Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Sastanak na obali mora, blizu Suhumija, 1989.

GRUZIJA | 1924-1990.

Skromni počeci

Skromni počeci

ISTRAŽIVAČI BIBLIJE su u Gruziji počeli da traže zainteresovane osobe još davnih 1920-ih godina. Delo propovedanja u Gruziji, Jermeniji, Siriji i Turskoj počelo je da se nadgleda 1924. godine iz Bejruta, glavnog grada Libana.

Seme istine je već tada bilo posejano u Gruziji, ali u početku nije bilo vidljivih rezultata (Mat. 13:33). Pa ipak, s vremenom se poruka o Kraljevstvu potpuno proširila Gruzijom i podstakla je mnoge ljude da naprave korenite promene u svom životu.

Tragao je za pravdom

Vaso Kvenijašvili je bio u tinejdžerskim godinama kad je izbio Drugi svetski rat. Pošto je Gruzija pripadala Sovjetskom Savezu, njegov otac je ubrzo regrutovan u sovjetsku vojsku. Njegova majka je umrla još ranije. Kao najstarije dete, bio je primoran da brine o dvojici mlađe braće i o sestri. Često je krao da bi ih prehranio.

Vaso se pridružio jednoj bandi i s vremenom se umešao u organizovani kriminal. „Imao sam osećaj da u svetu kriminala ima više pravde nego među onima koji su na vlasti“, priseća se on. Međutim, ubrzo je shvatio da ljudi ne mogu učiniti svet boljim. „Tragao sam za pravdom“, kaže on.

Vaso Kvenijašvili 1964, nedugo nakon što je pušten iz zatvora

Vaso je s vremenom bio uhapšen i poslat u jedan radni logor u Sibiru. Tamo je upoznao jednog Jehovinog svedoka, koji je bio zatvoren zbog svoje vere. Vaso kaže: „Konačno sam pronašao ono što sam tražio. Nismo imali ništa od literature, pa sam pažljivo slušao tog brata i upijao sve što mi je govorio.“

Kad je 1964. godine oslobođen, vratio se u Gruziju i počeo da traži Jehovine svedoke. U međuvremenu je putem pisama ostao u kontaktu sa svojim prijateljem iz zatvora. Nakon njegove smrti, Vaso je izgubio svaki kontakt sa Svedocima. Prošlo je skoro dve decenije dok ih nije pronašao. O tome će biti reči nešto kasnije.

Nevolje koje su se pretvorile u blagoslov

Sastanak u šumi

Mladoj Gruzinki, Valentini Miminošvili, odvođenje u nacistički koncentracioni logor donelo je i neke blagoslove. Tamo se prvi put susrela s Jehovinim svedocima. Na nju je veoma dubok utisak ostavila njihova nepokolebljiva vera. Oduševilo ju je i ono što je od njih saznala iz Biblije.

Kad je okončan Drugi svetski rat, Valentina se vratila kući i počela drugima da govori o onome što je saznala iz Biblije. To je zasmetalo lokalnim vlastima. Osudili su je na deset godina rada u jednom sovjetskom radnom logoru. Tamo je ponovo srela Jehovine svedoke i s vremenom se krstila.

Nakon što je 1967. oslobođena, Valentina se preselila u zapadnu Gruziju, gde je oprezno nastavila da propoveda. Nije ni sanjala da će Jehova preko nje odgovoriti na jednu usrdnu molitvu.

Jehova je uslišio njene molbe

Godine 1962, sestra Antonina Gudadze se sa svojim mužem koji nije Svedok preselila iz Sibira u Gruziju, pošto je on želeo da se vrati u svoju domovinu. U Sibiru, gde je i rođena, Antonina je čula biblijsku istinu od Svedoka koji su tamo bili izgnani. Po dolasku u Hašuri, grad u istočnoj Gruziji, nije uspela da pronađe nikoga od svojih suvernika.

Porodica Gudadze tokom 1960-ih

Ona se priseća kako je Jehova odgovorio na njene molitve: „Jednog dana sam dobila paket iz Sibira, od svoje majke koja je takođe bila Jehovin svedok. U njemu sam pronašla veoma vešto sakrivenu biblijsku literaturu. Narednih šest godina sam na taj način dobijala duhovnu hranu. Svaki put bih zahvalila Jehovi za vođstvo, ohrabrenje i brigu koju mi pruža.“

Ali Antonina je i dalje bila sama. Ona kaže: „Nastavila sam da molim Jehovu da mi pomogne da ponovo pronađem braću i sestre. Jednog dana su dve žene ušle u prodavnicu u kojoj sam radila. Upitale su me: ’Da li si ti Antonina?‘ Po dobroti koja je zračila iz njih, pretpostavila sam da su moje sestre u veri. Zagrlile smo se i briznule u plač.“

Jedna od ovih sestara bila je Valentina Miminošvili. Antonina je bila van sebe od sreće kada je saznala da se u zapadnoj Gruziji održavaju sastanci! Jednom mesečno je odlazila na njih, iako je morala da pređe 360 kilometara u jednom pravcu.

Seme istine niče u zapadnoj Gruziji

Tokom 1960-ih, Svedoci koji su živeli u drugim delovima Sovjetskog Saveza bili su progonjeni. Zbog toga su neki gledali da se presele na mesta na kojima bi na miru mogli nastaviti da služe Jehovi. Jedan od njih bio je Vladimir Gladjuk, izuzetno revan i energičan brat. On se 1969. preselio iz Ukrajine u Zugdidi, grad u zapadnoj Gruziji.

Ljuba i Vladimir Gladjuk

U početku su oni koji su se doselili u Gruziju održavali sastanke na ruskom jeziku. Međutim, s vremenom je sve više Gruzina počelo da posećuje sastanke, zbog čega je odlučeno da se oni održavaju i na gruzinskom. Delo stvaranja učenika je bilo toliko uspešno da se u avgustu 1970. krstilo 12 osoba.

U proleće 1972, Vladimir se sa svojom porodicom preselio u Suhumi, grad na samoj obali Crnog mora. On kaže: „Iako nismo imali mnogo u materijalnom pogledu, u duhovnom pogledu smo bili zaista bogati. Bili smo zahvalni Jehovi što nas blagosilja. Skupština u Suhumiju je veoma brzo rasla.“ Tog proleća je održana prva Spomen-svečanost u ovom gradu i bilo je prisutno 45 osoba.

„Slušala sam ih svim srcem i svom dušom“

Babutsa Jejelava, koja danas ima više od 90 godina, bila je među prvim objaviteljima u Suhumiju koji su početkom 1973. prihvatili biblijsku istinu. Ona se priseća: „Jednog dana su mi privukle pažnju četiri žene koje su vodile veoma živ razgovor. Dve su bile kaluđerice, a kasnije sam saznala da su druge dve bile Jehovini svedoci.“ Jedna od tih sestara bila je Ljuba, supruga Vladimira Gladjuka, a druga Ita Sudarenko, revna pionirka iz Ukrajine.

Babutsa Jejelava 1979. i 2016.

Babutsa opisuje kako se tada osećala: „Slušala sam ih svim srcem i svom dušom.“ Kad je čula da Bog ima ime, brzo se priključila razgovoru i pitala sestre da li to mogu da joj pokažu iz Biblije. Imala je toliko pitanja da je provela tri sata razgovarajući s njima o Bibliji.

Babutsa se plašila da više nikad neće videti Svedoke, pa je upitala sestre: „Zar ćete sad jednostavno otići i ostaviti me?“

One su odgovorile: „Nećemo vas ostaviti. Vratićemo se sledeće subote.“

Naredne subote, sestre su ponovo bile tu! Odmah su počele da proučavaju Bibliju s Babutsom. Pred kraj razgovora, Babutsa je ponovo želela da zasigura da neće izgubiti kontakt s Božjim narodom. Pomislila je: „Sad kad sam konačno pronašla ove ljude, ne smem da im izgubim trag.“

Babutsa je zato sestrama iznela svoj plan. Ona priča: „Znala sam da je Ljuba udata, ali sam se pitala da li i Ita ima muža. Kada je rekla da nije udata, uzviknula sam: ’Onda pređi kod mene! Imam dva kreveta i između njih lampu. Tako bismo mogle čitati Bibliju čak i noću!‘“ Ita je prihvatila Babutsin predlog i preselila se u njen stan.

Prisećajući se tog perioda, Babutsa kaže: „Toliko bih razmišljala o onome što sam saznala da ponekad noću ne bih mogla da zaspim. Kada bi mi se pojavilo neko pitanje, ne bih mogla da sačekam do jutra već bih probudila Itu, govoreći: ’Ita, uzmi Bibliju. Imam pitanje!‘ Ona bi protrljala oči i rekla: ’Dobro, draga.‘ Zatim bi uzela Bibliju i pokazala mi odgovor.“ Samo tri dana nakon što se Ita preselila kod nje, Babutsa je počela da propoveda dobru vest!

Babutsa je imala jednu blisku prijateljicu, po imenu Natela Čargeišvili. Babutsa o njoj priča: „Plašila sam se da će je to što potiče iz bogate porodice sprečiti da prihvati istinu. Drago mi je što nisam bila u pravu. Već nakon našeg prvog razgovora, ona je svim srcem prihvatila istinu.“ Nedugo zatim, obe su revno govorile o svojoj nadi za budućnost svojim prijateljima, kolegama i komšijama.