Luka 5:1-39
5 Jedanput pak kad narod naleže k njemu da slušaju riječ Božiju on stajaše kod jezera Genisaretskoga,
2 I vidje dvije lađe gdje stoje u kraju, a ribari bijahu izišli iz njih i ispirahu mreže;
3 I uljeze u jednu od lađi koja bješe Simonova, i zamoli ga da malo odmakne od kraja; i sjedavši učaše narod iz lađe.
4 A kad presta govoriti, reče Simonu: Hajde na dubinu, i bacite mreže svoje te lovite.
5 I odgovarajući Simon reče mu: Učitelju! svu noć smo se trudili, i ništa ne uhvatismo: ali po tvojoj riječi baciću mrežu.
6 I učinivši to uhvatiše veliko mnoštvo riba, i mreže im se prodriješe.
7 I namagoše na društvo koje bješe na drugoj lađi da dođu da im pomognu; i dođoše, i napuniše obje lađe tako da se gotovo potope.
8 A kad vidje Petar Simon, pripade ka koljenima Isusovijem govoreći: Iziđi od mene, Gospode! ja sam čovjek griješan.
9 Jer bijaše ušao strah u njega i u sve koji bijahu s njim od mnoštva riba koje uhvatiše;
10 A tako i u Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, koji bijahu drugovi Simonovi. I reče Isus Simonu: Ne boj se; odsele ćeš ljude loviti.
11 I izvukavši obje lađe na zemlju ostaviše sve, i otidoše za njim.
12 I kad bješe Isus u jednom gradu, i gle, čovjek sav u gubi: i vidjevši Isusa pade ničice moleći mu se i govoreći: Gospode! ako hoćeš možeš me očistiti.
13 I pruživši ruku dohvati ga se, i reče: Hoću, očisti se. I odmah guba spade s njega.
14 I on mu zapovjedi da nikom ne kazuje: Nego idi i pokaži se svešteniku, i prinesi dar za očišćenje svoje, kako je zapovjedio Mojsije za svjedočanstvo njima.
15 Ali se glas o njemu još većma razlažaše, i mnoštvo naroda stjecaše se da ga slušaju i da ih iscjeljuje od njihovijeh bolesti.
16 A on odlažaše u pustinju i moljaše se Bogu.
17 I jedan dan učaše on, i ondje sjeđahu fariseji i zakonici koji bijahu došli iz sviju sela Galilejskijeh i Judejskijeh i iz Jerusalima; i sila Gospodnja iscjeljivaše ih.
18 I gle, ljudi donesoše na odru čovjeka koji bješe uzet, i tražahu da ga unesu i metnu predanj;
19 I ne našavši kuda će ga unijeti od naroda, popeše se na kuću i kroz krov spustiše ga s odrom na srijedu pred Isusa.
20 I vidjevši vjeru njihovu reče mu: čovječe! opraštaju ti se grijesi tvoji.
21 I počeše pomišljati književnici i fariseji govoreći: Ko je ovaj što huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga?
22 A kad razumje Isus pomisli njihove, odgovarajući reče im: šta mislite u srcima svojijem?
23 šta je lakše reći: opraštaju ti se grijesi tvoji? ili reći: ustani i hodi?
24 Nego da znate da vlast ima sin čovječij na zemlji opraštati grijehe, (reče uzetome:) tebi govorim: ustani i uzmi odar svoj i idi kući svojoj.
25 I odmah ustade pred njima, i uze na čemu ležaše, i otide kući svojoj hvaleći Boga.
26 I svi se upropastiše, i hvaljahu Boga, i napunivši se straha govorahu: čuda se nagledasmo danas!
27 I po tom iziđe, i vidje carinika po imenu Levija gdje sjedi na carini, i reče mu: Hajde za mnom.
28 I ostavivši sve, ustade i pođe za njim.
29 I zgotovi mu Levije kod kuće svoje veliku čast; i bješe mnogo carinika i drugijeh koji sjeđahu s njim za trpezom.
30 I vikahu na njega književnici i fariseji govoreći učenicima njegovijem: Za što s carinicima i grješnicima jedete i pijete?
31 I odgovarajući Isus reče im: Ne trebaju :zdravi ljekara nego bolesni.
32 Ja nijesam došao da dozovem pravednike nego grješnike na pokajanje.
33 A oni mu rekoše: Za što učenici Jovanovi poste često i mole se Bogu, tako i farisejski; a tvoji jedu i piju?
34 A on im reče: Možete li svatove natjerati da poste dok je ženik s njima?
35 Nego će doći dani kad će se oteti od njih ženik, i onda će postiti u one dane.
36 Kaza im pak i priču: Niko ne meće zakrpe od nove haljine na staru haljinu, inače će i novu razdrijeti, i staroj ne liči što je od novoga.
37 I niko ne ljeva vina novoga u mjehove stare; inače prodre novo vino mjehove i ono se prolije, i mjehovi propadnu;
38 Nego vino novo u mjehove nove treba ljevati, i oboje će se sačuvati.
39 I niko pivši staro ne će odmah novoga; jer veli: staro je bolje.