Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

’Čuvala je te reči u svom srcu‘

’Čuvala je te reči u svom srcu‘

Primeri vere

’Čuvala je te reči u svom srcu‘

DOK je sedela na leđima magareta, Marija je pokušavala da pronađe koliko-toliko udoban položaj. Već satima je tako putovala. Ispred nje je neumorno koračao Josif idući putem prema udaljenom Vitlejemu. Ponovo je osetila kako se beba pokreće u njenom stomaku.

Marija je bila pred porođajem. U Bibliji se kaže da je ona u to vreme bila „u poodmakloj trudnoći“ (Luka 2:5). Dok su ona i Josif prolazili pored jednog polja za drugim, možda su neki ratari na trenutak prestali da oru ili seju, začuđeno ih posmatrali i pitali se zašto bi žena u takvom stanju krenula na put. Šta je odvelo Mariju tako daleko od njenog doma u Nazaretu?

Sve je počelo nekoliko meseci ranije, kada je ta mlada Jevrejka saznala da joj je ukazana čast koja je bila jedinstvena u celoj ljudskoj istoriji. Trebalo je da rodi dete koje će postati Mesija, Božji Sin! (Luka 1:35). U vreme kada joj se bližio porođaj, morali su da krenu na put. Na tom putovanju, Marija se suočila sa situacijama koje su stavile njenu veru na ispit. Pogledajmo šta joj je pomoglo da sačuva snažnu veru.

Put u Vitlejem

Josif i Marija nisu bili jedini putnici. Cezar Avgust je upravo izdao naredbu da se popiše sve stanovništvo i ljudi su morali da putuju u svoj rodni grad da bi bili upisani. Kako je Josif postupio? Biblijski zapis kaže: „Tako je i Josif krenuo iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad, koji se zove Vitlejem, jer je bio iz Davidovog doma i njegove porodice“ (Luka 2:1-4).

To što je cezar baš tada izdao naredbu nije bilo slučajno. U jednom proročanstvu zapisanom oko sedam vekova ranije, rečeno je da će Mesija biti rođen u Vitlejemu. Doduše, postojao je jedan grad po imenu Vitlejem samo 11 kilometara od Nazareta. Međutim, proročanstvo je konkretno ukazivalo na ’Vitlejem Efratu‘ kao na mesto u kom će se roditi Mesija (Mihej 5:2). Da bi se danas iz Nazareta došlo do tog malog sela na jugu, treba ići putem dugim oko 150 kilometara preko brdovitog područja. To je bio Vitlejem u koji se Josif zaputio, jer je iz tog mesta poticala porodica kralja Davida — porodica kojoj su pripadali on i njegova nevesta.

Da li će se Marija složiti s Josifovom odlukom da se povinuju cezarevoj naredbi? Na kraju krajeva, taj put bi joj teško pao. Verovatno je bila rana jesen kada počinju kiše nakon što se polako završava sušna sezona. Nadalje, Vitlejem se nalazio na nadmorskoj visini od preko 760 metara, što je priličan uspon koji nije lako savladati nakon višednevnog putovanja. Možda su putovali duže nego inače jer je Marija zbog svog stanja morala češće da se odmara. U tom periodu bi mlada žena više nego ikada želela da bude kod kuće gde bi joj prijatelji i porodica mogli pomoći kada počnu porođajni bolovi. Nema sumnje da joj je bila potrebna hrabrost da pođe na taj put.

I pored svega toga, Luka piše da je Josif krenuo „da se upiše s Marijom“. Takođe je zabeležio da se Marija „do tada već udala za [Josifa]“ (Luka 2:4, 5). To što je bila udata u velikoj meri je uticalo na Marijine odluke. Ona je vođstvo u služenju Bogu prepuštala svom suprugu, prihvatajući ulogu pomoćnice koju joj je Bog dodelio i podržavala je Josifa u odlukama koje je donosio. * Time što je bila poslušna, savladala je prepreke koje su mogle predstavljati ispit za njenu veru.

Šta je još moglo podstaći Mariju da pokaže poslušnost? Da li je ona znala za proročanstvo o tome da će se Mesija roditi u Vitlejemu? Biblija nam to ne otkriva. Ne možemo isključiti tu mogućnost jer je ta činjenica bila poznata verskim vođama, pa čak i običnim ljudima (Matej 2:1-7; Jovan 7:40-42). Marija je takođe dobro poznavala Svete spise (Luka 1:46-55). Bilo da je odlučila da putuje iz poslušnosti svom suprugu, naredbi vlasti ili zbog Jehovinog proročanstva — ili je bilo uključeno više faktora — pružila je izvanredan primer. Jehova veoma ceni poniznost i poslušnost koje pokazuju i muškarci i žene. U naše vreme, kada mnogi podložnost ne smatraju vrlinom, Marijin primer nadahnjuje verne ljude bez obzira na to gde žive.

Hristovo rođenje

Mora da je Marija odahnula s olakšanjem kada je ugledala kako se nazire Vitlejem. Dok su se uspinjali uz padine i prolazili pored maslinjaka koji još nisu bili obrani, Marija i Josif su verovatno razmišljali o prošlosti tog sela. Bilo je i suviše malo da bi bilo ubrojano u judejske gradove, baš kao što je rekao prorok Mihej. Pa ipak, u njemu su rođeni Voz, Nojemina i kasnije David, pre više od hiljadu godina.

Marija i Josif su stigli u selo prepuno ljudi. Drugi su došli na popis pre njih tako da više nije bilo mesta u konačištu. * Nisu imali drugog izbora nego da prenoće u štali. Možemo samo da naslutimo koliko se Josif brinuo što njegova ženi trpi jake bolove kakve nikad nije osetila i koji su postajali sve jači. Od svih mogućih mesta, Marijini porođajni bolovi su počeli baš tu, u štali.

Žene iz svih krajeva sveta mogu saosećati s Marijom. Oko 4 000 godina ranije, Jehova je prorekao da će žene trpeti porođajne bolove zbog nasleđenog greha (Postanak 3:16). Ne postoje ukazivanja da je Marija bila izuzetak u tom pogledu. Luka u svom zapisu ne otkriva mnogo detalja već jednostavno kaže: „Rodila je svog sina, prvenca“ (Luka 2:7). Na svet je došao njen ’prvenac‘ — prvo od najmanje sedmoro Marijine dece (Marko 6:3). Ipak, to dete će biti drugačije. Ono nije bilo samo njen prvenac već i Jehovin „prvenac svega što je stvoreno“, jedinorođeni Božji Sin! (Kološanima 1:15).

U zapisu se pominje još jedan upečatljiv detalj: „Povila ga [je] i položila u jasle“ (Luka 2:7). Širom sveta se u pozorišnim komadima, na umetničkim slikama i različitim prikazima ovaj događaj predstavlja na idiličan način. Ali, osmotrimo kako je to zapravo izgledalo. Jasle su nalik na dugačko korito ili sanduk pričvršćen uza zid, iz kog se životinje hrane. Porodica se nalazila u štali, koja je daleko od čistog mesta sa svežim vazduhom. Zaista, koji roditelji bi izabrali takvo mesto za rođenje svog deteta ako bi imali bilo koju drugu mogućnost? Većina roditelja želi da pruži najbolje svojoj deci. Koliko su tek Marija i Josif želeli da pruže najbolje Božjem Sinu!

Pa ipak, oni nisu postali ogorčeni zbog teških okolnosti u kojima su se nalazili. Jednostavno su učinili sve što su mogli u toj situaciji. Na primer, zapazite da je Marija povila svoje novorođenče i pažljivo ga položila u jasle da spava, pobrinuvši se da mu bude toplo i da je bezbedno. Ona nije dozvolila da je preterana zabrinutost zbog trenutnih okolnosti spreči da učini najbolje što može. Marija i Josif su takođe znali da je najvažniji zadatak koji ih čeka zadovoljavanje duhovnih potreba svog deteta (Ponovljeni zakoni 6:6-8). Danas mudri roditelji postavljaju slične prioritete dok odgajaju svoju decu u ovom svetu u kom su duhovne vrednosti potisnute u drugi plan.

Ohrabrujuća poseta

Spokojstvo tog prizora iznenada je prekinuo neki metež. Pastiri su pohrlili da uđu u štalu želeći da vide porodicu, a naročito dete. Bili su ushićeni a lica su im blistala od radosti. Dotrčali su sa obronaka na kojima su čuvali svoja stada. * Ispričali su iznenađenim roditeljima o čudesnom susretu koji su upravo imali. Tokom noći im se na jednom obronku iznenada pojavio anđeo a Jehovina slava je zablistala oko njih. Anđeo im je rekao da je Hrist, to jest Mesija upravo rođen u Vitlejemu i da će naći dete povijeno i položeno u jasle. Zatim se dogodilo nešto još veličanstvenije — pojavilo se mnoštvo anđela koji su pesmom hvalili Jehovu!

Sasvim je razumljivo što su ti ponizni ljudi dojurili u Vitlejem! Mora da su bili oduševljeni kada su videli novorođenče položeno u jasle baš kao što im je anđeo rekao. Tu dobru vest nisu zadržali za sebe. „Ispričali su ono što im je bilo rečeno... Svi koji su to čuli divili su se onome što su im pastiri rekli“ (Luka 2:17, 18). U to vreme su verske vođe očigledno s nipodaštavanjem gledale na pastire. Ali Jehova je cenio te ponizne, verne osobe. Kako je njihova poseta uticala na Mariju?

Iako je sigurno bila iscrpljena nakon porođaja, pažljivo je slušala svaku reč. I ne samo to: „Marija je čuvala sve te reči u svom srcu i razmišljala o njima“ (Luka 2:19). Ta mlada žena je zaista bila osoba koja duboko razmišlja. Bila je svesna koliko je ta anđeoska poruka značajna. Njen Bog, Jehova, želeo je da ona zna i razume ko je njen sin i koliko je on važan. Zbog toga nije samo slušala sve te reči, već ih je čuvala u svom srcu da bi mogla uvek iznova da razmišlja o njima u mesecima i godinama koje su sledile. To je bilo presudno za veru koju je Marija pokazivala tokom celog života.

Da li ćemo slediti Marijin primer? Jehova je ispunio stranice svoje Reči životovažnim duhovnim istinama. Međutim, one nam neće mnogo koristiti ako ne obratimo pažnju na njih. To možemo učiniti ako redovno čitamo Bibliju — ne samo kao književno delo nego kao nadahnutu Božju Reč (2. Timoteju 3:16). Zatim, poput Marije treba da čuvamo te duhovne istine u svom srcu i da produbljujemo svoje razumevanje. Ako duboko razmišljamo o onome što smo pročitali u Bibliji i o tome kako možemo potpunije primeniti Božje savete, izgrađivaćemo i jačaćemo svoju veru.

Još reči koje treba čuvati

Kada je novorođeni dečak imao osam dana, Marija i Josif su ga obrezali u skladu s Mojsijevim Zakonom i dali mu ime Isus, prema uputstvu koje im je preneo anđeo (Luka 1:31). Zatim, kada je napunio 40 dana, odveli su ga iz Vitlejema u hram u Jerusalimu koji je bio udaljen nekoliko kilometara. Tamo su prineli žrtvu očišćenja — dve grlice ili dva goluba — što je Zakonom bilo predviđeno za siromašne porodice. Ukoliko im je bilo neprijatno što nisu prineli muško jagnje i grlicu poput drugih roditelja, ta osećanja su potisnuli. U svakom slučaju, dok su bili u hramu primili su snažno ohrabrenje (Luka 2:21-24).

Prišao im je starac po imenu Simeon i rekao Mariji još nešto što je mogla da čuva u svom srcu. Njemu je bilo obećano da će videti Mesiju pre nego što umre i Jehova mu je putem svetog duha obznanio da je mali Isus prorečeni Spasitelj. Simeon je takođe upozorio Mariju da će jednog dana doživeti nešto veoma bolno. Rekao je da će to biti kao da joj mač probada dušu (Luka 2:25-35). Iako su zvučale zastrašujuće, te reči su možda pomogle Mariji da istraje kada su se ispunile nešto više od tri decenije kasnije. Nakon Simeona, proročica po imenu Ana videla je malog Isusa i počela da govori o njemu svima koji su čekali izbavljenje Jerusalima (Luka 2:36-38).

Josif i Marija su zaista mudro postupili što su doneli svoje dete u Jehovin hram u Jerusalimu! Od tada pa nadalje, tokom celog svog života, njihov sin je redovno dolazio u Jehovin hram. Dok su tom prilikom bili u hramu, učinili su sve što su mogli u skladu sa svojim mogućnostima i dobili pouku i ohrabrenje. Marija je sigurno tog dana izašla iz hrama s ojačanom verom i srcem punim važnih istina o kojima će moći da duboko razmišlja i razgovara s drugima.

Zaista je prelepo videti roditelje koji danas slede njihov primer. Jehovini svedoci redovno dovode svoju decu na sastanke. Oni čine sve što mogu u službi Bogu i hrabre suvernike svojim rečima. Na taj način, postaju jači, srećniji i ispunjeni dobrim stvarima koje dele s drugima. Srdačno ste pozvani da prisustvujete njihovim sastancima. Ukoliko to učinite, i vi ćete ojačati svoju veru kao što je to bio slučaj s Marijom.

[Fusnote]

^ Zapazite razliku između ovih reči i opisa jednog ranijeg Marijinog putovanja. „Marija je ustala i... otišla“ da poseti Jelisavetu (Luka 1:39). U to vreme, kao verena ali neudata žena, Marija je mogla da donosi odluke bez savetovanja s Josifom. Nakon što su se venčali, odluka o njihovom zajedničkom putovanju pripisuje se Josifu a ne Mariji.

^ U to vreme su u gradovima postojala konačišta u kojima su putnici i karavani mogli odsesti.

^ To što su se pastiri nalazili na poljima sa svojim stadima potvrđuje činjenicu na koju ukazuje biblijska hronologija: Hrist se nije rodio u decembru ili januaru, kada bi stada bila zatvorena u blizini kuća, već negde početkom oktobra.

[Slika na 25. strani]

Simeon je bio nagrađen time što je video prorečenog Spasitelja