Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

Zašto sam baš ja toliko bolestan?

Zašto sam baš ja toliko bolestan?

8

Zašto sam baš ja toliko bolestan?

„Kada si mlad, misliš da si nepobediv. A kada se odjednom ozbiljno razboliš, sve se sruši. Osećaš da si ostario preko noći“ (Džejson)

KADA je imao 18 godina, Džejson je saznao da ima Kronovu bolest, iscrpljujuće i mučno oboljenje crevnog trakta. Možda i ti patiš od neke hronične bolesti ili poremećaja. Čak i radnje koje su za mnoge potpuno normalne — kao što su odevanje, uzimanje obroka ili odlazak u školu — mogu iziskivati jako mnogo napora.

Neki hroničan zdravstveni problem može te navesti da se osećaš kao u kavezu i da ti je sloboda ograničena. Možeš biti i usamljen. Možda se čak počneš pitati da li si učinio nešto pogrešno u Božjim očima ili te je On izložio nekom posebnom ispitu vere. Međutim, Biblija kaže: „Bog [se] ne može iskušavati zlim stvarima niti on ikoga zlom iskušava“ (Jakov 1:13). Bolest je jednostavno deo nesavršenog ljudskog života i sve nas pogađaju „vreme nevolje i nepredviđeni događaji“ (Propovednik 9:11).

Na svu sreću, Jehova Bog je obećao jedan novi svet u kom „niko od stanovnika neće reći: ’Bolestan sam‘“ (Isaija 33:24). Čak i oni koji su umrli biće uskrsnuti, tako da će i oni moći da uživaju u tom novom svetu (Jovan 5:28, 29). Ali, kako u međuvremenu možeš učiniti najbolje u okviru svojih granica?

Trudi se da imaš vedar pogled na život. Biblija kaže: „Veselo srce deluje dobro kao lek“ (Poslovice 17:22). Neki možda misle kako smeh i radost nisu prikladni kad je neko ozbiljno bolestan. Ali prikladan humor i prijatno društvo mogu ti okrepiti um i ojačati želju za životom. Zato razmišljaj šta možeš učiniti da bi u svoj život uneo više radosti. Seti se da radost potiče od Boga, da je ona deo ploda Božjeg duha (Galatima 5:22). Taj duh ti može pomoći da uz izvesnu meru radosti podnosiš svoju bolest (Psalam 41:3).

Postavljaj realne ciljeve. „Mudrost je kod skromnih“, kaže Biblija (Poslovice 11:2). Skromnost će ti pomoći da ne budeš ni nepromišljen niti preterano oprezan. Na primer, ukoliko tvoje stanje to dozvoljava, odgovarajuća fizička aktivnost može ti pomoći da se osećaš bolje. Zato medicinske ustanove često nude fizioterapijske programe za mlade pacijente. U mnogim slučajevima, odgovarajuće vežbanje ne samo što povoljno utiče na fizičko stanje već i na duh. Suština je u tome da iskreno proceniš svoju situaciju i postaviš realne ciljeve.

Nauči da se dobro postaviš u društvu. Šta ako neko kaže nešto nepromišljeno na račun tvog stanja? Biblija kaže: „Ne uzimaj k srcu svaku reč koju ljudi kažu“ (Propovednik 7:21). Ponekad je najbolje da takve reči ignorišeš. Ili možda možeš sprečiti da do toga dođe. Kako? Na primer, ako si vezan za invalidska kolica i primetiš da je drugima oko tebe neprijatno, pokušaj da ih opustiš i da im pokažeš da se ne plašiš da pričaš o svom stanju. Ukoliko želiš, i misliš da je na mestu, možda možeš kratko objasniti zbog čega si u kolicima.

Ne predaj se. Kada je doživljavao veliku patnju, Isus se molio Bogu, pouzdao se u njega i usredsredio na svoju radosnu budućnost, a ne na bol (Jevrejima 12:2). On je mnogo naučio iz svog teškog iskustva (Jevrejima 4:15, 16; 5:7-9). Prihvatio je pomoć i ohrabrenje (Luka 22:43). Usmerio se na dobrobit drugih, a ne na svoju nevolju (Luka 23:39-43; Jovan 19:26, 27).

On ’brine za tebe‘

Nemoj da misliš da si zbog svog zdravstvenog problema, ma kakav on bio, manje vredan u Božjim očima. Upravo suprotno, Jehova smatra da su oni koji se trude da mu ugode dragoceni i vredni (Luka 12:7). ’On brine za tebe‘ kao pojedinca i srećan je što možeš da mu služiš — uprkos svojoj bolesti ili hendikepu (1. Petrova 5:7).

Zato ne dopusti da te strah ili nesigurnost zarobi tako da ne učiniš ono što želiš i što treba da učiniš. Uvek se oslanjaj na Jehovu. On razume tvoje potrebe i tvoja osećanja. Pored toga, on ti može pružiti ’izuzetnu snagu‘ da bi mogao izdržati (2. Korinćanima 4:7). S vremenom ćeš možda i ti imati optimističan stav poput Timoteja, kome je kada je imao 17 godina, postavljena dijagnoza sindroma hroničnog umora. On kaže: „Prema 1. Korinćanima 10:13, Jehova neće dozvoliti da trpimo više nego što možemo. Ako je Jehova uveren da se ja mogu izboriti s ovom kušnjom, ko sam ja da sumnjam u to?“

Ukoliko je bolestan neko koga poznaješ

Šta ako si ti zdrav, ali poznaješ nekoga ko je bolestan ili pati od nekog ozbiljnog hendikepa? Kako mu možeš pomoći? Ključ je u tome da pokažeš ’saosećanje i nežnu samilost‘ (1. Petrova 3:8). Probaj da razumeš kroz šta on prolazi. Gledaj na problem njegovim očima, a ne svojim. Nina, koja je rođena sa spinom bifidom, bolešću kičmenog stuba, kaže: „Pošto je moje telo malo i vezana sam za invalidska kolica, neki sa mnom razgovaraju kao s detetom, a to me ponekad obeshrabruje. S druge strane, neki sednu da bi sa mnom razgovarali, tako da mi budu u visini očiju. To mi mnogo znači!“

Ukoliko gledaš iza zdravstvenog problema onih koji su bolesni, videćeš da su umnogome slični tebi. Razmisli samo, ti imaš mogućnost da onima koji su bolesni daš neki ’duhovni dar‘ u vidu lepih reči! Kada to činiš, i ti ćeš biti blagoslovljen jer ćete se ’uzajamno ohrabriti‘ (Rimljanima 1:11, 12).

VIŠE O OVOJ TEMI U 1. TOMU, 13. POGLAVLJU

KLJUČNI STIH

„Tada... Niko od stanovnika neće reći: ’Bolestan sam‘“

(Isaija 33:23, 24)

SAVET PLUS

Informisanost smanjuje strah od nepoznatog. Zato saznaj što više možeš o svom stanju. Postavljaj doktoru specifična pitanja ukoliko ti nešto nije jasno.

DA LI SI ZNAO... ?

Tvoja bolest odnosno hendikep nisu Božja kazna. To je samo posledica nesavršenosti koju smo svi nasledili od Adama (Rimljanima 5:12).

VREME JE ZA AKCIJU!

Sačuvaću optimizam uprkos svojoj bolesti odnosno ograničenju tako što ću ․․․․․

Jedan realan cilj bi mogao biti ․․․․․

Ukoliko neko nešto uvredljivo prokomentariše na račun mog stanja i izgleda, postupiću na sledeći način ․․․․․

Šta bih o ovoj temi voleo da pitam roditelje ․․․․․

ŠTA BI REKAO?

Kako bi informacije iz ovog poglavlja mogao upotrebiti da pomogneš nekome ko pati od nekog ozbiljnog hendikepa ili hronične bolesti?

Ukoliko ti imaš neku hroničnu bolest, o kojim dobrim stvarima možeš razmišljati kako bi učinio najbolje što možeš u okviru svojih granica?

Kako znaš da patnja nije znak Božjeg neodobravanja?

[Okvir/Slika na 75. strani]

DASTIN, 22:

„Plakao sam u majčinom naručju kada sam saznao da ću biti vezan za invalidska kolica. Imao sam samo osam godina.

Imam mišićnu distrofiju. Ne mogu sam da se obučem, da se okupam niti da jedem. Ne mogu uopšte da podignem ruke. Pa ipak, moj život je ispunjen i srećan i ima puno toga što mi znači. Redovno idem u službu i služim u skupštini kao sluga pomoćnik. Ne mislim da je život za mene teška borba. U službi za Jehovu uvek ima šta da se radi i radosno iščekuje. Pored toga, jedva čekam Božji novi svet gde ću ’skakati kao jelen‘“ (Isaija 35:6).

[Okvir/Slika na 75. strani]

TOMOKO, 21:

„Kada sam imala svega četiri godine, doktor mi je rekao: ’Moraćeš uzimati injekcije insulina do kraja svog života.‘

Za dijabetičare je pravi izazov kontrolisati nivo šećera u krvi. Često ne mogu da jedem kada mi se jede ili moram da jedem onda kada mi se ne jede. Do danas sam primila 25 000 injekcija i zato imam zadebljanja po rukama i butinama. Ali roditelji su mi pomogli da učinim najbolje što mogu u svojim okolnostima. Uvek su bili vedri i pozitivni i vaspitavali su me da cenim duhovne vrednosti. Jehova mi je mnogo pomagao. Kada mi je zdravlje to dopustilo, odlučila sam da svoju zahvalnost pokažem tako što sam započela s punovremenom službom.“

[Okvir/Slika na 76. strani]

DŽEJMS, 18:

„Ljudi ne znaju kako da se postave prema nekom ko izgleda drugačije, poput mene.

Imam redak poremećaj patuljastog rasta. Ljudi veliki naglasak stavljaju na izgled, tako da se uvek moram truditi da pokažem da nisam dete s dubokim glasom. Umesto da budem pokunjen zbog onoga što nisam, trudim se da se koncentrišem na ono što jesam. Radujem se životu. Proučavam Bibliju i molim se Jehovi za podršku. Porodica je uvek uz mene da me ohrabri. Radosno iščekujem vreme kada će Bog ukloniti sve bolesti. U međuvremenu, živim sa svojim poremećajem i ne dozvoljavam da on postane centar mog života.“

[Okvir/Slika na 76. strani]

DANITRIJA, 16:

„Znala sam da nešto nije u redu jer je čak i obično uzimanje čaše vode postalo veoma bolno.

Imati fibromijalgiju znači živeti s doslovnim i simboličnim bolom. Kao tinejdžerka, želim da budem kao i moji drugovi, ali sve je mnogo teže nego što je nekad bilo. Čak i kad idem na spavanje, potrebna mi je večnost da bih zaspala! Pa ipak, uz Jehovinu pomoć mogu učiniti mnogo toga uprkos svom zdravstvenom problemu. Čak sam proširila svoju službu i bila pomoćni pionir. Bilo je teško, ali sam uspela. Trudim se da dam sve od sebe. Moram da osluškujem svoje telo i da ne idem preko svojih granica. Ukoliko ja to smetnem s uma, tu je uvek mama da me podseti!“

[Okvir/Slika na 77. strani]

ELISIJA, 20:

„Nekad sam bila odlikaš. Sada mi je teško da pročitam i najobičniju rečenicu, i zbog toga sam ponekad očajna.

Sindrom hroničnog umora otežava čak i jednostavne aktivnosti. Često ne mogu čak ni iz kreveta. Pa ipak, ne dopuštam svojoj bolesti da ostavi trajan pečat na mojoj ličnosti. Svaki dan čitam Bibliju, čak i ako to znači samo nekoliko stihova ili da mi neko iz porodice čita. Veoma sam zahvalna svojoj porodici na podršci. Tata je čak odustao od jednog zaduženja na kongresu kako bi mi pomogao da i ja prisustvujem. Nikada se nije žalio. Rekao je da je za njega najveća čast što može brinuti o svojoj porodici.“

[Okvir/Slika na 77. strani]

KACUTOŠI, 20:

„Iznenada, sav u panici, ja počinjem da vrištim i da se strašno tresem, čak bacajući i razbijajući stvari oko sebe.

Imam epilepsiju od svoje pete godine. Napadi se mogu pojaviti i do sedam puta mesečno. Treba da uzimam lekove svaki dan, i zbog toga se lako umaram. Ali trudim se da razmišljam o drugima, a ne o sebi. U mojoj skupštini ima dva punovremena objavitelja mojih godina koji su mi velika podrška. Kada sam završio školu, povećao sam učešće u službi. Epilepsija podrazumeva svakodnevnu borbu. Ali kada mi dođe ’žuta minuta‘, trudim se da se odmaram. Već sledećeg dana, ne gledam više tako crno.“

[Okvir/Slika na 78. strani]

MATEJ, 19:

„Teško je zadobiti poštovanje vršnjaka ako se ne uklapaš u njihovo shvatanje ’normalnog‘.

Voleo bih da se bavim sportom, ali ne mogu. Imam cerebralnu paralizu, tako da čak i hodanje za mene predstavlja teret. Međutim, ne razmišljam o onom što ne mogu. Zaokupljen sam aktivnostima koje mogu da obavljam, kao što je čitanje. Dvorana Kraljevstva je mesto gde mogu biti ono što jesam, bez straha šta će drugi misliti o meni. Takođe je utešno znati da me Jehova voli zbog onog što sam iznutra. U stvari, ne mislim o sebi da sam invalid. Gledam na sebe kao na nekog ko mora da se izbori s nekim posebnim i jedinstvenim problemom.“

[Okvir/Slika na 78. strani]

MIKI, 25:

„Nekada sam se bavila sportom. A onda, dok sam još bila tinejdžerka, izgledalo je kao da sam preko noći ostarila.

Imam urođenu srčanu manu zbog koje zid između leve i desne pretkomore ne funkcioniše normalno, što znači da imam rupu u srcu. Simptomi su se počeli javljati dok sam bila tinejdžerka. Imala sam operaciju, ali čak i sada, posle šest godina, i dalje se lako zamaram i imam hronične glavobolje. Zato sebi postavljam ciljeve koje mogu ostvariti. Na primer, mogu da služim kao opšti pionir, što uglavnom postižem putem pisanja pisama i svedočenjem putem telefona. Nadalje, moja bolest mi je pomogla da kod sebe izgradim osobine koje ranije nisam imala, kao što su dugotrpljivost i skromnost.“

[Slika na 74. strani]

Neki hroničan zdravstveni problem može te navesti da se osećaš kao u kavezu — ali Biblija pruža nadu u oslobođenje