim.‘ Želeo je da to proveri, pa je po drugi put predao molbu — i opet je uspeo da ispuni službu.

Nakon što je godinu dana služio kao pomoćni pionir, Ernest je rekao: „Siguran sam da nikad ne bih mogao da budem opšti pionir.“ Da bi to dokazao, predao je molbu za opštu pionirsku službu. Iznenadio se kada je uspešno završio svoju prvu godinu u tom vidu službe. Odlučio je da nastavi i radosno je služio kao opšti pionir dve godine, sve dok nije preminuo usled komplikacija zbog ranije povrede. Međutim, pre nego što je umro, često je sa suzama u očima govorio svojim posetiocima: „Godine koje sam proveo služeći Jehovi kao pionir bile su mi najsrećnije godine u životu.“

[Slika na 13. strani]

Mi možemo savladati svaku prepreku koja nas sprečava da učestvujemo u službi

[Slika na 15. strani]

Jehova se raduje kada mu služimo celom dušom, čineći sve što je u našim okolnostima moguće