Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Šintoizam — japanska potraga za Bogom

Šintoizam — japanska potraga za Bogom

8poglavlje

Šintoizam — japanska potraga za Bogom

„Zato što mi je otac bio šintoistički sveštenik, rečeno nam je da svakog jutra pre doručka prinesemo čašu vode i činiju kuvanog pirinča na kamidani [šintoističko kućno svetilište]. Nakon tog čina obožavanja, uzimali smo tu činiju pirinča i jeli iz nje. Dok sam to činila, bila sam uverena da će nas bogovi zaštititi.

„Kad smo kupovali kuću, pažljivo smo proverili da li ta nova kuća ima povoljan položaj u odnosu na našu staru kuću tako što smo pitali šamana, to jest duhovnog medija. On nas je upozorio na troje demonskih vrata i uputio nas da obavimo proceduru čišćenja koju je preporučio moj otac. Zato smo jednom mesečno vršili očišćenje tih prostorija pomoću soli“ (Majumi T.).

1. (Uključujući i uvod.) Gde je šintoizam uglavnom zastupljen, i kako ga neki vernici ispovedaju?

ŠINTOIZAM je uglavnom japanska religija. Nihon Shukyo Jiten (Enciklopedija japanskih religija) kaže da je „razvoj šintoizma tekao skoro uporedo s razvojem japanske nacionalne kulture, i to je jedna religiozna kultura koja se nikada nije upražnjavala van okvira ovog naroda“. Ali japanski poslovni i kulturni uticaji danas su toliko rašireni da bi trebalo da nas interesuje koji su religiozni faktori oblikovali istoriju Japana i ličnost Japanaca.

2. Do koje mere šintoizam utiče na život Japanaca?

2 Iako šintoizam ima preko 91 000 000 pripadnika u Japanu, što je otprilike tri četvrtine stanovništva Japana, jedna anketa otkriva da samo 2 000 000 ljudi, to jest 3 posto odraslih, stvarno tvrdi da veruje u šintoizam. Međutim, Sugata Masaki, istraživač šintoizma, kaže: „Šintoizam je tako nerazmrsivo utkan u strukturu japanskog svakodnevnog života da su ljudi jedva svesni njegovog postojanja. On za Japance nije toliko religija koliko nešto nenametljivo što je stalno oko njih, kao vazduh koji dišu.“ Čak i oni koji tvrde da su nezainteresovani za religiju kupuju šintoističke amajlije radi bezbednosti u saobraćaju, obavljaju svoja venčanja po šintoističkoj tradiciji i troše novac za godišnje šintoističke praznike.

Kako je nastao?

3, 4. Kako je japanska religija prvi put postala poznata kao šintoizam?

3 Oznaka „šintoizam“ je nastala u šestom veku n. e. da bi se lokalna religija razlikovala od budizma, koji se širio u Japanu. „Naravno, ’japanska religija‘... je postojala i pre dolaska budizma“, objašnjava Sačija Hiro, istraživač japanskih religija, „ali to je bila jedna podsvesna religija, sačinjena od običaja i ’pravila ponašanja‘. Međutim, s uvođenjem budizma, ljudi su postali svesni činjenice da su ta pravila ponašanja sačinjavala japansku religiju, drugačiju od budizma, koji je bio neka strana religija.“ Kako se razvijala ta japanska religija?

4 Teško je utvrditi tačno vreme kada se pojavio izvorni šintoizam, to jest „religija Japanaca“. S početkom gajenja pirinča „poljoprivreda na vlažnim poljima zahtevala je dobro organizovane i stabilne zajednice“, objašnjava Kodansha Encyclopedia of Japan, „i bili su razrađeni poljoprivredni obredi — koji su kasnije igrali tako značajnu ulogu u šintoizmu“. Ti rani narodi su imali predstavu o mnogim bogovima prirode i duboko su poštovali te bogove.

5. (a) Koje je šintoističko gledište o mrtvima? (b) Kako se šintoističko gledište o mrtvima razlikuje od biblijskog gledišta?

5 Pored tog dubokog poštovanja, strah od duša pokojnika doveo je do obreda za umirivanje tih duša. To je kasnije preraslo u obožavanje duhova predaka. Prema šintoističkom verovanju, „pokojna“ duša još uvek ima ličnost i okaljana je smrću neposredno nakon smrti. Kad ožalošćeni izvrše pogrebne obrede, duša se očisti do te mere da se otkloni svaka zloba, i ona dobija jedan miroljubiv i dobrotvoran karakter. S vremenom, duh pretka se podiže do položaja predačkog, to jest zaštitničkog, božanstva. Tako vidimo da je verovanje u besmrtnost duše temelj još jedne religije i da uslovljava stavove i postupke vernika (Psalam 146:4; Propovednik 9:5, 6, 10).

6, 7. (a) Kako su šintoisti gledali na svoje bogove? (b) Šta je šintai, i zašto je on značajan u šintoizmu? (Uporedite s Izlaskom 20:4, 5; Levitska 26:1; 1. Korinćanima 8:5, 6.)

6 Smatralo se da su bogovi prirode i predački bogovi duhovi koji „lebde“ u vazduhu i ispunjavaju ga. Tokom praznikâ, ljudi su prizivali te bogove da siđu na određena mesta posvećena za tu priliku. Govorilo se da bogovi privremeno borave u predmetima obožavanja nazvanim šintai, kao što su drveće, stene, ogledala i mačevi. Šamani, to jest duhovni mediji, vodili su rituale za prizivanje bogova.

7 Postepeno su ta „mesta sletanja“ bogova, koja su se privremeno čistila za praznike, poprimila trajniji oblik. Ljudi su gradili svetilišta za dobroćudne bogove, one koji su ih navodno blagosiljali. U početku nisu pravili likove bogova već su obožavali u šintaiju, u kome su navodno boravili duhovi bogova. Čak je i cela jedna planina, kao što je Fudži, mogla služiti kao šintai. S vremenom je nastalo toliko bogova da su Japanci skovali izraz jaojorozu-no-kami, koji doslovno znači „osam miliona bogova“ („kami“ znači „bogovi“ ili „božanstva“). Sada se taj izraz koristi da označi „bezbrojne bogove“, pošto se broj božanstava u šintoističkoj religiji neprestano povećava.

8. (a) Prema šintoističkom mitu, kako je nastala Amaterasu Omikami i kako je bila prisiljena da da svetlost? (b) Kako je Amaterasu Omikami postala nacionalno božanstvo, i kako su carevi bili povezani s njom?

8 Pošto su se šintoistički rituali koncentrisali oko svetilišta, svako pleme je kao svetinju čuvalo svoje zaštitničko božanstvo. Međutim, kad je carska porodica ujedinila celu naciju u sedmom veku n. e., oni su svoju boginju sunca Amaterasu Omikami uzdigli na nivo nacionalnog božanstva i centralne ličnosti šintoističkih bogova. (Vidite okvir na 191. strani.) S vremenom je iznesen mit da je car direktni potomak ove boginje sunca. Da bi se ojačalo ovo verovanje, u osmom veku n. e. bila su sastavljena dva glavna šintoistička spisa, Kođiki i Nihon šoki. Koristeći mitove koji su uzdizali carsku porodicu kao potomke bogova, ove knjige su doprinele da se utvrdi primat careva.

Religija praznika i rituala

9. (a) Zašto jedan izučavalac naziva šintoizam religijom niza „bez“? (b) Koliko je šintoizam striktan što se tiče učenja? (Uporedite s Jovanom 4:22-24.)

9 Međutim, ove dve knjige šintoističke mitologije nisu smatrane nadahnutim spisima. Zanimljivo je da šintoizam nema nekog poznatog osnivača niti neku nazovi Bibliju. „Šintoizam je religija niza ’bez‘“, objašnjava Šouiči Saeki, šintoistički izučavalac. „On je bez određenih doktrina i bez detaljne teologije. On je isto tako dobar i bez bilo kakvih propisa kojih se treba držati... Iako sam odgajan u porodici koja se tradicionalno drži šintoizma, ne sećam se da su me nešto posebno ozbiljno poučavali religiji.“ (Kurziv naš.) Šintoistima nisu važne doktrine, propisi a ponekad čak ni ono što obožavaju. „Čak u istom svetilištu“, kaže jedan šintoistički istraživač, „bog te svetinje je često zamenjivan drugim bogom, a ljudi koji su obožavali te bogove i molili im se ponekad nisu ni bili svesni te promene.“

10. Šta je bitno za šintoiste?

10 Šta je onda bitno za šintoiste? Jedna knjiga o japanskoj kulturi kaže: „Šintoizam je u početku smatrao da su dela koja unapređuju harmoniju i dobrobit neke male zajednice ’dobra‘ a da su ona koja to ometaju ’loša‘.“ Najveća vrednost se pridavala skladu s bogovima, prirodom i zajednicom. Sve što je narušavalo mirni sklad zajednice bilo je loše bez obzira na moralnu vrednost toga.

11. Koju ulogu u šintoističkom obožavanju i svakodnevnom životu igraju praznici?

11 Pošto šintoizam nema formalnu doktrinu niti formalno učenje, on unapređuje sklad u društvu putem rituala i praznika. „Ono što je najvažnije u šintoizmu“, objašnjava enciklopedija Nihon Shukyo Jiten, „jeste da li slavimo praznike ili ih ne slavimo.“ (Vidite okvir na 193. strani.) Zajednička gozba na praznike posvećene predačkim bogovima doprinosila je duhu saradnje među ljudima u društvu koje se bavilo gajenjem pirinča. Glavni praznici su bili i još uvek su povezani s gajenjem pirinča. Seljaci u proleće prizivaju „bogove pirinčanih polja“ da dođu u njihovo selo, a zatim se mole za dobar urod. U jesen se zahvaljuju svojim bogovima na žetvi. Tokom praznika, oni svoje bogove nose na mikošiju, pokretnom svetilištu, te kroz pričest od pirinčanog vina (sakija) i hrane imaju zajedništvo s njima.

12. Koji se obredi čišćenja vrše u šintoizmu, i s kojim ciljem?

12 Međutim, da bi bili u jedinstvu s bogovima, šintoisti veruju da se moraju očistiti od svoje moralne nečistoće i greha. Tu nastupaju rituali. Postoje dva načina da se osoba ili predmet očisti. Jedan je oharai a drugi je misogi. U oharaiju, šintoistički sveštenik da bi očistio neki predmet ili neku osobu maše granom zimzelenog drveta sakaki na čijem je vrhu privezan papir ili lan, dok u misogiju koristi vodu. Ovi rituali čišćenja su tako važni za šintoističku religiju da jedan japanski autoritet kaže: „Sa sigurnošću se može reći da šintoizam bez ovih rituala ne bi mogao da opstane [kao religija].“

Prilagodljivost šintoizma

13, 14. Kako se šintoizam prilagođavao drugim religijama?

13 Praznici i rituali su se zadržali u šintoizmu uprkos transformacijama koje je šintoistička religija doživljavala tokom godina. Kojim transformacijama? Jedan šintoistički istraživač upoređuje promene u šintoizmu s preoblačenjem neke lutke. Kad je bio uveden budizam, šintoizam se obukao u budističko učenje. Kad su ljudima bila potrebna moralna merila, on se obukao u konfucijanizam. Šintoizam je bio izuzetno prilagodljiv.

14 Sinkretizam, to jest spajanje elemenata jedne religije s elementima druge, odigrao se vrlo rano u istoriji šintoizma. Premda su se konfucijanizam i taoizam, poznati u Japanu kao „put jina i janga“, uvukli u šintoističku religiju, budizam je bio taj glavni elemenat koji se stopio sa šintoizmom.

15, 16. (a) Kako su šintoisti reagovali na budizam? (b) Kako je došlo do stapanja šintoizma i budizma?

15 Kad je budizam ušao preko Kine i Koreje, Japanci su svoje tradicionalne religiozne običaje nazvali šinto, to jest „put bogova“. Međutim, s dolaskom jedne nove religije, Japan je bio podeljen — da li da prihvati budizam ili da ga ne prihvati. Probudistička strana je insistirala: ’Sve obližnje zemlje obožavaju na taj način. Zašto da se Japan razlikuje?‘ Antibudistička frakcija je prigovarala: ’Ako obožavamo okolne bogove, izazvaćemo gnev naših bogova.‘ Posle decenija nesloge, probudisti su pobedili. Do kraja šestog veka n. e., kad je princ Šotoku prihvatio budizam, ta nova religija je pustila korene.

16 Kako se budizam širio na seoske zajednice, nailazio je na lokalna šintoistička božanstva čije je postojanje bilo snažno ukorenjeno u svakodnevnom životu naroda. Ove dve religije morale su da naprave kompromis kako bi koegzistirale. Budistički monasi koji su u planinama praktikovali samodisciplinu pomogli su da se ove dve religije stope. Pošto su se planine smatrale boravištem šintoističkih božanstava, asketski običaji monaha iz planina dali su povoda ideji da se pomešaju budizam i šintoizam, što je takođe dovelo do izgradnje džingudžija, to jest „svetilišta-hramova“. * Kako je budizam preuzimao inicijativu u formiranju religioznih teorija, postepeno je dolazilo do stapanja ove dve religije.

17. (a) Šta znači reč kamikaze? (b) Kako su kamikaze povezane s verovanjem da su Japanci Božji narod?

17 U međuvremenu je verovanje da su Japanci Božji narod uzimalo korena. Kad su Mongoli napali Japan u XIII veku, pojavilo se verovanje u kamikaze, što doslovno znači „božanski vetar“. Mongoli su dva puta iznenada napali ostrvo Kjušu s ogromnim flotama, i dva puta su im oluje osujetile planove. Japanci su te oluje, to jest vetrove (kaze), pripisali svojim šintoističkim bogovima (kami), i to je jako doprinelo reputaciji njihovih bogova.

18. Kako se šintoizam takmičio s drugim religijama?

18 Kako je pouzdanje u šintoistička božanstva naglo poraslo, oni su smatrani prvobitnim bogovima, dok su Bude („prosvetljeni“) i bodisatve (buduće Bude koji pomažu drugima da postignu prosvetljenje; vidite strane 136-8, 145-6) smatrani samo privremenim lokalnim manifestacijama božanstava. Kao posledica tog sukoba između šintoizma i budizma, nastale su razne škole šintoizma. Jedne su naglašavale budizam, druge su uzdizale šintoistički panteon, dok su neke pak koristile kasniji oblik konfucijanizma kako bi ulepšale svoja učenja.

Obožavanje cara i državni šintoizam

19. (a) Koji je bio cilj Obnovljenog šintoizma? (b) Do kojeg su razmišljanja dovela učenja Norinage Motoorija? (v) Na šta nas Bog poziva?

19 Posle mnogih godina kompromisa, šintoistički teolozi su zaključili da je njihovu religiju onečistilo kinesko religiozno razmišljanje. Zato su insistirali na povratku drevnom japanskom putu. Pojavila se nova škola šintoizma, poznata kao Obnovljeni šintoizam, a jedan od njenih najistaknutijih teologa bio je Norinaga Motoori, izučavalac iz XVIII veka. U potrazi za izvorom japanske kulture, Motoori je proučavao klasike, a posebno šintoističke spise nazvane Kođiki. Naučavao je nadmoć boginje sunca Amaterasu Omikami ali je razlog za prirodne fenomene neodređeno prepustio bogovima. Pored toga, po njegovom učenju, božansko proviđenje je nepredvidivo, i bezobzirno je s čovekove strane da pokuša da to razume. Njegova ideja je bila da se ne postavljaju pitanja i da se bude podložan božanskom proviđenju (Isaija 1:18).

20, 21. (a) Kako je jedan šintoistički teolog pokušao da oslobodi šintoizam od „kineskog“ uticaja? (b) Koji je pokret osnovan pod uticajem Hiratine filozofije?

20 Jedan od Norinaginih sledbenika, Acutane Hirata, proširio je njegove ideje i pokušao da pročisti šintoizam, da ga očisti od svih „kineskih“ uticaja. Šta je Hirata uradio? Pomešao je šintoizam s otpadničkom „hrišćanskom“ teologijom! Uporedio je Amenominakanuši-no-kamija, boga pomenutog u Kođiki, s Bogom „hrišćanstva“ i tog glavnog boga svemira opisao je kako ima dva podređena boga, „Uzvišenog stvoritelja (takami-musubi) i Božanskog stvoritelja (kami-musubi), koji izgleda predstavljaju muške i ženske principe“ (Religions in Japan). Da, on je prihvatio učenje o trojednom bogu iz rimokatolicizma, premda to nikada nije postalo glavno šintoističko učenje. Međutim, to što je Hirata mešao takozvano hrišćanstvo i šintoizam na kraju je u šintoističku svest usadilo oblik monoteizma hrišćanskog sveta (Isaija 40:25, 26).

21 Hiratina teologija je postala temelj za pokret ’Duboko poštuj cara‘, koji je doveo do svrgavanja feudalnih vojnih diktatora, šoguna, i do obnove carskog vladanja 1868. godine. S osnivanjem carske vlade, Hiratini učenici su bili postavljeni za vladine zastupnike šintoističkog obožavanja, i oni su unapređivali jedan pokret koji se zalagao za prihvatanje šintoizma kao državne religije. Po tadašnjem novom ustavu, na cara, koji je smatran direktnim potomkom boginje sunca Amaterasu Omikami, gledalo se kao na „svetog i neprikosnovenog“. Tako je on postao vrhovni bog državnog šintoizma (Psalam 146:3-5).

Šintoistički „sveti spisi“

22, 23. (a) Koja je dva ukaza izdao car? (b) Zašto su se ti ukazi smatrali svetima?

22 Iako je šintoizam imao svoje drevne zapise, rituale i molitve u Kođiki, Nihongi i Jengišiki, državnom šintoizmu je bila potrebna neka sveta knjiga. Godine 1882, car Meiđi je izdao Carski dekret za vojnike i mornare. Pošto je taj dekret došao od cara, Japanci su ga smatrali svetim spisom, i on je postao temelj za svakodnevno meditiranje muškaraca u vojnim snagama. On je naglašavao da je dužnost osobe da izmiri svoje dugove i obaveze prema bogu-caru pre nego prema bilo kome drugom.

23 Jedan daljnji dodatak šintoističkim svetim spisima bio je Carski dekret o obrazovanju, koji je car izdao 30. oktobra 1890. On „ne samo što je položio temelj za školsko obrazovanje već je praktično postao sveto pismo državnog šintoizma“, objašnjava Šigejoši Murukami, istraživač državnog šintoizma. Taj dekret je jasno pokazao da je „istorijski“ odnos između mitskih carskih predaka i njihovih podanika temelj obrazovanja. Kako su Japanci gledali na ove ukaze?

24. (a) Navedite jedan primer toga kako je narod gledao na carske dekrete. (b) Kako je državni šintoizam doveo do obožavanja cara?

24 „Kad sam bila devojčica, zamenik direktora [škole] bi držao jednu drvenu kutiju u visini očiju i s puno poštovanja bi je doneo do katedre“, priseća se Asano Košino. „Direktor bi primio kutiju i izvadio svitak na kome je bio napisan Carski dekret o obrazovanju. Dok se dekret čitao, mi smo morali da stojimo pognutih glava sve dok ne bismo čuli završne reči: ’U ime njegovog veličanstva i njegovog pečata.‘ Toliko smo puta čuli taj dekret da smo napamet znali reči.“ Do 1945, pomoću obrazovnog sistema zasnovanog na mitologiji, cela nacija je bila prisiljena da se preda caru. Državni šintoizam je smatran superreligijom, a drugih 13 šintoističkih sekti koje su naučavale razne doktrine bilo je degradirano do te mere da su nazvane Sektaški šintoizam.

Religiozna misija Japana — osvajanje sveta

25. Kako su Japanci gledali na svog cara?

25 Državni šintoizam je imao i svog idola. „Svakog jutra sam pljeskao rukama prema suncu, simbolu boginje Amaterasu Omikami, a zatim bih se okrenuo prema istoku u pravcu carske palate i obožavao cara“, priseća se Masato, jedan stariji Japanac. Podanici su obožavali svog cara kao boga. On je smatran vrhovnom političkom i religioznom osobom zato što potiče od boginje sunca. Jedan japanski profesor je rekao: „Car je bog otkriven u čoveku. On je utelovljeno božanstvo.“

26. Koje je učenje proisteklo iz dubokog poštovanja cara?

26 Zbog svega toga, nastalo je učenje da je „centar ovog fenomenalnog sveta zemlja Mikada [Cara]. Iz tog centra moramo proširiti taj Veliki duh na celi svet... Ekspanzija Velikog Japana na celi svet i uzdizanje celog sveta u zemlju Bogova hitan je posao sadašnjice i, opet, to je naš večni i nepromenjivi cilj“ (The Political Philosophy of Modern Shinto, od D. K. Holtoma). Nije postojala nikakva odvojenost crkve od države!

27. Kako su militaristi upotrebili obožavanje japanskog cara?

27 U svojoj knjizi Man’s Religions, Džon B. Nos komentariše: „Japanske oružane snage nisu čekale ni časa da bi iskoristile ovo gledište. Kao deo svojih ratnih govora iznosili su to da je osvajanje misija Japana. U tim rečima svakako vidimo logičan ishod: nacionalizam ojačan svim vrednostima religije.“ Kakva je tragedija bila posejana za Japance i za druge narode, zasnovana uglavnom na šintoističkom mitu da je car božanstvo i na mešanju religije i nacionalizma!

28. Koju je ulogu šintoizam imao u japanskim ratnim poduhvatima?

28 Japanci u celini nisu imali drugog izbora nego da obožavaju cara pod državnim šintoizmom i njegovim carskim sistemom. Učenje Norinage Motoorija da ’ništa ne pitaš već da se podložiš božanskom proviđenju‘ prožimalo je i kontrolisalo razmišljanje Japanaca. Do 1941, cela nacija je zbog Drugog svetskog rata bila mobilisana u ratnim nastojanjima Drugog svetskog rata pod zastavom Državnog šintoizma i u predanju „živom čoveku-bogu“. ’Japanci su Božji narod‘, mislili su ljudi, ’a kamikaze, božanski vetar, zaduvaće kad dođe do krize‘. Vojnici i njihove porodice su molili svoje bogove čuvare za uspeh u ratu.

29. Šta je dovelo do toga da mnogi izgube veru posle Drugog svetskog rata?

29 Kad je taj „Božji“ narod bio poražen 1945, nakon razornih eksplozija dve atomske bombe, u Hirošimi i Nagasakiju, šintoizam se suočio s ozbiljnom krizom. Navodno nepobedivi božanski vladar Hirohito preko noći je postao samo poraženi ljudski car. Vera Japanaca se raspršila. Kamikaze su izneverile naciju. Enciklopedija Nihon Shukyo Jiten kaže: „Jedan od razloga je bio taj što je narod bio razočaran jer je bio izdat... Što je još gore, šintoistički svet nije dao nikakvo religiozno napredno i odgovarajuće objašnjenje za sumnje koje su usledile [zbog poraza]. Tako je u religioznom smislu nezrela reakcija ’nema ni boga ni Bude‘ postala opšti trend.“

Put ka pravom skladu

30. (a) Koja se pouka može izvući iz iskustva šintoizma u Drugom svetskom ratu? (b) Zašto je bitno da koristimo snagu razuma kad je reč o našem obožavanju?

30 Put kojim je išao državni šintoizam ističe potrebu da svako ispita svoja tradicionalna verovanja kojih se drži. Šintoisti su možda tražili neki način da se usklade sa svojim japanskim komšijama kad su podupirali militarizam. Naravno, to nije doprinelo svetskoj harmoniji, i pošto su im hranitelji porodica i mladići pobijeni u ratu, to nije doprinelo ni domaćoj harmoniji. Pre nego što svoj život predamo nekome, moramo biti sigurni kome i čemu se predajemo. „Molim vas“, rekao je jedan hrišćanski učitelj Rimljanima koji su ranije bili predani obožavanju cara, „da svoja tela date kao žrtvu živu, svetu, prihvatljivu Bogu, svetu službu uz snagu svog razuma.“ Baš kao što je trebalo da rimski hrišćani koriste svoj razum da bi izabrali kome će se predati, od životne je važnosti da i mi koristimo naš razum da odredimo koga ćemo obožavati (Rimljanima 12:1, 2).

31. (a) Šta je većini šintoističkih vernika bilo dovoljno? (b) Na koje pitanje treba odgovoriti?

31 Za šintoiste u celini, važan faktor u njihovoj religiji nije bila specifična identifikacija jednog boga. „Za običan narod“, kaže Hidenori Cuji, profesor japanske religiozne istorije, „nije bilo nikakve razlike između bogova i Buda. Bilo da su bogovi ili Bude, dokle god su slušali molbe za dobru žetvu, iskorenjivanje bolesti i bezbednost porodice, to je za narod bilo dovoljno.“ Ali da li ih je to dovelo do pravog Boga i do njegovih blagoslova? Odgovor istorije je sasvim jasan.

32. Šta će osmotriti naše sledeće poglavlje?

32 U svojoj potrazi za bogom, šintoisti su, zasnivajući svoja verovanja na mitologiji, pukog čoveka, svog cara, pretvorili u boga, takozvanog potomka boginje sunca Amaterasu Omikami. Ipak, hiljadama godina pre nego što je nastao šintoizam, pravi Bog se otkrio jednom čoveku semitske rase, jednom čoveku vere iz Mesopotamije. Naše sledeće poglavlje će osmotriti taj značajan događaj i njegov ishod.

[Fusnote]

^ odl. 16 U Japanu se na religiozne građevine šintoista gleda kao na svetilišta, a na religiozne građevine budista kao na hramove.

[Pitanja za razmatranje]

[Okvir na 191. strani]

Boginja sunca u šintoističkoj mitologiji

Šintoistički mit kaže da je davno u prošlosti bog Izanagi „oprao svoje levo oko, i tako rodio veliku boginju Amaterasu, boginju Sunca“. Kasnije je Susanu, bog morskih prostranstava, toliko uplašio Amaterasu da se ona „sakrila u jednoj nebeskoj pećini, zaprečivši ulaz velikim kamenom. Svet je utonuo u tamu“. Zato su bogovi smislili plan da Amaterasu izmame iz pećine. Sakupili su petlove koji su svojim kukurikanjem najavljivali zoru i napravili su jedno veliko ogledalo. Na drveću sakaki obesili su dragulje i trake od platna. Onda je boginja Ama no Uzume počela da pleše i da udara nogama po jednom buretu. U svom pomamnom plesu, svukla je odeću i bogovi su prasnuli u smeh. Sve to je probudilo radoznalost Amaterase, koja je provirila iz pećine i videla se u ogledalu. Taj odraz ju je izmamio iz pećine, i tada ju je bog Snage zgrabio za ruku i izveo napolje. „Svet je još jednom bio obasjan zracima boginje Sunca“ (New Larousse Encyclopedia of Mythology). (Uporedite s Postanjem 1:3-5, 14-19; Psalam 74:16, 17; 104:19-23.)

[Okvir na 193. strani]

Šintoizam — religija praznika

Japanska godina je puna religioznih praznika, to jest macurija. Slede neki od većih praznika:

Šo-gacu, to jest Nova godina, 1-3. januara.

Secubun, na ovaj praznik se pasulj baca po kući i izvan nje, dok se viče „đavoli napolje, sreća unutra“, 3. februar.

Hina macuri, to jest praznik lutaka za devojčice, koji se održava 3. marta. Izlaže se platforma s lutkama, koja predstavlja drevno carsko domaćinstvo.

▪ Praznik dečaka, 5. maja; Koi-nobori (barjaci sa šaranima koji simbolišu snagu) vijore se na štapovima.

Cukimi, obožavanje punog meseca sredinom jeseni, uz prinošenje okruglih kolačića od pirinča i prvina žita.

Kaname-sai, to jest kad car prinosi prvine novog pirinča, u oktobru.

Niname-sai slavi carska porodica u novembru, kad car, koji predsedava kao glavni sveštenik državnog šintoizma, proba novi pirinač.

Šiči-go-san, što znači „sedam-pet-tri“, koji šintoističke porodice slave 15. novembra. Sedma, peta i treća se smatraju važnim prelaznim godinama; deca u raznobojnim kimonima posećuju porodično svetilište.

Slave se i mnogi budistički praznici, uključujući i Budin rođendan, 8. aprila, i praznik Obon, 15. jula, koji se završava tako što se fenjeri šalju da plutaju morem ili niz reku „da vode duhove predaka nazad na drugi svet“.

[Slika na 188. strani]

Poklonica šintoizma moli bogove za naklonost

[Slika na 189. strani]

Šinto, ’put bogova‘

[Slika na 190. strani]

Cela jedna planina, kao što je Fudži, ponekad se smatra za šintai, to jest predmet obožavanja

[Slika na 195. strani]

Šintoisti nose mikoši, pokretno svetilište; (iznad) ukrašeni lišćem slezovače (aoi) tokom praznika Aoi u Kjotu

[Slika na 196. strani]

Mnogi misle da se mahanjem papirom ili lanom privezanim na zimzelenu granu čovek i predmeti mogu očistiti, što im zasigurava bezbednost

[Slika na 197. strani]

Japanac ne smatra da je kontradiktorno da se moli i pred šintoističkim svetilištem; (levo) i pred budističkim oltarom (desno)

[Slika na 198. strani]

Car Hirohito (na postolju) obožavan je kao potomak boginje sunca

[Slika na 203. strani]

Mlada žena kači na svetilište emu, to jest drvenu pločicu s molitvom, koju je kupila