Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Najvažniji događaji iz prošle godine

Najvažniji događaji iz prošle godine

Najvažniji događaji iz prošle godine

DOK svet zapada iz krize u krizu, Božji narod se raduje duhovnom imanju koje je sve lepše i veće (Malahija 3:12, 18). Taj stalni porast podseća nas na ono što je Isus obećao svojim učenicima neposredno pre uznesenja na nebo: „Gle, ja sam s vama sve dane do svršetka sistema stvari“ (Matej 28:20).

Aktivnosti iz prošle godine pružaju daljnji dokaz da se obistinjuje to Isusovo utešno obećanje. Najpre ćemo osmotriti duhovnu gozbu kojoj su se Jehovine sluge radovale na Oblasnim kongresima „Hodimo s Bogom“.

Kongresi „Hodimo s Bogom“

Prorok Mihej je pokazao razliku između pravednika i nepravednika kada je prorekao: „Dok u ime svoga boga svaki narod ide, ići ćemo mi u ime Jehove, Boga svoga, uvek i doveka“ (Mihej 4:5). Kako je govornik objasnio u ključnom predavanju, te reči sažimaju stav vernih ljudi iz prošlosti, kao što su Enoh i Noje, koji su hodili s Bogom tokom veoma burnih vremena (Postanje 5:22-24; 6:9, 22). Zaista je prednost što možemo slediti njihov primer!

Da li ti je oblasni kongres pomogao da budeš još odlučniji dok nastavljaš da ’ideš u Jehovino ime‘? Zašto ne bi ponovo pregledao svoje beleške s kongresa? To će ti osvežiti sećanje i pomoći da izvučeš trajne koristi iz tog programa.

Kongresna izdanja

Da li se na području tvoje skupštine govori više jezika? Onda si možda već koristio novu brošuricu Dobra vest za ljude iz svih naroda. Pripremljena u tri verzije, sa 32, 64 i 96 strana, ova brošurica je prilagođena jezičkim potrebama svake zemlje. Zato se potrudi da uvek imaš ovu izvanrednu novu brošuricu u tašni za službu. Kada naiđeš na nekoga ko govori nekim drugim jezikom, molimo te da slediš tri koraka koja su izložena na 2. strani brošurice. Od toga mogu da zavise životi!

U skladu s godišnjim citatom za 2004. — „Bdite... Pokažite da ste spremni“ — u poslednjem govoru drugog dana kongresa objavljeno je izlaženje brošure Bdite! (Matej 24:42, 44). Nadamo se da će ova brošura pomoći mnogima da shvate da živimo u poslednjim danima i da ozbiljno razmisle o budućnosti i velikim događajima koji će se odigrati. I, kao što je rekao i govornik, neka ova brošura pomogne svima nama da izađemo na kraj s mnogim životnim pritiscima i brigama i da zadržimo duhovnu ravnotežu kada naiđemo na kušnje.

Škola za putujuće nadglednike

U zadnjih šest godina, u obrazovnom centru u Patersonu, u Njujorku u SAD, održano je 13 razreda Škole za putujuće nadglednike, koju je pohađalo više od 600 pokrajinskih i oblasnih nadglednika iz Kanade i Sjedinjenih Država, uključujući i Aljasku i Havaje. Tokom službene 2004. godine, ova škola je organizovana i u drugim podružnicama, tako da se održava u 87 drugih podružnica. U 23 od tih podružnica, školu su pohađali i polaznici iz drugih zemalja. Na primer, Nemačka je pozvala braću iz Austrije, Izraela, Makedonije, Turske i Švajcarske. U Portugal su došli polaznici iz Luksemburga, kao i sa mnogih ostrva, naime, sa Azorskih ostrva, Zelenortskih ostrva, Madeire i San Tomea i Prensipea. U Keniji su bili putujući nadglednici iz Etiopije, Ruande, Tanzanije, Ugande i drugih afričkih zemalja.

Na kursu se osmatra svaki aspekt dela pokrajinskih i oblasnih nadglednika. Cilj je da se ovoj marljivoj braći pomogne da budu još efikasnija u ispunjavanju svojih brojnih odgovornosti, među koje spadaju poučavanje u skupštinama i na kongresima, kao i predvođenje u delu jevanđeliziranja (2. Timoteju 2:2; 4:5; 1. Petrova 5:2, 3). Kurs ih takođe podstiče da održe duhovnost i da prilikom pomaganja drugima primenjuju Pismo s razboritošću i uvidom.

Pošto se većina tih škola održava u Betelima, putujući nadglednici i njihove supruge mogu ujedno da vide i kako izgleda betelski život. Jedan razred je napisao: „U duhovnom pogledu nam je veoma koristilo to što smo mogli da boravimo u Betelu. U potpunosti smo uživali u programu jutarnjeg obožavanja, u koji spadaju čitanje Biblije i Godišnjaka. Uprkos svim domaćim zadacima, prisustvovali smo i betelskom porodičnom Studiju Kule stražare ponedeljkom uveče i izvukli smo korist iz zdravog društva.“

Neka braća se svakog dana prvih sat vremena nakon ručka smenjuju u radu u Službenom odeljenju. Tamo uče kako da bolje sarađuju s Betelom, kako da efikasnije primenjuju smernice koje su dobili i kako da tačno i smisaono sastavljaju izveštaje.

Svakog petka, polaznici zajedno sa svojim ženama slušaju jedno predavanje. Taj govor sadrži neke duhovne pouke koje su pripremljene posebno za te lojalne sestre. Na primer, one dobijaju korisne podsetnike da i dalje pružaju odličan primer podložnosti mužu, kao i smernice o tome kako ga mogu podupirati svojom saradnjom sa sestrama iz skupštine. Jedan putujući nadglednik je te govore uporedio sa „izuzetnim duhovnim desertom“.

Naravno, u toj školi se stavlja veliki naglasak na Bibliju, a naročito na Prevod Svetog pisma Novi svet — s referencama. Jedan polaznik iz Nemačke je rekao: „Planiram da koristim Bibliju s referencama tokom ličnog studija i na skupštinskim sastancima. Tek sada u potpunosti shvatam koliko je vredna.“ Jedan dugogodišnji putujući nadglednik iz Britanije primetio je kod sebe napredak i u duhovnom pogledu a i što se tiče učiteljskih sposobnosti, i to zahvaljujući tome što je poklonio veću pažnju Božjoj Reči. On je napisao: „Naučio sam da iako je korisno imati dobro poređenje, još je važnije pročitati i objasniti biblijske stihove.“

Mnogi polaznici su izrazili cenjenje za ovu školu. Jedan brat iz Sjedinjenih Država je rekao: „Veoma smo zahvalni Jehovi i njegovoj organizaciji što su nas ohrabrili i osposobili za našu dodelu. Želimo da još postojanije služimo, s još većim razumevanjem toga kako Jehova razmišlja i postupa, i s još većom ljubavlju prema njegovim dragocenim ovcama.“ Jedan polaznik iz Francuske je napisao: „Ovaj kurs mi je pomogao da budem još svesniji toga koliko je potrebno da pokazujem ljubav dok sarađujem s braćom i sestrama i da dam sve od sebe kako bi oni bili srećni u službi za Jehovu.“ Rezimirajući utiske mnogih, jedan putujući nadglednik iz Portugala je rekao: „Ova škola je bila najvrednije iskustvo u mojoj teokratskoj karijeri.“

Jedan instruktor takođe govori o svojim utiscima. „Prednost je i ozbiljna odgovornost“, kako je rekao, „poučavati ljude koji će potom davati smernice koje će uticati na živote hiljada naše braće i sestara. Uzdamo se u to da će uz Jehovin blagoslov, koristi od ove škole biti trajne“ (Jakov 3:1).

Do kraja službene 2004. godine, u ovoj školi koja se održava na 14 jezika, bilo je preko 1 700 putujućih nadglednika. Ona će se i tokom službene 2005. godine održavati u većim podružnicama.

Napredak na pravnom polju

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, u Francuskoj, objavio je 19. maja 2004. presudu povodom slučaja Loter protiv Bugarske. Nekadašnji misionari Jehovinih svedoka, bračni par Loter, pokrenuli su ovaj slučaj zato što je vlada nastojala da ih protera iz Bugarske zbog njihove religije. Bugarske vlasti su pristale da plate odštetu tužiteljima i da povuku odluku o oduzimanju boravišnih viza. Vlasti su takođe pristale da objave jasno priznanje zakonskog statusa Jehovinih svedoka u Bugarskoj, u kojoj su 1998. godine bili zvanično registrovani kao religija.

Evropski sud za ljudska prava je 16. decembra 2003. doneo presudu u korist Serafin Palau-Martinez. Sa 6 glasova za i 1 protiv, sud je presudio da je Francuska prekršila prava sestre Palau-Martinez u vezi s njenom porodicom. Sestra je predala svoj slučaj Evropskom sudu za ljudska prava kada je izgubila starateljstvo nad svoja dva sina zato što su Francuski viši sudovi zaključili da je najbolje bilo da se „[deca] ne podvrgavaju grubim, netolerantnim vaspitnim pravilima koja se nameću deci... Jehovinih svedoka.“ Evropski sud za ljudska prava naveo je u presudi da su viši sudovi doneli odluku bez uzimanja u obzir stvarnih životnih uslova dece i njihovih najboljih interesa i da je odluka koja je iz toga proistekla bila odraz verske diskriminacije.

Nakon što su mnogo godina trpeli napade rulje koje su podsticali verski fanatici, od kojih su neki sada u zatvoru, Jehovini svedoci iz Gruzije su u miru održali Oblasni kongres „Hodimo s Bogom“. Posebna radost za braću bilo je izlaženje Hrišćanskih grčkih spisa prevoda Novi svet na gruzijskom. Takođe, u Ministarstvu pravde Gruzije je 28. novembra 2003. godine registrovana lokalna podružnica Zajednice. Tako je, i pored toga što je Vrhovni sud Gruzije 1998. godine doneo presudu da se ukine korporacija koju su Jehovini svedoci tada koristili, sada, na radost braće, zakonski priznato novo telo.

Međutim, u Gruziji postoje još mnogi slučajevi koji su predati Evropskom sudu za ljudska prava. Ipak, lepo je videti da se poboljšava položaj naše braće u toj zemlji.

Braća u Nemačkoj još od 1990. bezuspešno pokušavaju da registruju našu versku zajednicu u okviru zakona za javne korporacije. Kada je Savezni upravni sud zatražio od Jehovinih svedoka viši stepen lojalnosti „cezaru“ nego što se to zakonom zahteva, Savezni ustavni sud je ukinuo tu odluku kao neustavnu i obnovio proces (Marko 12:17). Upravni sud je 25. marta 2004. počeo s ponovnim razmatranjem tog slučaja. Taj sud je zatražio dodatne informacije o našem stavu o krvi, vaspitavanju dece, isključenju i neutralnosti. Predsedavajući sudija je naveo da optužba Suda mora da se temelji na pouzdanim dokazima — statističkim podacima i zvaničnim dokumentima — a ne na sumnjivim citatima sa Interneta i pismima pojedinaca sa osvetoljubivim namerama.

U jednom formularu za vojne regrute u Grčkoj, u delu za religioznu pripadnost stajalo je „hilijast to jest Jehovista“. Smatrajući te izraze uvredljivima, grčka podružnica je uložila žalbu Ministarstvu odbrane. Ministarstvo je 24. marta 2004. poslalo Jehovinim svedocima odgovor u kojem je stajalo da nije postojala namera da se bilo ko uvredi i da je ministarstvo „već preduzelo korake da se odmah ispravi ta pogrešna formulacija“. Ispravljeni naziv glasi „hrišćanski Jehovini svedoci“.

Peru već decenijama priznaje Jehovine svedoke kao religiju. Međutim, Ministarstvo prosvete je od novembra 1997. počelo da odbija naše zahteve za oslobađanje naše literature od poreza, zahtevajući velike sume novca pre preuzimanja literature sa carine. Slučaj je dospeo na sud. Sudija je 11. decembra 2003. donela presudu u korist Jehovinih svedoka. Izjavila je da su ti potezi ministarstva bili „kapriciozni, apsurdni i neshvatljivi“. Ponašanje zvaničnika, kako je rekla, bilo je „diskriminatorno [i] neprijateljsko“. Problemi sa uvozom literature brzo su rešeni.

Portoriko, samostalna država koja je u savezu sa Sjedinjenim Državama, ima jedan zakon po kojem je dozvoljeno da se javne površine oko zgrada obezbede kapijom, zidovima i čuvarima. Te prepreke ograničavaju našu aktivnost na terenu. Državna policija je čak udaljavala objavitelje s nekih takvih površina. Pokušaji da se taj problem reši van suda nisu urodili plodom. Sada je podneta tužba Federalnom okružnom sudu za oblast Portorika u kojoj se traži da se taj zakon proglasi neustavnim, jer krši pravo na slobodu izražavanja religije i slobodu govora. Očekuje se sudska odluka.

U Bukureštu je 28. oktobra 2003. viši sud doneo Presudu br. 1756, kojom se vlada Rumunije obavezuje da Jehovine svedoke stavi na spisak zvanično priznatih religija. Službeni list br. 112 je 6. februara 2004. objavio spisak „religija koje su zvanično priznate u Rumuniji“. Na njemu su se nalazili i Jehovini svedoci.

Okružni sud u Seulu, u Južnoj Koreji, oslobodio je 21. marta 2004. trojicu braće od krivičnog gonjenja zbog toga što su iz verskih razloga odbili da služe vojsku. To je prvi put da je neki sud u toj zemlji priznao prigovor savesti kao građansko pravo. Trenutno je na stotine naše braće zatvoreno zbog „krivičnog dela“ što su ’prekovali mačeve u raonike‘ (Isa. 2:4). Nažalost, i vrhovni sud i ustavni sud odbili su da primene ustavom garantovanu versku slobodu da bi zaštitili našu braću. Međutim, nedavno je korejsko zakonodavstvo iznelo jedan nacrt zakona koji omogućuje civilnu službu svim vojno sposobnim građanima (Posl. 21:1).

Odluka Vrhovnog suda Sjedinjenih Država u slučaju Watchtower... protiv sela Stratona i dalje koristi Jehovinim svedocima u službi od vrata do vrata. Na primer, u jednom malom mestu u državi Njujork u SAD, policajci su nastavili da traže dozvole od Svedoka za učešće u javnoj službi. Međutim, načelnik policije, nakon što je bio informisan o situaciji i o sudskoj odluci, napisao je sledeće: „Zaista sam zbunjen zbog postupaka policajaca u ovom slučaju i izvinjavam se zbog neprijatnosti do kojih je to možda dovelo.“

U jednom mestu u državi Ilinois policiji je bilo naloženo da obavesti sve patrole, ostale policajce i osoblje da zbog presude Vrhovnog suda SAD, „Jehovini svedoci ne moraju posedovati dozvolu da bi išli od vrata do vrata“. U tom uputstvu je dalje stajalo: „Ne moraju nas obaveštavati kada će propovedati.“

Vrhovni sud u Ajovi je 8. oktobra 2003. doneo presudu u korist Lestera Kampbela u vezi s njegovim odbijanjem krvi. Brat Kampbel je podneo tužbu za odštetu zbog toga što je nakon operacije dobio transfuziju svoje krvi, uprkos tome što je i pismenim i usmenim putem to odbio. Okružni sud je presudio u korist hirurga i bolnice. Međutim, Vrhovni sud Ajove je poništio odluku okružnog suda i u presudi naveo da Lesteru Kampbelu nije bio potreban medicinski veštak koji bi dokazao da transfuzija bez njegovog pristanka izlazi iz okvira zdravstvene nege. Takođe je presudio da može da dobije odštetu.

Zabrana u Moskvi i njen efekat

Opštinski sud Golovinski u Rusiji doneo je presudu 26. marta 2004. da se zabrane sve aktivnosti Jehovinih svedoka u Moskvi i da se ugasi njihovo pravno telo. Bila je uložena žalba na ovu odluku. Gradski sud u Moskvi je 16. juna 2004. podržao odluku nižeg suda, tako da su zabrana i zatvaranje predstavništva postali pravosnažni. Braća su uložila žalbu Evropskom sudu za ljudska prava i nadaju se brzom rešenju zbog mnogih teškoća do kojih je dovela ova zabrana.

Ipak, zabrana nije umanjila revnost braće. U stvari, podstakla je mnoge da više urade u službi za Jehovu. Njihova revnost nas podseća na ono što je apostol Pavle rekao kada je bio zatvoren u Rimu. „Moje okolnosti“, napisao je, „pokazale [su se] kao nešto što je za napredak dobre vesti“ (Fil. 1:12).

Na primer, u martu 2004, u Rusiji je postignut najveći broj od 136 034 objavitelja i 136 903 biblijska studija. Prvi put u zadnjih sedam godina broj studija je bio veći od broja objavitelja! A od marta do juna, podružnica je dobila više od 1 000 molbi za opštu pionirsku službu, tako da je u aprilu postignut najveći broj svih vremena od 15 489 opštih pionira. „Osim toga“, izveštava podružnica, „presuda od 16. juna je samo podstakla braću na veću aktivnost.“ Takođe je podstakla i druge — uključujući i muževe nekih sestara koji nisu u istini — da počnu da dolaze na hrišćanske sastanke.

Jedan student s jednog univerziteta iz Sjedinjenih Država bio je u Rusiji kada je u junu donesena presuda. „On se potrudio da dođe u Betel, na periferiji Sankt Peterburga, kako bi se bliže upoznao sa situacijom“, izveštava podružnica. „Bio je impresioniran čistoćom objekata i dočekom.“ Ne shvatajući zašto bi neko želeo da zabrani Jehovine svedoke, zatražio je publikacije i video-kasete koje je zatim poneo u Kaliforniju da bi ih pokazao svojim profesorima na teološkom fakultetu.

Kongresi u Moskvi protiču u miru

Od 11. do 13. juna, neposredno pre nepovoljne presude višeg suda, u Moskvi su održana dva kongresa „Hodimo s Bogom“, od kojih je jedan bio na ruskom znakovnom jeziku. Trebalo je da se kongresi održe nakon sudskog pretresa, ali je Odbor podružnice uspeo da odloži slučaj. Braća izveštavaju da su kongresi protekli u miru i da su gradske vlasti sarađivale. U stvari, policajcima koji su dežurali na ulazu u stadion pretpostavljeni su rekli: „Kada ljudi budu ulazili na stadion, nemojte da pušite niti da se ružno izražavate.“

U moskovskom metrou, jedan čovek je okrivio grupu od nekoliko sestara da su mu ukrale novac. Zahtevao je da pođu s njim u policijsku stanicu. Tamo je optužio ne samo sestre nego sve „sektaše“ koji namerno prave gužvu u prevozu kako bi mogli da pokradu ljude. Kada je to čuo, policajac se okrenuo prema sestrama i pitao: „Ko ste vi?“

Pokazujući na svoje bedževe, one su odgovorile: „Mi smo Jehovini svedoci i idemo na naš kongres.“

Policajac se tada okrenuo prema čoveku i rekao: „Jehovini svedoci ne kradu. Morate da im se izvinite, jer ste ih uvredili.“ Zatim se okrenuo prema sestrama i rekao: „Požurite da stignete na kongres.“ „A vi“, rekao je onom čoveku, „ostanite ovde. Želim da porazgovaram s vama.“

Najveći broj prisutnih na kongresu koji je održan na stadionu bio je 21 291, sa 497 krštenih. Na kongresu na znakovnom jeziku, koji je održan u jednoj Dvorani Kraljevstva, bilo je 929 prisutnih i 19 krštenih!

Suočavanje s kušnjama na Haitiju

Tokom 2004, na Haitiju je bilo političkih nemira, nasilja, nestašica osnovnih potrepština i velikih poskupljenja. Pored tih nevolja, u katastrofalnoj poplavi u maju poginulo je više od 1 500 ljudi, a hiljade drugih ljudi su ostali bez krova nad glavom. Nije stradao nijedan Svedok, ali neki su izgubili sve što su imali, uključujući i dom.

Pa ipak, braću su ojačali jasan dokaz Jehovine pomoći i njegovog vođstva, kao i briga koju su pokazali Vodeće telo i braća iz mnogih zemalja. Ta ljubav je bila pokazana na praktičan način, u obliku materijalne pomoći za žrtve katastrofe. Naravno, i tamošnja braća su pomagala jedni drugima kako bi došli do hrane i drugih potrepština.

Podružnica sa Haitija je sve vreme pratila razvoj događaja, tako da je mogla da pruži smernice skupštinama. Na primer, kada je eskaliralo nasilje u prestonici, u Port-o-Prensu, Odbor podružnice je savetovao starešine da sastanke koji bi se inače održali u nedelju 29. februara održe dan ranije. Ta preporuka je bila mudra, jer se baš tog dana uplašeni predsednik povukao i pobegao u drugu zemlju. „U gradu se čulo puškaranje i nastao je haos“, rečeno je u jednim vestima. Podružnica piše: „Niko nije ni slutio da će se to dogoditi. Tog dana bi bilo nemoguće da se dođe na sastanak. Zahvaljujemo Jehovi za sigurnost naše braće.“

Tokom tog nestabilnog perioda, policija, pobunjenička vojska i razbojnici postavili su barikade, a vlada je uvela policijski čas. Međutim, još pre policijskog časa, skupštine su prilagodile vreme sastanaka kako bi svi mogli bezbedno da se vrate kući pre mraka. Mnoge skupštine su izvestile da je došlo do porasta broja prisutnih!

Braća su nastavila sa službom propovedanja, što je impresioniralo komšije. Neki su rekli: „Ohrabrujuće je videti da vi Svedoci propovedate kao i obično.“ Naravno, objavitelji su bili veoma oprezni i obaveštavali su jedni druge gde je bilo dovoljno bezbedno da bi se moglo propovedati.

Naš hrišćanski identitet — zaštita

Podružnica sa Haitija piše: „To što smo dobro poznati u svojoj sredini i što smo na glasu kao politički neutralni pomoglo je da mnoga braća ne budu pretučena ili opljačkana.“ Na primer, naoružani razbojnici su na tri barikade zaustavili jedan bračni par misionara. Taj par je uradio dve stvari: Predstavili su se kao Jehovini svedoci i molili su se — i u sebi i naglas. Na sve tri barikade neko se zauzeo za njih, govoreći da su Jehovini svedoci dobri ljudi koji se ne mešaju u politiku. Ovaj bračni par je bezbedno došao kući.

Naoružane grupe su zaustavljale i članove betelske porodice. Poput misionara, i ova braća su se predstavljala kao Svedoci, i molili su se, što je dovelo do sličnih rezultata. Jednom prilikom je jedan razbojnik čak rekao: „Idite s mirom i molite se za nas!“ Jedan betelit je bio zaustavljen na policijskoj barikadi i policajci su želeli da pretresu njegov auto kako bi videli da li ima oružje. „Jedino oružje koje imam su Biblija i časopisi Kula stražara i Probudite se!“, rekao je brat. Policajci su se nasmešili i mahnuli mu da nastavi svoj put. Kasnije bi izdaleka prepoznali njegov auto i puštali ga da prođe.

Podružnica je izvestila da se u narednim mesecima situacija malo smirila. Međutim, i dalje je bilo problema i još uvek je vladala napetost. Zato su braća nastavila da budu oprezna.

Poboljšanja u štampariji u Sjedinjenim Državama

Prema uputstvima Vodećeg tela, 2002. godine je počelo da se reorganizuje štampanje u pet glavnih geografskih regija — Africi, Aziji, Evropi, južnoj Americi i severnoj Americi. Zahvaljujući tome, efikasnije se koriste kapaciteti podružnica, uključujući i podružnice u Sjedinjenim Državama, koje su sada manje opterećene poslom.

Sav posao oko štampanja, uvezivanja i otpreme koji se obavljao u Sjedinjenim Državama, od 2004. se obavlja na jednom mestu, u Volkilu, u Njujorku. Generalni plan bio je 6. avgusta 2002. predočen urbanističkoj komisiji. Zatim je 3. septembra to bilo razmotreno i dobijeno je odobrenje. Na godišnjem sastanku koji je Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania održao 5. oktobra 2002, izneseno je obaveštenje da je Vodeće telo odobrilo taj projekat za Volkil. Naručene su dve nove rotacione prese MAN Roland Lithoman i isplanirano je da izgradnja nove zgrade za njih bude dovršena do februara 2004.

Kako će se taj ogroman projekat završiti za 14 meseci? Braća su se oslonila na Jehovu da će on voditi stvari i da će podstaći braću da se stave na raspolaganje. Njihovo pouzdanje je bilo nagrađeno. Radovi na gradilištu su počeli u februaru 2003, tako da je do septembra bilo završeno proširenje štamparije. U decembru je bila razmontirana prva od tri postojeće prese u Volkilu i premeštena u taj novi objekat. Dve nove prese su stigle u aprilu i maju 2004, a sa štampanjem se počelo u junu i julu. Do septembra je svih pet presa bilo spremno za rad.

Ranije su prostorije knjigoveznice zauzimale 11 spratova u tri zgrade u kompleksu u ulici Adams u Bruklinu. Sada se cela knjigoveznica prostire na jednom nivou u Volkilu i zauzima 58 posto manje prostora. Knjigoveznica za knjige džepnog formata počela je da radi u julu 2004. Kasnije tog meseca, počele su da izlaze tvrdo uvezane knjige s nove linije, koja je dugačka preko 400 metara i sastoji se od 33 mašine koje su povezane sa 70 pokretnih traka. Delovi knjige se ubacuju samo jednom, na početku linije. Kapacitet je 120 knjiga u minuti. Na liniji za tvrdi povez radi samo 25 osoba — što je 66 posto manje osoblja. Cela knjigoveznica je u potpunosti stavljena u pogon u oktobru 2004.

Od novembra 2004, novo Odeljenje za otpremu u Volkilu počelo je da obrađuje skupštinske narudžbe literature pomoću novog kompjuterizovanog sistema koji zauzima 45 posto manje prostora od svog prethodnika u Bruklinu. Kompjuteri izračunavaju veličinu pošiljke i odabiraju odgovarajuću kutiju. Pokretna traka koja je dugačka oko 800 metara prenosi svaku narudžbu na jednu posebnu platformu gde su pošiljke spremne za isporuku. Prilaz za kamione je tako rešen da lokalne skupštine mogu lakše da podignu svoje narudžbe.

Duboko smo zahvalni mnogoj braći i sestrama koji su pomogli oko ovog projekta. Tu spadaju i betelski i privremeni dobrovoljci, timovi braće koji rade pod vođstvom Regionalnih odbora za gradnju iz pet država i braća koja su velikodušno dala opremu i materijal iz svojih privatnih firmi. Naravno, zahvaljujemo i mnogim ’veselim davaocima‘ koji su pružili finansijsku podršku (2. Kor. 9:7, 11).

Promene u Bruklinu

Pošto su štamparija, knjigoveznica i prostor za otpremu literature premešteni u Volkil, došlo je do promena u bruklinskom Betelu. Tamo se 29. aprila 2004, odigrao jedan istorijski i dirljiv čin. Te večeri, uz aplauz i suze, Maks Larson, koji je više od 60 godina nadglednik štamparije, isključio je poslednju štamparsku presu u Bruklinu, čime je okončano štampanje koje se tu neprekidno odvijalo pune 84 godine. Knjigoveznica je zatvorena nekoliko sedmica kasnije.

Svesno da će usled tih promena biti potrebno mnogo manje radnog prostora u Bruklinu, Vodeće telo je u junu 2003. objavilo da će se prodati zgrada u ulici Furman br. 360. Ugovor o prodaji je bio zaključen u petak 18. juna 2004. Vešernica, kancelarije i radionice koje su se nalazile u toj zgradi sa 93 000 kvadratnih metara korisnog prostora premeštene su u ispražnjen prostor u kompleksu u ulici Adams br. 117.

Pored toga, sada se renovira i zgrada u Kolumbija Hajtsu br. 107. Predviđeno je da se stambeni deo dovrši u drugoj polovini 2005, a ceo projekat do septembra 2006. U renoviranoj zgradi moći će da živi preko 300 članova betelske porodice i tu će se nalaziti i kantina, Dvorana Kraljevstva, biblioteka, recepcija, kancelarije, vešernica za lične potrebe i novo dvorište.

Opremljeni za porast širom sveta

Brazil, Britanija, Japan, Meksiko i Južnoafrička Republika takođe su dobili nove štamparske prese. Britanija je bila prva podružnica u kojoj je trebalo instalirati tu novu mašinu, koja je stigla u julu 2003, a počela sa radom u oktobru. Ona štampa 750 000 časopisa dnevno — odnosno 1,5 miliona u dve smene — što je skoro tri puta više od prethodne prese.

Na novoj presi se mogu štampati i tabaci za Biblije i druge publikacije. Na primer, u podružnici u Južnoafričkoj Republici već se štampaju tabaci za Prevod Novi svet na sesoto jeziku, koji se govori u toj zemlji. Japanska podružnica izveštava da je ranije bio potreban ceo jedan dan da bi se sa štampanja malih knjiga prešlo na štampanje velikih. Sada je za to potreban samo jedan sat. Takođe, dok je ranije bilo potrebno deset dana da bi se odštampalo milion traktata, sada je za to dovoljno samo pet sati. U prva tri meseca, presa u Japanu je odštampala 12 miliona traktata, 12 miliona časopisa i brošura, 240 000 knjiga i 48 000 Biblija.

Druge nove, automatizovane mašine režu, broje, slažu, označavaju i pakuju literaturu. Štamparske ploče se izrađuju efikasnije i preciznije pomoću tehnike koja se naziva metod s kompjutera na ploču. U tom procesu nije potreban fotografski film, tako da je izbačen ceo jedan korak. Britanska podružnica izveštava da sva ova poboljšanja ne samo što su povećala proizvodnju nego su i smanjila broj potrebnih radnika.

Obuka u Nemačkoj

Timovi iz šest podružnica otišli su na obuku u kompaniju MAN Roland u Nemačkoj. S obzirom na iskustvo koje su imali u dotadašnjem obučavanju štampara, instruktori su očekivali da će i braća na vreme koje tamo provode gledati kao na neku vrstu odmora. Stoga su bili i iznenađeni i impresionirani kada su primetili koliko su braća savesna. U stvari, Svedoci su zamolili da svakog dana počnu ranije da rade i da ostanu malo duže, kako bi što više naučili na obuci.

Za neku braću, jezik je predstavljao izazov jer su i usmena obuka i uputstva za rukovanje bili na engleskom. Imajući to u vidu, delegacija iz Japana se potrudila da poboljša znanje engleskog pre nego što je krenula za Nemačku. Mnogi su čak privremeno prešli u engleske skupštine.

Beteliti daju odlično svedočanstvo

Kasnije kada su prese stigle u podružnice, inženjeri iz MAN-a su ih montirali, dok su beteliti pomagali. U svih šest podružnica, vedra, prijatna betelska atmosfera ostavila je dobar utisak na radnike koji nisu Svedoci. Jedan čovek koji je radio na montaži u Londonu, rekao je braći: „Sinoć sam otišao kući i video komšiju u bašti. Nikada mi se nije dopadao, ali sinoć sam 20 minuta razgovarao s njim i ustanovio da je stvarno fin čovek.“ Taj tehničar je dodao da je i njegova žena primetila kako se on promenio u stavu i ponašanju. „Sada si prijateljski raspoložen, osmehuješ se i pozdravljaš ljude“, rekla je.

On joj je rekao: „Šest nedelja radim sa Svedocima, a poslednje dve nisam nijednom opsovao. U stvari, nadam se da to više nikada neću raditi.“

Kada je bila završena montaža u londonskoj podružnici, direktor MAN-a je nazvao podružnicu da zahvali braći što su lepo brinuli o njegovim radnicima. Rekao je da je to bila besprekorna saradnja.

U nekim podružnicama je za radnike koji su postavljali novu mašinu bila pripremljena trpezarija na licu mesta. Videti kako uredni konobari poslužuju ručak za mnoge je bilo potpuno neobično, naročito za ljude koji nisu Svedoci. Jedan tehničar u Japanu nikada nije video tako čistu, dobro organizovanu štampariju kao što je štamparija u podružnici. On je rekao: „Nigde u svetu ne postoji bolje mesto za rad.“ Takođe ga je zadivilo poštenje braće. Nigde drugde nije smeo da ostavi alat, a da pri tome bude siguran da neće biti ukraden. Želeći da više sazna o Jehovinim svedocima, uzeo je mnoge publikacije i obišao celu podružnicu.

Braća u Meksiku su pozvala tehničare iz MAN-a na Memorijal. Četvorica su se odazvala na poziv. Međutim, oni nisu imali odgovarajuću odeću. Pošto su hteli da kupe odela, jedan betelit ih je poveo u kupovinu. Braća su im dala Biblije i, tokom predavanja na Memorijalu, pomagala su im da pronađu stihove. Posle sastanka, tehničari su se slikali i toliko su bili nasmejani da su mnogi u skupštini mislili da su to beteliti iz Nemačke.

U svim podružnicama, odlično svedočanstvo su dobili i lokalni izvođači radova i dobavljači. Jedan čovek iz Sjedinjenih Država je rekao: „Veoma me je impresionirao nivo vaše organizacije, a posebno ljudi. Mislim da ni na jednom drugom građevinskom projektu nisam uživao kao na vašem. Vaša organizacija mi uliva nadu za budućnost čovečanstva. Ako bi se oduševljenje i briga za druge mogli flaširati i prodavati, vi biste sigurno imali proizvod koji bi svako želeo da kupi.“

Jedan čovek koji je doneo cevi za novu presu u Meksiku bio je oduševljen mirnom atmosferom koja vlada u podružnici. Imao je puno pitanja, i sada on i njegova porodica proučavaju Bibliju i lepo napreduju. Poslovođa jedne lokalne ekipe izvođača radova imao je jednu neobičnu molbu. On je rekao: „Ljudi nas obično časte kako bi pokazali zahvalnost za ono što smo uradili. Ako nije problem, da li biste mogli umesto toga da svakome od nas date po jednu Bibliju? Po onome što sam ovde video, mislim da je biblijsko spoznanje vrednije od novca.“

Posvećenje podružnice u Indiji

„Dugo očekivani dan konačno je osvanuo 7. decembra 2003.“, izveštava podružnica iz Indije. „To je bio dan posvećenja novoizgrađene podružnice u Bangaloru, u južnom delu Indije.“

Prostirući se na 17 hektara, kompleks od 30 000 kvadratnih metara korisne površine liči na pravi mali grad. To je prva velika podružnica u svetu koju je podigla neka građevinska firma. Ona ima pogon za prečišćavanje vode za piće, pogon za preradu otpadnih voda i generator za struju. Taj kompleks ima 122 kancelarije, od kojih su 80 za prevodioce, prelepu Dvoranu Kraljevstva i veliku štampariju. Stambene zgrade imaju komforne sobe, vešernicu, trpezariju i dobro opremljenu kuhinju. Gradnja podružnice je završena za dve godine, pri čemu je velikim delom korišćen građevinski materijal koji se proizvodi u zemlji.

Delo Kraljevstva u Indiji započeto je 1905. godine. Sada se tamo literatura prevodi i štampa na 26 jezika kojima se govori u Indiji. Na posvećenju su misionari koji decenijama služe u Indiji pričali ohrabrujuća iskustva, a govor za posvećenje je održao Stiven Let iz Vodećeg tela. Bilo je 2 933 prisutnih, uključujući i 150 posetilaca iz 25 zemalja.

Posvećenje podružnice na Filipinima

„Želimo da i naše zgrade izgledaju kao Watch Tower!“ Tako su neki graditelji iz Manile rekli kada su videli prelepu podružnicu na Filipinima. U stvari, kada je televizijska ekipa koja je snimala dokumentarnu emisiju o građevinskim propisima posetila glavnog arhitektu, on im je rekao: „Ako želite da vidite neko mesto gde su do tančina primenjeni građevinski propisi, posetite Watch Tower.“

Braća su izgradila novu devetospratnu stambenu zgradu i neke pomoćne objekte. Osim toga, renovirana je postojeća devetospratna stambena zgrada koja je podignuta 1991. Da li je to proširenje bilo potrebno? Od 1991. do 2003, broj objavitelja se povećao za 34 000, tako da sada ima preko 144 000 objavitelja Kraljevstva!

Posvećenje je bilo 1. novembra 2003. Među prisutnima tog sunčanog subotnjeg prepodneva bili su betelska porodica, misionari koji su služili na tom području i drugi gosti iz 13 zemalja, kao i preko 2 000 braće i sestara sa Filipina, tako da je ukupno bilo 2 540 prisutnih. Stiven Let je govorio na temu „Cenimo Jehovin nekadašnji i sadašnji dom za obožavanje“. Sutradan su u posebnom programu u Kongresnoj dvorani Metro Manila uživali mnogi lokalni pioniri, kao i starešine i njihove supruge, njih ukupno 8 151.

U svetu ima ukupno 20 092 zaređenih slugu koji rade u takvim podružnicama. Svi oni su članovi Svetskog reda specijalnih punovremenih slugu Jehovinih svedoka.

[Okvir na stranama 21, 22]

Kidnapovan usred dana

U podne u petak, 19. marta 2004, 20-godišnji Karl koji je Jehovin svedok, išao je jednom prometnom ulicom u Petjonvilu, na Haitiju. Odjednom su se pojavili naoružani ljudi odeveni u crno, koji su ga naterali da uđe u jedan kamionet, a zatim su mu pokrili glavu i brzo ga odvezli. Karl priča:

Kada smo izašli iz kamioneta, odveli su me u jednu sobu gde je bilo još zarobljenih osoba, verovatno studenata koji su optuženi za učestvovanje u političkim demonstracijama. Pošto su bili sve ljući i ljući, otmičari su izrešetali jednu od zarobljenih osoba. Osetio sam kako je njegova glava pala na moja stopala. Zatim su počeli mene da ispituju i da mi prete. Besni, udarili su me i bacili na telo onog mrtvog čoveka.

„Odgovori na pitanja!“, naredio mi je njihov vođa.

„Ali ja ne znam ništa o politici“, odgovorio sam.

„Onda ću te ubiti!“, uzviknuo je.

„Molim vas“, rekao sam, „dozvolite mi da se pre toga pomolim svom Bogu, Jehovi, i da ga zamolim da pomogne mojim roditeljima i braći i sestrama, pošto me više neće videti.“

„Uradi to brzo! Žurim“, odbrusio je.

Dok sam se naglas molio, taj čovek je izašao iz sobe. Kada se vratio, pomislio sam u sebi: ’Karl, došao je čas. Spremi se da umreš.‘ Ali, usledilo je iznenađenje.

„Jesi li ti Karl taj i taj?“, pitao me je taj čovek.

„Da“, odgovorio sam, čudeći se da je znao kako se zovem.

Zatim mi je objasnio da sam ga nekoliko puta povezao kolima, i da sada, pošto zna ko sam, ne može da me povredi. Očigledno me je prepoznao po onome što sam rekao u molitvi, iako mi je glava bila pokrivena. Ponovo je izašao i popričao sa svojim ljudima. Na kraju me je neko stavio u kamionet, odvezao i izbacio negde na putu. Bilo je to teško iskustvo koje je veoma ojačalo moju veru u Jehovu i u snagu molitve.

[Tabela/Slike na stranama 12, 13]

NEKI DOGAĐAJI TOKOM SLUŽBENE 2004. GODINE

1. septembar 2003.

Septembar: Tokom službene 2004. godine, u 88 podružnica je održana Škola za putujuće nadglednike.

Oktobar: Britanska podružnica počinje sa štampanjem na presi MAN Roland Lithoman.

28. oktobar: Rumunski sud donosi odluku da se Jehovini svedoci stave na spisak priznatih religija.

1. novembar: Posvećenje Betela na Filipinima.

28. novembar: Ministarstvo pravde u Gruziji registruje Betel Jehovinih svedoka.

7. decembar: Posvećenje Betela u Indiji.

1. januar 2004.

26. mart: Sud Golovinski donosi odluku o zabrani Jehovinih svedoka u Moskvi. Uložena je žalba na odluku.

April: U Rusiji je zabeležen najveći broj od 15 489 pionira.

29. april: Posle 84 godine neprestanog rada, zatvorena je štamparija u Bruklinu. Nova štamparija je u Volkilu.

1. maj

Maj: Usred političkih nemira, Haiti pogađaju katastrofalne poplave. Nije stradao nijedan Svedok.

16. jun: Gradski sud u Moskvi potvrđuje odluku od 26. marta. Zabrana i zatvaranje predstavništva postaju pravosnažni. Slučaj je predat Evropskom sudu za ljudska prava.

31. avgust 2004.

[Slika na 11. strani]

Izlaženje „Hrišćanskih grčkih spisa prevoda Novi svet“ na gruzijskom

[Slike na 27. strani]

Braća koja rade na jednoj od dve nove MAN-ove prese u Volkilu u Njujorku, u SAD

[Slika na 29. strani]

Nedavno posvećena podružnica u Bangaloru u Indiji

[Slika na 30. strani]

Proširena podružnica na Filipinima