Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

TERI RENOLDS | ŽIVOTNA PRIČA

Jehova mi je pomogao da mu dam najbolje

Jehova mi je pomogao da mu dam najbolje

 Kada sam imao 14 godina, jedan stariji brat po imenu Sesil dao mi je svoju Bibliju koju je koristio za lično proučavanje. Na marginama su bile ispisane njegove beleške. Pomislio sam: „Kako divan poklon!“

 Sesil je bio ponizan i razuman brat, kome je stvarno stalo do drugih. Njegov primer, kao i primer moje majke i druge braće i sestara iz skupštine, probudio je u meni želju da dam Jehovi svoje najbolje (Filipljanima 2:13). Dozvolite mi da vam ispričam svoju priču.

Pokrenut majčinom revnošću

 Rodio sam se 1943. u Australiji. Moji roditelji su živeli na imanju blizu priobalnog grada Bundaberga, koji se nalazi u Kvinslendu, u kraju poznatom po uzgajanju šećerne trske. Ljudi su imali običaj da idu u grad subotom uveče kako bi se družili. Tako su jedne večeri 1939. moji roditelji upoznali dva Jehovina svedoka koji su služili kao pioniri, to jest provodili su puno vremena u propovedanju. Razgovarali su s njima o Bibliji i ono što su saznali dirnulo ih je u srce. S vremenom su postali Jehovini svedoci i moju sestru Džin i mene su odgajali u tom duhu. Nažalost, otac nam je nastradao u jednoj nesreći kod kuće. Tada sam imao samo sedam godina i njegova smrt me je duboko potresla. Ostao mi je u sećanju kao vredan čovek koji je voleo da se šali. Jedva čekam da ga ponovo vidim kad uskrsne i da ga bolje upoznam (Dela apostolska 24:15).

 Moja majka je bila veoma dobra i razumna žena. Dopuštala je mojoj sestri i meni da izrazimo svoje mišljenje. Ali kad se radilo o biblijskim načelima i služenju Jehovi, tu je bila čvrsta. Redovno smo išli na naše sastanke i stalno je podsećala Džin i mene da ograničimo druženje sa školskim drugovima van nastave (1. Korinćanima 15:33). Sad iz ovog ugla veoma cenim što je bila tako čvrsta.

Kada sam imao oko 14 godina

 Majka je revno propovedala dobru vest o Kraljevstvu i često je služila kao ferijalni pionir (koji se sada naziva pomoćni pionir). Sećam se da je redovno posećivala više od 50 porodica kako bi im dostavila časopise Stražarska kula i Probudite se! Čak i kad je ostarila i više nije imala toliko snage, nije prestala da se brine o onima koji su bili zainteresovani za biblijsku istinu. Zbog te ljubavi prema drugima, a naročito prema nama deci, i mi smo nju voleli i želeli smo da budemo poput nje. Godine 1958, kada sam imao 14 godina, predao sam svoj život Jehovi i krstio se.

Uticaj dobrog društva

 Kratko nakon toga, iz naše skupštine se krstio jedan mladić po imenu Rudolf. Imao je oko 20 godina i došao je iz Nemačke. Nas dvojica bismo obično subotom ujutru svedočili ljudima koji su u kolima čekali nekog člana porodice koji je išao u kupovinu.

 Rudolf je bio veoma revan brat i pozvao me je da zajedno s njim budem ferijalni pionir kad sam bio na raspustu. Jednom smo šest sedmica zajedno propovedali u gradu Gledstonu, oko 190 kilometara severno od Bundaberga. Radost koju sam doživeo u službi, kao i to što se Rudolf interesovao za mene poput starijeg brata, probudilo je u meni želju da postanem stalni pionir. Sa 16 godina sam i ostvario taj cilj i bio sam odlučan da punovremena služba bude moj životni poziv.

 Kao pionir, prvo sam poslat u Makaj, priobalni grad severno od Bundaberga koji se nalazi nedaleko od Velikog koralnog grebena. Godinu dana kasnije, kad sam imao 17 godina, poslat sam kao specijalni pionir a u slabo naseljenu unutrašnjost Australije. Sarađivao sam sa bratom Benetom (Benom) Brikelom, koji je bio pomazanik i preko 30 godina stariji od mene. b Za mene je bila čast što sam imao priliku da sarađujem sa tako iskusnim pionirom, za kog su mnogi govorili da mu nema ravnog.

Svedočenje jednoj Aboridžinki u unutrašnjosti Australije 1963.

 Služili smo na području na severozapadu Kvinslenda, u blizini Karpentarijskog zaliva. U to vreme smo Ben i ja bili jedini Svedoci na tom području, na kom je inače živelo malo ljudi. Ponekad bismo satima putovali od jednog do drugog ranča prašnjavim putevima. Tada bi mi Ben često pričao šta je sve doživeo u službi. Između ostalog, pričao mi je kako su svedočili pomoću automobila sa zvučnicima c tokom Drugog svetskog rata, kada su aktivnosti Jehovinih svedoka u Australiji bile zabranjene.

Brat i ja (u sredini) na biblijskom kursu u unutrašnjosti Australije

 Nakon dana provedenog u službi, kampovali bismo preko noći na nekom zgodnom mestu pored puta. d Da bismo pripremili večeru, sakupili bismo granje za logorsku vatru. Moj krevet se sastojao od nepromočive prostirke, nekoliko ćebadi i jastuka. Još uvek se sećam koliko sam se divio Jehovi dok sam posmatrao nebo puno zvezda, koje su se jasno videle jer nije bilo gradske svetlosti u blizini.

 Na tako zabačenom području, može biti opasno ako vam se pokvari auto. Nama je jednom prilikom pukla osovina. Dan je bio vreo i nismo imali dovoljno vode. Da bismo nabavili novu osovinu, Ben je stopirao do grada Klonkjurija, a ja sam ostao pored kola skoro tri dana. Svakog dana bi prošlo nekoliko automobila i vozači bi zastali i ponudili mi vodu. Jedan čovek mi je dao i jednu pohabanu knjigu. Rekao je: „Pročitaj ovo, druže. Možda ti bude zanimljivo.“ Na moje iznenađenje, ta knjiga, koju nije izdala naša organizacija, govorila je o tome kroz šta su prošli Jehovini svedoci u nacističkim koncentracionim logorima.

 Ben i ja smo kao pioniri sarađivali skoro godinu dana. Na rastanku mi je rekao: „Nastavi da se boriš, brate.“ Njegova revnost i odanost Jehovi podstakli su me da ostanem u punovremenoj službi.

Galad i služba na Tajvanu

 Nakon što sam nekoliko godina služio kao pionir u zabačenom kraju Australije, počeo sam s pokrajinskom službom, što je značilo da sam oko nedelju dana provodio sa svakom skupštinom i grupom u pokrajini. Tokom godina sam služio u četiri pokrajine, koje su obuhvatale skupštine u Kvinslendu i Novom Južnom Velsu. A onda sam 1971, na moje iznenađenje, pozvan u 51. razred Galada, škole za obuku misionara u Njujorku, koju organizuju Jehovini svedoci. Pet meseci dubokog proučavanja Biblije i druženja s drugim polaznicima i instruktorima pripremilo me je za sledeći zadatak – misionarsku službu na Tajvanu.

Moj razred u školi Galad

 Devetoro nas iz razreda je bilo poslato na Tajvan, između ostalog i Ijan Braun s Novog Zelanda. On mi je bio saradnik u misionarskoj službi. Nismo znali bukvalno ništa o Tajvanu. Nismo čak bili ni sigurni gde se nalazi sve dok nismo pogledali u atlasu.

 Ne možete ni zamisliti koliko su Kvinslend i Tajvan različiti! Jedan od većih problema koje smo imali bio je jezik – nismo znali kineski. Dosta dugo nisam razumeo šta se govori na sastancima, na kojima treba duhovno da se hranimo. Pored toga, nismo mogli baš najbolje da se sporazumemo s braćom i sestrama. Ijan i ja smo tada razumeli koliko nam znači obuka iz Galada i zalihe duhovne hrane koje smo tamo stekli. Osim toga, redovno proučavanje Biblije i usrdna molitva su nam davali snagu. Iako nismo uvek razumeli šta nam braća i sestre govore, osetili smo njihovu ljubav i videli koliko vole Jehovu. To nas je takođe hrabrilo.

Učenje kineskog

 Nakon što smo stigli na Tajvan, svi misionari su pohađali intenzivan kurs kineskog. Učila nas je sestra iz Australije po imenu Ketlin Logan e, koja je završila 25. razred škole Galad. Potpuno smo se posvetili učenju jezika. Baš kao što su nas i savetovali, odmah smo primenjivali ono što smo učili na časovima. Za prvi dan u službi, Ijan i ja smo naučili kratku prezentaciju. Na putu do područja, pričali smo o tome ko će da pokuca na prva vrata. Našalio sam se sa Ijanom da mora da me sluša jer sam stariji i da su zato prva vrata njegova. Vrata nam je otvorio jedan Kinez, ugledan gospodin. Strpljivo je slušao kako Ijan priča polukineski, poluengleski. Zatim nas je, na naše iznenađenje, na tečnom engleskom upitao šta želimo. Neko vreme smo razgovarali, a na kraju nas je podstakao da ne odustajemo od učenja kineskog. Njegove reči su nas ohrabrile da se i dalje borimo, baš kao što bi i Ben rekao.

 Naše područje je bio veći deo glavnog grada, Tajpeja. To je praktično bilo netaknuto područje, pošto je u to vreme samo nekoliko Svedoka tamo živelo. Ali Ijan i ja se nismo dali obeshrabriti i latili smo se posla. U to vreme smo često uručivali na stotine časopisa mesečno. Neki su verovatno uzeli časopis samo da bi shvatili ko smo mi i šta pokušavamo da im kažemo. Pa ipak, davali smo sve od sebe da posejemo seme istine o Kraljevstvu, uvereni da će ono doneti plod kod onih koji traže istinu.

Pronašao sam životnu saputnicu

Venhua i ja u službi propovedanja 1974.

 U tom periodu sam se sprijateljio s jednom sestrom s Tajvana po imenu Venhua. Mnogo je volela biblijsku istinu i želela je da pomogne ljudima da je i oni upoznaju. Zato je pomagala mnogim misionarima, uključujući i mene, da nauče da govore kineski. Zavoleo sam je i venčali smo se 1974. godine.

 Venhua je pomagala misionarima da budu uspešniji u službi. Na primer, pomagala nam je da razumemo običaje i razmišljanje tajvanskog naroda, koji uglavnom čine budisti i taoisti, i da tome prilagodimo svoje prezentacije. Mnogi su obožavali pretke i većina nikada nije čitala Bibliju, niti ju je čak videla. Zato smo uglavnom razgovarali o Stvoritelju – o tome da se on zove Jehova i zašto možemo biti sigurni da on postoji. Na primer, ako bi neki zemljoradnik ili ribar rekao da zavisimo od kiše i sunca da bismo imali šta da jedemo, mi bismo ga pitali: „Ko je taj koji nam daje hranu? Zar to nije Bog, koji je svemoćan, koji je sve stvorio i koji je dostojan toga da ga slavimo?“

Venhua i ja 1975.

 S vremenom se naš trud isplatio – seme biblijske istine je urodilo plodom i mnogi su počeli da služe Jehovi. Neki ljudi koji su proučavali Bibliju snažno su se naprezali da se oslobode uvreženih lažnih verovanja i običaja koje Biblija ne podupire. Ali uz pomoć misionara i lokalnih objavitelja uspeli su u tome i život im je postao mnogo bolji (Jovan 8:32). Mnoga braća su kasnije naimenovana za starešine i sluge pomoćnike u svojim skupštinama, a dosta braće i sestara je započelo s punovremenom službom, uključujući i službu u podružnici, to jest Betelu.

 Od 1976. sam služio kao član Odbora podružnice na Tajvanu, dok sam u isto vreme bio misionar na području. Međutim, 1981. Venhua i ja smo pozvani u Betel, gde sam još mnogo godina služio kao član Odbora podružnice. Prošlo je više od 60 godina otkako sam počeo s punovremenom službom. Više od 50 godina sam na Tajvanu, a skoro 50 godina služim zajedno sa svojom dragom suprugom. Moj nekadašnji saradnik u službi i dobar prijatelj Ijan Braun takođe je ostao ovde i služio punovremeno sve do svoje smrti 2013.

U mojoj kancelariji u podružnici na Tajvanu 1997.

 Venhua i ja smo zaokupljeni službom u Betelu, aktivnostima u skupštini na kineskom jeziku i službom propovedanja. Za sve to zahvaljujemo Jehovi. On mi je dao i želju i snagu da mu služim celim srcem kad sam bio dečak, a i dalje to čini za moju suprugu i mene sada kad smo u poznim godinama.

a Specijalni pionir je Svedok koji puno vremena provodi u službi propovedanja i spreman je da se preseli na područje na kom je, prema proceni podružnice Jehovinih svedoka, potrebno više onih koji će druge poučavati o Bibliji.

b Životna priča Beneta Brikela objavljena je u Stražarskoj kuli od 1. septembra 1972. (engl.)

c Na tim automobilima se spolja nalazio zvučnik, zahvaljujući kom se dobra vest o Kraljevstvu mogla daleko čuti.

d Da biste videli kako braća propovedaju u slabo naseljenom području Australije, pogledajte video Propovedanje na udaljenom području – Australija.

e Životna priča Harvija i Ketlin Logan objavljena je u Stražarskoj kuli od januara 2021.