Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Putovanje do „kraja sveta“

Putovanje do „kraja sveta“

Pismo iz Rusije

Putovanje do „kraja sveta“

NAŠ mali avion uzleteo je iz Jakutska i polako se uzdizao u visinu nad dolinom Tujmada. Ostavljajući za sobom mnoštvo zaleđenih jezera različitih oblika i veličina, leteli smo iznad Verhojanskih planina, niza snegom prekrivenih vrhova koji su se kupali u sunčevoj svetlosti. Nakon što smo prešli 900 kilometara, konačno smo sleteli u selo Deputatski.

Ovo je bio početak mog putovanja u Republiku Saha, poznatu i kao Jakutija, predivnu ali negostoljubivu zemlju veću od cele Zapadne Evrope. To je mesto gde se temperatura kreće između 40 stepeni Celzijusa tokom leta i minus 70 stepeni tokom zime i u čijem se tlu mogu naći fosilni ostaci ogromnih davno izumrlih životinja. Iako je prošlo nekoliko godina od kada sam poslednji put bio tamo, sećam se kao da je bilo juče malih gradića obavijenih gustom maglom, treperave polarne svetlosti i veselog i izdržljivog jakutskog naroda.

Selo Deputatski nije bilo naše krajnje odredište. Moj saputnik i ja planirali smo da posetimo neka druga sela. Prvo među njima bilo je selo Hajir, koje se nalazi 300 kilometara severnije, nedaleko od Laptevskog mora u severnom Sibiru. Zašto smo se uputili tamo? Ranije je jedan Jehovin svedok bio u tim selima i pronašao mnoge ljude koji su želeli da nešto više saznaju o Bibliji. Ispostavilo se da smo mi Svedoci iz Jakutska, koji je udaljen oko 1 000 kilometara, bili najbliži! Smatrali smo da je tim ljudima bilo potrebno ohrabrenje i pomoć.

Kada smo stigli u Deputatski, pronašli smo jednog čoveka koji je išao do Hajira, i on se ponudio da nas poveze za prilično malu cenu. Malo smo oklevali kada smo ugledali njegova kola — stari dotrajali automobil ruske proizvodnje koji se osećao na benzin. Pa ipak, odlučili smo da iskoristimo šansu i krenuli smo s njim te večeri. Nismo ni slutili šta nas čeka.

Sedišta u automobilu su bila zaleđena kao i tundra kojom smo prolazili, i nije nam trebalo mnogo da shvatimo da se ona neće ni odmrznuti. Prvom prilikom smo zamolili vozača da stanemo da bismo u torbama potražili vunenu odeću koju smo zatim obukli preko onoga što smo već imali na sebi. Ali hladnoća nam se uvukla u kosti i nije bilo pomoći.

Naš vozač, naviknut na hladnoću severa, i dalje je bio veseo. Odjednom je upitao: „Jeste li ikada videli polarnu svetlost?“ Pošto je nikada nisam video, on je zaustavio kola i izašli smo napolje. Na trenutak smo sve zaboravili. Stajao sam kao ukopan, očaran treperenjem raznobojnih svetlosnih zavesa koje su igrale nad nama — čudesnim prizorom koji je izgledao kao da je nadohvat ruke.

Negde pred svitanje, dok smo prolazili kroz zaleđenu tundru, zaglavili smo se u smetu. Pomogli smo vozaču da izvuče automobil, što se još nekoliko puta ponovilo dok smo išli ka Hajiru putevima koji su se probijali kroz dubok sneg. Tek kada je svanulo shvatio sam da su ti „putevi“ zapravo zaleđene reke! Stigli smo u Hajir oko podne, 16 sati nakon što smo napustili Deputatski. Iako smo mislili da ćemo se razboleti zbog dužeg izlaganja hladnoći, sledećeg jutra smo se probudili sveži kao i uvek. Jedino su mi prsti na nogama trnuli, verovatno zato što su promrzli. Meštani su mi dali malo medveđe masti da ublažim bol.

Svedoci obično posećuju ljude u njihovim domovima da bi s njima razgovarali o dobroj vesti. Međutim, ovde u Hajiru, meštani su sami došli da nas potraže čim su čuli da smo stigli! Tokom dve i po nedelje svaki dan smo proučavali s njima, ponekad od ranog jutra do kasno u noć. Bilo je uzbudljivo upoznati toliko mnogo srdačnih, gostoljubivih ljudi koji su bili zainteresovani za duhovne stvari. Neke starije Jakutkinje rekle su nam: „Verujemo u Boga. To što ste vi došli ovde, na kraj sveta, dokaz je da Bog postoji!“

Lokalni običaji su nam bili veoma zanimljivi. Na primer, ljudi stavljaju blokove leda pored svoje kuće kao što se na drugim mestima slažu drva za ogrev. Kad im zatreba voda, oni samo uzmu jedan blok i stave ga u veliki kotao nad vatrom da se otopi. Meštani su nas poslužili jednom izuzetnom ribom, vrstom ozimice, koja je veoma ukusna kada se pripremi kao lokalni specijalitet poznat kao stroganina. Riba se zamrzne čim se ulovi, zatim se iseče na tanke štapiće, stavi u smesu od soli i bibera i odmah se služi. Meštani su nam takođe rado pričali o fosilnim ostacima, kao što su kljove mamuta i fosilizovana stabla koja se često mogu naći na tom području.

Od Hajira sam putovao stotinama kilometara, uglavnom avionom, da bih i u drugim selima u Jakutiji posetio one koji su zainteresovani za Bibliju. Ljudi koji tamo žive zaista su srdačni i dragi! Upoznao sam jednog malog dečaka koji je nekako saznao da se plašim letenja. Da bi me ohrabrio, poklonio mi je crtež. Nacrtao je dva vrapca i mali avion i napisao: „Saša, kada letiš avionom nemoj da se plašiš da ćeš pasti. Matej 10:29.“ Kada sam pogledao taj stih, bio sam veoma dirnut. Tamo su zapisane Isusove reči o vrapcima: „Nijedan od njih ne pada na zemlju, a da vaš Otac ne zna za to.“

Ispričao sam samo neke od mnogih utisaka iz Jakutije. Ta hladna, nepristupačna zemlja uvek će me podsećati na srdačne, divne ljude koji stvarno žive „na kraju sveta“.

[Slike na 25. strani]

Jakutski narod je prijatan i gostoljubiv